Darja Korez Korenčan, poznata televizijska voditeljica emisija o umjetnosti i kulturi, podijelila je s nama svoju priču o posljedicama covida-19. Zarazila se u ožujku. Ne zna kako, pošto se pridržavala svih mjera. Ubrzo je prebačena u bolnicu, na intenzivnu njegu i priključena na respirator. Nakon 16 dana inducirane kome, probudila se sa zavijenom rukom i saznala da joj je zbog komplikacija moralo biti amputirano svih pet prstiju desne ruke. Od intubacije ima oštećene glasne žice i slabiji glas. Unatoč svim poteškoćama koje mora savladavati, izuzetno je pozitivna sugovornica. O svom iskustvu napisala je knjigu, nadajući se da će njena priča pomoći svima koji se bore s posljedicama bolesti.

Koronavirusom ste se zarazili u ožujku ove godine. Kakav je kod vas bio tijek bolesti?

Korez Korenčan: Razboljela sam se u ožujku, kada se još nije mnogo govorilo o cijepljenju. Činilo mi se neobičnim što sam se razboljela, jer sam se pridržavala svih mjera, nosila masku, radila od kuće. Gdje god sam išla, držala sam distancu. Također sam vrlo zdravo živjela, zdravo se hranila i mnogo kretala na svježem zraku. Sve sam to radila i unatoč tome se razboljela. Možda nevjerojatno, ali nikada prije ovoga, 38 godina nisam bila na bolovanju. Možda neka prehlada, ali inače nisam bila bolesna, isto tako nemam kroničnih bolesti.

Covid-19 me pogodio kao grom iz vedra neba. Dobila sam temperaturu, naizmjenično me tresla groznica, a prije svega sam postajala sve slabija, jedva sam stajala na nogama. To je trajalo dobrih tjedan dana, stanje se pogoršavalo, onda sam se otišla testirati i bila pozitivna. Sljedeći dan sam bila toliko loše da sam pozvala hitnu pomoć. Već u vozilu hitne pomoći su mi dali masku za kisik, odvezli me na intenzivnu njegu. Ustanovili su da imam veoma tešku upalu pluća. To me je iznenadilo, jer me, na primjer, nije pritiskalo ili boljelo u grudima, niti sam teško disala. Očito je covidom uzrokovana upala pluća veoma podmukla. Ušulja se u nas na takav način, da uopće ništa ne slutimo.

Kako se odvijalo liječenje u Kliničkom centru, čega se još sjećate?

Korez Korenčan: Prvog dana su mi razni liječnici nekoliko puta pokušavali umetnuti kateter u arteriju, ali bezuspješno. Objasnili su mi da covid pacijentima moraju napraviti takozvani arterijski kanal kako bi kroz njega uzimali uzorke krvi i tako pratili njihovo stanje. Tu se kod mene jako zakompliciralo. Prvo je specijalist pokušao staviti kateter, a zatim i drugi liječnici, koji nakon više uboda na lijevoj i desnoj ruci, nisu pronašli arteriju.

Sljedeći dan je dežurni specijalist uspio ubaciti kateter u desnu ruku i tada je počelo. Prilikom prevelikog ubrizgavanja, osjetila sam nepodnošljivu bol, sto puta goru od svih ostalih zajedno. Pretpostavila sam da je pogodio živac jer me je bol skoro katapultirala iz kreveta. Mislila sam da ću se onesvijestiti, osjećala sam kao da je kroz mene proletjelo stotinu strijela. Strašno sam vrisnula, da me je vjerojatno čula cijela bolnica, vidjela sam samo bjelinu iznad sebe.

Došlo je do radijalne opstrukcije, kateter su zatim brzo uklonili, ali to nije promijenilo činjenicu da su prsti polako počeli tamniti. Tada sam još bila pri svijesti.

Trećeg dana sam zbog respiratorne insuficijencije priključena na respirator. Od tada nisam znala što se sa mnom događa, priču sam saznala kroz medicinske izvještaje i priče članova obitelji koji su bili u redovnom kontaktu s liječnicima. Na mojim krvnim žilama su nastale velike komplikacije. Već drugog dana pozvali su specijalista plastične kirurgije, koji je savjetovao promatranje. To je trajalo deset dana, a onda navodno nije bilo drugog izlaza nego da mi zbog gangrene hitno amputiraju prste na desnoj ruci.

