Što slijedi nakon neizvjesnih izbora u Izraelu? Ovo su četiri najizglednija scenarija

Sa 70 posto prebrojanih glasova, arapske stranke zasad imaju 19 zastupničkih mjesta, što je dosad nezabilježen broj. U svakom slučaju, arapske stranke na ovim izborima imaju iznimnu političku moć jer niti jedan od dvaju glavnih političkih blokova nema dovoljno mjesta za formiranje većine.

Likudov blok Benjamina Netanyahua prema posljednjim podacima ima 53 mjesta, opozicijski blok pod vodstvom Gadi Eisenkot ima 48, dok arapske stranke imaju 19. Za većinu u izraelskom Knessetu potreban je 61 zastupnik, što znači da bi upravo arapske stranke mogle odlučivati o novom izraelskom vodstvu.

S obzirom na neizvjesne rezultate i iznimnu političku nestabilnost koja u ovom trenutku vlada ne samo Izraelom nego i cijelim Bliskim istokom, razgovarali smo s političkim analitičarem Branimirom Vidmarovićem, koji je iznio svoje tumačenje rezultata i potencijalnih ishoda.

"Pravo iznenađenje dolazi s arapske strane. Zajednička lista (koalicija Hadasha, Ta'ala i Balada pod vodstvom Aymana Odeha i Ahmada Tibija) osvaja oko 13 mandata, a islamistički Ra'am Mansoura Abbasa oko 6, što zajedno daje povijesni maksimum od 18 do 19 mandata. Izlaznost u arapskim mjestima premašila je 75 posto, a Mansour Abbas ironično je zahvalio „Ben-Gviru i Smotrichu" čija je agresivna retorika i politika zapošljavanja arapske zajednice mobilizirala birače. Arapske stranke gotovo su udvostručile svoju zastupljenost u odnosu na prethodni saziv, kada su zajedno imale tek 10 mandata", kaže Vidmarović.

Četiri scenarija za formiranje vlade

Elektoralna dinamika i ideološke crvene linije unutar Knesseta profiliraju četiri osnovna institucionalna i politička scenarija. Nijedan od njih nije čist ni jednostavan, a svaki nosi vlastite strukturne zapreke, dodaje Vidmarović pa nastavlja, skicirajući četiri najizglednija scenarija za formiranje nove vlade.

1. Manjinska vlada Eisenkotova bloka uz vanjsku podršku arapskih stranaka. Matematički je to najčišći put: oporbeni blok s 47 do 49 mandata i arapskih 18 do 19 zajedno daju 66 ili više, što ugodno premašuje prag. U praksi bi to značilo da Eisenkot formira vladu sastavljenu od Yashara, Bennetta, Lapida i Libermana, dok bi Ra'am i Zajednička lista osiguravali kvorum ili glasali protiv nepovjerenja iz oporbenih klupa, bez formalnog ulaska u kabinet.

Takav model već ima presedan: na njemu je 1990-ih počivala Rabinova vlada, a u nešto drugačijem obliku i koalicija Bennett–Lapid iz 2021., kada je Ra'am postao prva arapska stranka koja je ušla u izraelsku vladu. Ovaj scenarij analitičari ocjenjuju vjerojatnošću od otprilike 35 posto. Njegova ključna zapreka je, međutim, politička: desni partneri unutar oporbenog bloka, prije svih Naftali Bennett i Avigdor Liberman, unaprijed su isključili bilo kakvu vladu u kojoj arapske stranke imaju formalnu ili čak neformalnu ulogu. JTA ocjenjuje da bi Eisenkot ipak imao lakši put prema dogovoru s arapskom stranom nego Netanyahu, no Bennettovo i Libermanovo protivljenje čini konstrukciju iznimno krhkom.

