Legendarna Barbara Hendricks za N1 o koncertima u ratnom Dubrovniku i Sarajevu: Osjećala sam da nešto moram učiniti

Uz svoj blues band zagrebačkoj publici predstavila je projekt "The New Road To Freedom", glazbeno putovanje kroz blues, gospel i pjesme koje su obilježile borbu za ljudska prava.

Tom prilikom razgovarala je s našim Hrvojem Krešićem.

Povezanost legendarne Barbare Hendricks s Hrvatskom seže daleko u prošlost. Bila je u Dubrovniku 1991. u veoma teškim okolnostima. Otkrila je pritom sjeća li se tadašnjih okolnosti, zašto je bila ondje i kako je sve to izgledalo.

"Osjećala sam da se nešto mora učiniti, da se nešto mora reći. Znate, tada sam upravo bila postala europska građanka, udala sam se za Šveđanina… I imam veliku vjeru u ono što Europa obećava. Znate, skupina zemalja odlučila se ujediniti na temelju mira i s namjerom da više nikada ne ratuju jedna protiv druge. A onda smo se našli u situaciji da imamo rat u Europi, iako vi tada još niste bili članica EU-a, ali to se događalo u Europi. Sve je počelo kao projekt koji smo trebali realizirati u UNESCO-u u Parizu, a onda je netko rekao: "Mogli bismo održati koncert u Parizu, ali imao bi mnogo veći učinak kada bismo otišli u Dubrovnik." Pa sam pristala. Na kraju smo uspjeli. Našli smo ljude koji su rekli: "U redu, mi ćemo to financirati." Neki su bili iz francuske vlade… Došli smo u Bari i ukrcali se na brod. Nitko nije znao hoće li brod biti napadnut, ali nadali smo se najboljem. Imali smo svoje anđele čuvare. A onda smo se, tijekom dana, nakon što smo stigli, uspjeli malo prošetati Dubrovnikom i vidjeti dio razaranja."

Dubrovnik je bombardiran samo nekoliko dana prije njenog koncerta.

"Da. Ali to je bilo vrlo posebno iskustvo zbog ljudi u Dubrovniku, dječjeg zbora i ljudi koje smo morali ostaviti iza sebe, ljudi koji su se i dalje borili da se sve to zaustavi. Prošlo je dosta vremena prije nego što je sve završilo, a onda se rat proširio i na Bosnu. Naprosto sam smatrala da se to mora učiniti pa sam to i učinila."

Imali ste isti osjećaj i kad je riječ o Sarajevu, čak i u težim okolnostima i s još mračnijim posljedicama.

"Taj poziv stigao je od orkestra, jer je orkestar već bio..."

To je bilo 1993. godine?

"Da, pokušavali smo... Zapravo, kada smo došli u Dubrovnik, neki su govorili:"Idite u Sarajevo, ondje je sigurnije." Nismo ni pomišljali da će se rat proširiti na Sarajevo, na Bosnu. Orkestar je pružao otpor ratu tako što je nastavio vježbati i svirati, iako su izgubili članove koji su bili... Sjećam se naše prve probe, dirigent je prozvao prvog hornista i rekli su mu da ga je dva dana prije toga ubio snajperist. Dakle, to su bile teže okolnosti. Ali zapravo smo htjeli pokazati solidarnost s tim glazbenicima koji su odlučili da jedino što mogu jest da nastave svirati i održavaju koncerte."

Kako ste se osjećali u takvim okolnostima? Pretpostavljam da ste se bojali, ali i da ste bili ispunjeni drugim snažnim osjećajima.

"Pa, prije odlaska, osobito u Sarajevo, jer ondje je situacija doista bila teška, granatiranje je trajalo tijekom našeg boravka... Morala sam nositi pancirku, koja je vrlo teška. Znate, razmišljala sam o tome... Osjećala sam da ću biti sigurna jer nisam imala namjeru ostaviti svoju djecu bez majke. Željela sam im se vratiti. Osjećala sam da će sve biti u redu i zato sam došla. Nisam imala loš predosjećaj u vezi s vlastitom sigurnošću. I, naravno, u jednom mi je smislu bilo lako jer sam se doista mogla vratiti kući, na sigurno. A što se tiče članova orkestra, sigurna sam da smo neke od njih izgubili prije nego što je rat završio. No nekoliko godina poslije doživjela sam jedno prekrasno iskustvo u Pennsylvaniji. Išla sam na probu s jednim orkestrom kad mi je prišao neki čovjek i pitao sjećam li ga se. Rekoh: "Ne, žao mi je, morat ćete me podsjetiti." A on će: "Pa naravno da me se ne sjećate jer sam imao oko 30 kg manje kada ste me posljednji put vidjeli. Bio sam član orkestra u Sarajevu." Pa smo se zagrlili. To iskustvo doista nikad neću zaboraviti."