Osim toga, na bedru sam dobila hematom, a iz nalaza sam saznala da sumnjaju na bolničku infekciju. Taj hematom su mi isto tako morali operirati, a zatim ranu zašiti. S covid odjela za intenzivnu njegu sam dva puta bila prebačena u operacijske sale, gdje sam operirana.

Vi se toga ne sjećate?

Korez Korenčan: Sve se to događalo dok sam bila u induciranoj komi. Što se događalo, saznala sam od liječnika nakon 16 dana, kada sam se probudila.

Kada te premjeste na intenzivnu njegu i priključe na respirator, ozbiljno je. Ljudi tamo umiru. Ako preživiš, sretan si što ponovo vidiš ovaj svijet. Mojim rođacima su najprije rekli da je veliko pitanje hoću li se probuditi, jer imam teške komplikacije i da moraju biti spremni i na najgore.

Iz kome su me uspjeli probuditi 16. dan. Tada ste zbunjeni, ne znate gdje ste, vidite drugačiju svjetlost. Mnogo toga mi se događalo u komi. Kao da mi se film vrtio u različitim epizodama, povremeno sam vidjela i bijelu i narančastu svjetlost. U komi je bilo kao da sam znala da sam težak covid pacijent, ali da sam negdje u inozemstvu. Kada sam se probudila, još uvijek sam bila uvjerena da nisam u UKC-u, nego u inozemstvu, također sam muža pitala kada me je dovezao u Ljubljanu.

Malo su me čudno gledali, muž je bio zabrinut što će biti s mojom psihom, ali onda su ga liječnici utješili da je navodno dosta covid pacijenata zbunjeno u prvih tjedan dana, ali kada se probude iz kome, onda se mozak ponovo resetira.

Tko vam je rekao da ste ostali bez prstiju?

Korez Korenčan: To mi je rekao muž. Vidjela sam svoju previjenu ruku, ali sam mislila da je bila nesreća. U snu, u komi, to mi se prikazivalo kao neka nesreća. Liječnici mi nisu puno rekli, ali ih nisam ni ispitivala. Kada je moj muž došao u posjetu, rekao mi je da se to dogodilo na uskrsnu subotu. Doslovno je ovako rekao: “Liječnici su morali odstraniti tvoje lijepe duge prste zbog nekroze, zbog odumiranja”.

Ruka je prilikom prvog previjanja izgledala rastrgana i još uvijek sva crna, čak i dlan. Prvi pogled na nju bio je šok za mene i od tada je nisam mogla gledati tijekom nijednog previjanja, jer mi je bilo tako strašno.

Bilo je vrlo teško gledati te batrljke, ostatke prstiju, koji su još uvijek imali crnu nekrozu. Taj crni odumrli dio epiderma sezao je još više od prvih zglobova, ne samo do mjesta gdje je kirurg morao hitno amputirati.

Kako se odvijala rehabilitacija?

Korez Korenčan: Nakon što su te rane zacijelile, počela sam ići na fizioterapiju za ruku. Batrljke treba što više razgibavati, to smo radili cijelo ljeto. Čak i kada dobiješ protezu, ona nije funkcionalna i većinu kućnih poslova obavljaš s preostalim prstima. Sada idem kod protetičara koji će napraviti silikonske prste, slične onima na mojoj lijevoj ruci. Estetski izgledaju prilično dobro, ali nisu funkcionalni. Navečer ih moraš skinuti i kod kuće većinu stvari pokušati raditi bez njih. Koristiš ih kada izlaziš, među ljude, služe za estetski efekt.

Kako ste se nosili s tim?