2. Drugi scenarij jest vlada nacionalnog jedinstva između Likuda i Yashara, potencijalno uz pragmatične dijelove Likuda koji bi prihvatili rotaciju premijerskog mjesta ili čak Netanyahuov odlazak. Racionalno gledano, to je izlaz iz pata: dva najveća bloka dijele sigurnosne stavove i zaobilaze arapske stranke, čime se neutralizira najeksplozivnija točka. Predsjednikm Isaac Herzog vjerojatno će aktivno raditi na tom rješenju. No prepreke su duboko osobne i političke: Eisenkot je cijelu kampanju izgradio na tvrdnji da je javnost odbacila Netanyahua, dok Netanyahu tvrdi da je pobijedio i odbija silazak s vlasti. Kompromis bi gotovo sigurno zahtijevao da Netanyahu odstupi ili prihvati rotaciju, a za to trenutno nema potvrde ni iz jednog izvora. Vjerojatnost ovog scenarija procjenjuje se na otprilike 25 posto, uz pritisak Washingtona i sigurnosnih struktura kao poticajni faktor.

3. Desni/krajnje-desni prebjeg kojim bi Netanyahu sastavio većinu, analitičari smatraju najmanje vjerojatnim. Netanyahuu nedostaje 7 do 11 mandata, a mogući izvori prebjega iz oporbenog tabora trenutno nisu vidljivi. Religiozne stranke Shas i UTJ već su u njegovu bloku, Ben-Gvir i Smotrich također, ali bez dodatnih prelazaka aritmetika jednostavno ne izlazi. Štoviše, Ben-Gvir i Smotrich nikada ne bi prihvatili vladu koja na bilo koji način ovisi o arapskom suzdržavanju, što dodatno zatvara taj prostor.

4. Blokada i novi izbori. Ako nijedan kandidat ne uspije sastaviti vladu u predviđenom roku, Kneset se raspušta i Izrael ide na novu rundu glasanja, ponavljajući ciklus iz razdoblja 2019.–2022. kada su se izbori održavali pet puta u tri godine. Privremeno bi nastavila raditi prijelazna vlada (caretaker government). Vjerojatnost ovog ishoda procjenjuje se na otprilike 25 posto, a potiču ga zamor birača, financijski troškovi perpetualnih izbora i sigurnosni rizik zemlje koja nema stabilnu izvršnu vlast usred trajnog rata.

"Sveukupno, najvjerojatniji ishod je tromjesečna koalicijska trgovina koja završava ili manjinskom vladom Eisenkota uz tihu arapsku podršku, ili — ako ta konstrukcija pukne na otporu Libermana i Bennetta — povratkom biračima na proljeće 2027.," kaže nam Vidmarović.

Hoće li promjena vlasti promijeniti odnos prema Palestincima?

"Kratki odgovor, promijenila bi ton, ali ne i smjer. Palestinski analitičar Ghassan al-Khatib formulira jednostavno: „Bit politike ostaje ista — ne palestinskoj državi, da daljnjoj ekspanziji naselja. Oko toga su svi suglasni." Reutersova analiza sažima konsenzus stručnjaka konstatirajući da izbori mogu promijeniti vođu, ali ne i strategiju. Michael Young iz Carnegie Middle East Centera dodaje da izraelski sigurnosni establišment i velik dio političke klase dijele isti strateški okvir — suprotstavljanje Iranu, „prethodnu obranu" i odvraćanje — što drastično sužava prostor za velike zaokrete. Carnegie Endowment u svojoj analizi upozorava da promjena vlade može promijeniti pristup Gazi i Zapadnoj obali, ali da ostaje nejasno bi li to bio supstancijalni odmak od sigurnosnih pretpostavki nastalih nakon 7. listopada 2023", objašnjava Vidmarović.

"Sigurnosni i sociološki konsenzus unutar izraelskog židovskog biračkog tijela nakon napada 7. listopada trajno se pomaknuo udesno. Gadi Eisenkot, unatoč umjerenijoj retorici u usporedbi s Netanyahuovim ekstremnim saveznicima, odbacuje ideju uspostave neovisne palestinske države u doglednoj budućnosti i takva očekivanja naziva nerealnima. On zagovara model palestinske „autonomije ili države-minus", uz obvezno zadržavanje izraelske vrhovne sigurnosne kontrole nad cjelokupnim prostorom između rijeke Jordan i Sredozemnog mora. Oba lidera — i Netanyahu i Eisenkot — kategorički odbijaju palestinsku državu, no razlikuju se u stupnju, metodi i retorici", dodaje.

