Voda iz pipe u ovom gradu na sjeveru Europe više nije pitka: "Upozorenje za druge"

Stanovnicima udaljenog norveškog grada, smještenog u jednom od područja koja se najbrže zagrijavaju na svijetu, poručeno je da više ne smiju piti vodu iz slavine zbog onečišćenja teškim metalima koje znanstvenici povezuju s otapanjem permafrosta, odnosno trajno smrznutog tla, piše Guardian.

Longyearbyen, smješten na otočju Svalbard, najveći dio pitke vode dobiva iz pregrađenog jezera Isdammen, odnosno „ledenog jezera“, dugog 2,5 kilometara. Više temperature, uzrokovane klimatskom krizom, dovele su do otapanja permafrosta, zbog čega su prethodno prekrivene stijene izložene vremenskim utjecajima, a metali iz njih počeli su dospijevati u jezero.

Longyearbyen, udaljen oko 1300 kilometara od Sjevernog pola, zagrijava se pet do sedam puta brže od svjetskog prosjeka, pri čemu jesenske temperature rastu i do četiri Celzijeva stupnja po desetljeću.

Znanstvenici smatraju da je onečišćenje vodoopskrbe teškim metalima vjerojatno povezano s dvama čimbenicima: otapanjem permafrosta, trajno smrznutog tla koje tijekom cijele godine ostaje zaleđeno, osim takozvanog aktivnog sloja koji se otapa ljeti, te geološkim sastavom područja nekadašnjeg rudarskog grada.

„Kombinacija otapanja permafrosta i podloge od škriljevca, koja sadržava mineral pirit, poznat i kao lažno zlato, uzrokuje onečišćenje vodoopskrbe“, izjavila je Marjolaine Verret, stručnjakinja za permafrost i izvanredna profesorica arktičke geologije na Sveučilišnom centru na Svalbardu.

Teški metali iz stijena

Objasnila je da pirit u dodiru s vodom i kisikom oksidira, pri čemu nastaje kiselost.

„Tako nastala kiselina sada može otapati teške metale iz stijena, koji zatim dospijevaju u vodotoke. Problem s kojim se suočavamo ovdje u Longyearbyenu jest mangan, ali iz stijena se mogu oslobađati i druge onečišćujuće tvari.“

Lokalna uprava Longyearbyena, Longyearbyen lokalstyre, prvi je put upozorila svojih 2600 stanovnika u rujnu prošle godine, nakon što je utvrđeno da su koncentracije mangana u vodi 25 puta više od 50 mikrograma po litri, koliko preporučuje Norveški institut za javno zdravstvo.

Gradonačelnik Longyearbyena Terje Aunevik izjavio je da kvaliteta pitke vode nikada nije bila osobito dobra zbog sedimenta, ali da su koncentracije mangana „eksplodirale“.

Dugotrajna izloženost visokim koncentracijama mangana može uzrokovati neurološke probleme, osobito kod djece i dojenčadi.

Uvedene su privremene hitne mjere, uključujući postavljanje središnjeg spremnika s besplatnom pročišćenom vodom, koju filtrira lokalna pivovara, kako bi stanovnici mogli puniti svoje spremnike u lokalnom supermarketu. Pokrenuta je i istraga.

Potrebna potpuno nova vodoopskrbna mreža?

Koncentracije mangana u međuvremenu su se smanjile, ali početkom ove godine utvrđeno je da koncentracije sulfata i nikla premašuju preporučene granične vrijednosti za pitku vodu. Zbog toga je zabrana i dalje na snazi.

Aunevik je rekao da koncentracije mangana „nisu opasne“, ali da se moraju poštovati državne smjernice. Priznao je da je kriza s pitkom vodom izazvala mnogo „negodovanja“, pri čemu su neki stanovnici ljutiti zbog poteškoća koje im je prouzročila.

Gradonačelnik, koji je naručio istraživanje kvalitete vode, izjavio je da bi mogla biti potrebna „potpuno nova vodoopskrbna mreža“.

Među mogućim rješenjima razmatraju se ugradnja sustava za filtriranje vode iz jezera Isdammen i izgradnja postrojenja za desalinizaciju kao pričuvnog izvora vode ili obrnuta kombinacija, u kojoj bi desalinizacija bila glavni izvor, a jezero pričuvni.

Obje su mogućnosti „iznimno skupe“, a zbog ekstremnih temperatura na Svalbardu, gdje je temperatura vode često niža od nule, predstavljaju i velike tehničke izazove, rekao je Aunevik.

„U Norveškoj, gdje smo oduvijek uzimali zdravo za gotovo da možemo piti vodu iz slavine, teško je početi razmišljati o tome da sada moramo sami donositi vodu, kao što trenutačno činimo. Druge male zajednice trebale bi biti oprezne i početi razmišljati o tome što će učiniti ako se isto dogodi njihovim izvorima vode.“