Korez Korenčan: To je težak šok. Dešnjak sam, ostala sam bez prstiju na desnoj ruci i morala sam se naviknuti da za sve koristim lijevu ruku. Prilikom pisanja poruka na telefonu prvo sam pravila toliko grešaka, da sam prestala odgovarati dok nisam naučila tipkati lijevom. Problem su sasvim obične stvari: kako ćeš vezati vezice na cipelama, zakopčati patentni zatvarač, gumbe… Da ne govorim o domaćinstvu, ne možeš rezati, guliti povrće, jesti normalno nožem i vilicom kao što si bio naviknut ranije. Sada jedem lijevom rukom. Ponekad se moraš i našaliti kako bi to mogao premostiti. U početku, još u bolnici, dok sam jela uprljala bih se kao dijete. Veoma je teško, ali onda… Nisam smjela razmišljati samo o tome koliko je strašno. Prisjećala sam se onih ljudi i invalida kojima je još gore, puno gore. To je bila neka vrsta autosugestije u prevladavanju ovog stresa. Pomislila sam da su drugi u mnogo većim problemima, rekla sam sama sebi: „Ovo ćeš nekako pobijediti, iako je loše.“ Naravno, to je teško, pogotovo u profesiji kao što je moja, to je problem.

Osjećate li još neke posljedice?

Korez Korenčan: Drugi problem koji mi se javio je glas, kao što možete čuti. Imala sam jači glas, koji je jako oslabio. Ali sada mi je mnogo bolje. Kada sam se probudila iz kome, uopće nisam mogla govoriti, još prije mjesec dana sam imala puknut, paraliziran glas. To je rezultat intubacije, kod koje može doći do oštećenja glasnih žica. Tkivu je potrebno vrijeme da se regenerira, a to bi trebalo potrajati godinu dana. Posjećujem logopeda i radim glasovne vježbe.

S vremena na vrijeme moram doći do daha, a prije nisam morala. I smijanje mi je jako slabo, ništa ne izlazi iz pluća kao nekada. Kada sam se smijala od srca, moj smijeh je bio stvarno glasan, sada nije. Iskreno se nadam da će se ovo vratiti.

Najviše sam zadovoljna što imam normalne kognitivne sposobnosti, normalno razmišljam, nemam apsolutno nikakvih problema s pamćenjem. To mi se čini presudnim.

Nedavno ste se vratili na posao. Kako vam to pomaže?

Korez Korenčan: Svoj posao u kulturno-umjetničkom programu na Televiziji Slovenije obavljam s velikim zadovoljstvom. Iako do mirovine imam još samo dvije godine, sretna sam što sam se vratila. Na svu sreću, svoj posao mogu obavljati, glas je malo slabiji, ali to nije tako strašno da ne bih mogla nešto reći. Naučila sam dobro tipkati lijevom rukom, tako da mogu napisati sve tekstove.

Nekoliko tjedana ste ležali u bolnici, zajedno sa drugim covid bolesnicima. Kako odjel izgleda iznutra?

Korez Korenčan: Na covid odjelu ljubljanskog kliničkog centra sam ležala mjesec dana, potpuno nepokretna, priključena na brojne cjevčice; kateter u nosu, centralni venski kateter na vratu, urinski kateter… Pa još umotana ruka, to je bilo ono po čemu sam bila drugačija od drugih. Nisam se mogla okrenuti na desnu stranu, jer sam se bojala položiti ruku.

Ležali smo kao sardine, jedan pored drugoga, svi na raznim cjevčicama, priključeni, nepokretni. To je stvarno strašna slika, posebno za onoga tko dođe u posjetu. Muž, kojeg su obukli u zaštitno odijelo, mi je rekao da će te prizore zapamtiti za cijeli život kao nešto najstrašnije. Svi kukaju, sestre trče od jednog do drugog, daju analgetike u bočice koje vise iznad nas, sve vrijeme pište aparati kada nečega nestane… Dok dijele hranu, već moraju nekoga hitno previti, jedni i drugi mirisi se miješaju, to je vrlo neugodna situacija.

Uskoro će izaći vaša knjiga u kojoj opisujete svoje iskustvo. Njen naziv je Korak po korak. Kako ste stali na noge?