"Netanyahuova dosadašnja koalicija vodi politiku ubrzane aneksije, masivne ekspanzije naselja i legalizacije divljih ispostava, uz otvoreno partnerstvo s Bezalelom Smotrichom i Itamarom Ben-Gvirom koji toleriraju, a ponekad i potiču nasilje radikalnih doseljenika. Smotrich je otvoreno govorio o aneksiji 60 posto pojasa Gaze, a naseljeničko nasilje na Zapadnoj obali dosegnulo je rekordne razine.

Eisenkot, nasuprot tome, zagovara striktnu primjenu izraelskog vojnog i civilnog prava. Protivi se neovlaštenim ispostavama i nasilju doseljenika koje naziva „židovskim terorizmom", obećava obračun s počiniteljima i protivi se projektu koridora E1 koji bi fizički presjekao Zapadnu obalu i onemogućio svaku teritorijalnu koherentnost palestinskog entiteta. Podržava naseljavanje „u skladu sa zakonom" u Zoni C, koja obuhvaća 60 posto teritorija, dok bi na preostalih 40 posto koje nadzire Palestinska samouprava bila dopuštena ograničena samouprava. Eisenkot također želi spriječiti potpuni kolaps Palestinske samouprave u Ramallahu radi očuvanja sigurnosne koordinacije i ukloniti političke ministre iz odluka o sigurnosti. U suštini: manje pogroma, manje formalne aneksije, manje doseljeničkog nasilja — ali ista struktura okupacije ostaje netaknuta", pojašnjava Vidmarović.

"Kada je riječ o Gazi, razlike su nešto izraženije, ali strateški cilj ostaje identičan: demilitarizacija i uklanjanje Hamasa. I Netanyahu i Eisenkot kažu da se izraelske snage neće povući dok Hamas ne bude razoružan i da su spremni nastaviti vojne operacije. Eisenkot obećava da će u roku od 18 mjeseci ukloniti Hamasovu vlast, bilo međunarodnim dogovorom bilo silom", nastavlja.

Trajna okupacija?

"Ključna razlika leži u poslijeratnom aranžmanu. Netanyahuova koalicija, osobito Smotrich i Ben-Gvir, promiče ideje trajne okupacije, židovskog naseljavanja Gaze, pa čak i protjerivanja dva milijuna stanovnika. Eisenkot bi, nasuprot tome, podržao uvođenje tehnokratske uprave povezane s Palestinskom samoupravom uz međunarodne stabilizacijske snage, u skladu s Trumpovim planom. Njegova stranka predviđa izraelski sigurnosni koridor te postupnu obnovu uz djelomično razoružanje. Prema +972, ideje o masovnom protjerivanju iz Gaze s Eisenkotom bi izašle iz javne rasprave. Bio bi znatno kooperativniji s Washingtonom u provedbi poslijeratnih aranžmana, a mogao bi pristati i na model „djelomična obnova za djelomično razoružanje". Eisenkot ne predviđa palestinsku državu ni u prvom mandatu, ali ostavlja otvoren „horizont" u dalekoj budućnosti, što je retorički pomak u odnosu na Netanyahuovo kategorično „ne".

Svaka nova vlada, bez obzira na sastav, ovisit će o desnim strankama ili o toleranciji arapskih zastupnika, što dodatno sužava prostor za teritorijalne ustupke. Ako arapske stranke postanu odlučujući glas, mogle bi pritiskati za ublažavanje humanitarnih i građanskih mjera, ali ne bi mogle nametnuti politički pomak prema državnosti. Važan vanjski čimbenik ostaje Washington: predsjednik Trump prijetio je prekidom pomoći ako Izrael formalno anektira Zapadnu obalu, i ta bi kočnica vrijedila neovisno o tome tko sjedi u premijerskom uredu", zaključuje Branimir Vidmarović.