Korez Korenčan: Mjesec dana si potpuno nepokretan. Ako si 16 dana u komi, kao što sam bila ja, mišići ti strašno oslabe. Koža na rukama i nogama ti doslovno visi, nevjerojatno. Zatim jedva nekako ustaneš – ja sam si mogla pomoći samo jednom rukom, da se naslonim na krevet – ali ti ne uspijeva, jer si toliko oslabljen. Kada jedva ustaneš, fizioterapeutkinje te uče hodati uz hodalicu. Nevjerojatno iskustvo, kada se pokušaš malo prošetati uz krevete. Poslije pet minuta i nekoliko koraka pala sam na koljena. Morali su me podići i odnijeti u krevet, jer više nisam mogla. Nakon toga, postepeno, svaki dan napraviš korak više, zbog čega sam knjizi i dala naziv Korak po korak. Polako dolaziš sebi.

Zatim te, kada više nisi toliko kritično bolestan, premjeste na odjel za njegu. Nevjerojatno mi je bilo gledati starije ljude koji su bez teškoća išli u kupaonicu s toaletnom torbicom ispod ruke. Tada sam samoj sebi rekla: „Dragi bože, kada ću ja tako hodati.“ Ljubazna sestra me je tada potapšala po ruci i rekla: „Gledajte, njima je bilo potrebno samo malo kisika, vi ste imali težak tijek bolesti. I vi ćete, samo što će to ići vrlo sporo.“ I stvarno je išlo. Rehabilitaciju sam nastavila u bolnici u Sežani, gdje sam konačno došla sebi, i 25. svibnja sam se mogla vratiti kući.

Zašto ste se odlučili o svom iskustvu napisati knjigu?

Korez Korenčan: Kada sam se u rujnu vratila na posao, kolege su me zaustavljale i pitale, kako je bilo, kako sam to preživjela, kako ću dalje. Pomislila sam, zašto sve ovo što sam preživjela ne bih negdje zapisala. Ne mislim da bi nekoga posebno zanimala moja osobna priča, ali savjeti, kojih sam se „dokopala“ tijekom liječenja i poslije njega: što sam doživjela, što se može preventivno uraditi, što sam možda radila pogrešno, što mi se u bolnicama činilo pogrešnim i što mi se činilo dobrim. Kako sam sama pobijedila stres. Kako sam se vratila u normalan život, što nije bilo jednostavno. Nadam se, da ću na ovaj način nekome pomoći u nadilaženju poteškoća poslije covida-19.

Poslije predstavljanja knjige ću naravno biti na raspolaganju za pitanja za svakoga, tko se nađe u sličnim okolnostima, također i kasnije, ako to bude želio. Ovo su stvarno ozbiljni problemi. Tijekom liječenja sam susretala ljude koji nisu mogli doći sebi, to je najgore. Nisu znali na što da se oslone, na što da misle kako bi ovaj svijet za njih bio ljepši, jer su mentalno na samom dnu i fizički se ne mogu oporaviti. tijekom rehabilitacije sam viđala ljude koji nisu htjeli ni razgovarati, zbog svega što se sručilo na njih, na njihove porodice. Kako će živjeti, kako će funkcionirati kod kuće? To nije jednostavno, neki su pomišljali na samoubojstvo. I ovaj slučaj također opisujem u knjizi.

Često čujemo priče različitih bolesnika, znači covid-19 ima neku svoju dimenziju. Kada ti nestane zraka, kada dođeš na respirator, onda razmišljaš o tome hoćeš li preživjeti, hoće li se nešto zakomplicirati… Ili ćeš možda biti na onom svijetu. Tamo si, ovisiš o aparatima, liječnicima, sestrama i onome što imaju na raspolaganju. Ako ne bi imali odgovarajuću opremu, vjerojatno bi još mnogo više ljudi umrlo.

Nekoliko savjeta iz knjige Korak po korak:

Važno je održavanje kontakta s prijateljima i rođacima, prije svega s osobama koje nisu neprijateljski raspoložene, osvetoljubive, zavidne, sklone kleveti, licemjerne itd. One, koji nisu iskreni i imaju barem jednu od ovih osobina, radije izbjegavajmo.

Od izbijanja epidemije redovno slušamo o broju zaraženih i umrlih, što naravno može biti vrlo zamorno. Sigurna sam, da ćemo biti informirani i ako vijesti poslušamo samo jednom dnevno.
Živim za lijepe trenutke i sebi ne postavljam previsoke dugoročne ciljeve. Iako je lijepo imati ciljeve, ponekad ih sebi postavimo previše odjednom, onda nas muče rokovi, strah od neuspjeha, financijski zalogaji itd. S godinama sam shvatila da treba uživati u sitnim radostima i ne opterećivati se s tim, što će biti i što ako ne bude…

Dobro je pridružiti se nekoj grupi ili udruženju, koje ima slične interese kao i mi sami. Prije epidemije korone sam uz pomoć kolegice otkrila ugodne strane planinarenja, tako napravimo nešto korisno za sebe, a ujedno otkrivamo brojne prirodne ljepote i uživamo u pogledima na njih. Naime, čovjek je stvoren da hoda, a ne da sjedi, poznato je da se pri svakom koraku aktiviraju čak 54 mišića!

Kako gledate na trenutnu situaciju u društvu? Na sve sukobe između cijepljenih i necijepljenih, čak i napade na preboljele, koji su odlučili ispričati svoju priču. Neki ih čak optužuju da lažu. Zbog toga ste se i premišljali dok smo se dogovarali za intervju, ali ste se odlučili ispričati svoju priču, koja bi nekome mogla pomoći.

Korez Korenčan: Toga je stvarno puno i žao mi je da se to događa. Svaki čovjek, na osnovi informacija koje su mu na raspolaganju, sam mora odlučiti o tome što je za njega dobro, a što nije. Nisam kompetentna da bilo koga prisiljavam na cijepljenje. Istina je, da mi se čini vrlo pametnim, u odnosu na ovo što se događa, da dnevno imamo ovoliko mrtvih, da se ljudi malo zamisle i da ako se iz ovih ili onih razloga ne žele cijepiti, da se barem redovno testiraju. I to stvarno redovno, jer nikada ne znamo kada nosimo virus u sebi i prenosimo ga dalje.

Ovo konstantno objavljivanje brojeva u medijima nam mora dati do znanja da to nisu samo brojevi, da iza toga stoje ljudi, umrli ljudi. Djedovi i bake, koji nikada više neće moći zagrliti unuke. Također i radno aktivni ljudi, koji su možda izgubili bitku s covidom-19 jednostavno zato, jer su njihova pluća toliko oslabila. To su strašne stvari.

Prije mnogo godina, kada se srušio avion sa Slovencima u Ajacciu na Korzici, svi smo bili zaprepašteni, bio je dan žalosti, svi su govorili samo o tome. Sada u deset dana umre toliko ljudi, pa nitko ništa ne kaže, prelazimo preko toga, idemo dalje.

Što je za vas bio najteži trenutak i kako ste tada pronašli snagu?

Korez Korenčan: Najteže mi je bilo pri pogledu na ruku, koja je još imala crne nekroze na ostacima prstiju. Izgledala je kao da ju je ugrizla neka zvijer ili kao da je izgorjela u požaru. Bilo mi je strašno teško kada sam se sjetila što sve neću moći raditi, naravno da sam bila… tužna je blaga riječ. Možeš pasti u tešku depresiju. Ali uvijek moraš sebi postaviti optimizam nasuprot pesimizmu. Nešto pozitivno, nešto što te vuče gore, za mene je to bila pomisao na unuke. Treba gledati naprijed, ne nazad. Što je bilo, bilo je, to se više ne može popraviti.

Tražim optimističnu stranu, gledam naprijed. I treba učiti. Ako ne ide desnom, morat će ići lijevom. Ukoliko ne ide tako, onda treba drugačije. Na ovaj način tražim puteve, izlaze, sama dolazim do njih. Kod kuće smo izradili nekoliko spravica za domaćinstvo, za rezanje, nešto smo i kupili. Snalaziš se, jer si primoran na to.

Ako se prepustiš sudbini, to nije dobro za psihu. Moraš se ponekad nasmijati, družiti se s vedrim ljudima koji imaju mnogo energije, koji dobro utiču na nas. To je jedan od mojih savjeta u knjizi. Volim biti u društvu nasmijanih, ljubaznih ljudi, koji iskreno žele dobro. Treba izlaziti među ljude, ne možeš se zatvarati u četiri zida, to nije rješenje.

Autorica intervjua: Sarah Neubauer