"Tada sam odlučila da ću se boriti za ljudska prava..."

U svojoj ste karijeri vrlo predani humanitarnom radu. Očito vjerujete da glazba i umjetnost te pomaganje ljudima mogu nešto promijeniti. Vjerujete li i dalje u to kada pogledate okolnosti u današnjem svijetu?

"Da... Znate, ljudska prava u tom sam smislu otkrila kroz pokret za građanska prava, u kojem nisam sudjelovala jer sam bila premlada. A kada je u Americi 1964. godine donesen Zakon o građanskim pravima, moja su prava napokon bila priznata. Ali s time je došla i odgovornost: mogućnost da nešto promijenim. Tada sam odlučila da ću se boriti za ljudska prava i promicati ih dok god budem mogla. Ali u svakodnevnom životu, u vlastitoj obitelji, to nije lako, ali to je nešto što pokušavam činiti. Ljudska su prava za mene postala poput Biblije: pravila o tome kako živjeti s drugima, kako imati miran suživot čak i kada smo u sukobu, čak i kada se ne slažemo. I to je ono što pokušavam činiti. Zato sam bila veoma sretna kada sam dobila poziv da sudjelujem na Zagreb Jazz Festivalu i izvedem ovaj program, glazbu koja potječe iz mojih korijena, od mojih predaka koji su bili robovi. Naime, crnački duhovni napjevi, koji su zapravo temelj bluesa i jazza, upravo su ona glazba koju sam naučila u crkvi svoga oca, koji je bio pastor. Zato mislim da je nešto posebno što se mogu vratiti ovamo sa svojom glazbom, koja je univerzalna, i s porukom ljubavi Martina Luthera Kinga. Svakodnevno se na to trebamo podsjećati. A katkad je ljudima naprosto potrebno da ih netko podsjeti kako se i dalje možemo truditi svijet učiniti boljim mjestom. Mislim da su trenuci kaosa, kakvima danas posvuda svjedočimo, trenuci u kojima trebamo tražiti svjetlost."

Kada se vratite u SAD sa svim svojim iskustvima, s iskustvima iz djetinjstva, i usporedite ih s današnjom Amerikom, biste li se složili s ljudima koji kažu da SAD nije bio toliko podijeljen još od doba Američkog građanskog rata?

"Podijeljeni smo u političkom smislu, ali Amerika zapravo nikada nije ostvarila ono što je obećano u Ustavu Sjedinjenih Američkih Država. To je proces koji i dalje traje. Sjedinjene Države mlada su zemlja koja trenutačno prolazi kroz ozbiljne muke odrastanja. Ali vidim mlade ljude koji se doista organiziraju i bore za zemlju kakvu žele imati. Zato i dalje gajim nadu. Pred nama je dug put jer velik dio američke oholosti - svijet je sada vidio o čemu se tu radi. Jer kada kažete da ste najbolja zemlja na svijetu, to zapravo znači da niste, jer smo svi ljudska bića i pripadamo istoj obitelji. I svi volimo svoju zemlju. Za vas je ovo najbolja zemlja, ovdje živite, ovdje vam je obitelj. I zato je već sam početak problema kada jedna zemlja pomisli da je upravo ona najbolja zemlja na svijetu. Zato mislim da bi imati malo poniznosti možda mogao biti način da se krene iznova."

Fokusirajmo se malo i na vašu glazbu, jer smo dosad razgovarali samo o politici. Ostvarili ste svjetsku slavu kao operna pjevačica. Ovdje pak pjevate jazz i blues. Ono što me zanima jest sljedeće: u današnjem svijetu, koji je toliko podijeljen na visoku i nisku kulturu, na populiste i elitiste... Mislite li da su blues ili jazz možda lakši način da se s nekim povežete, da uspostavite vezu s publikom, ili je to ipak opera?

"Za mene je to i jedno i drugo jer glazba govori o onome što zajednički osjećamo. Govori o osjećajima. Govori... Znate, to je ono mjesto na kojem se svi osjećamo dijelom obitelji čovječanstva. Govorimo različitim jezicima. Jazz je jedan jezik, Mozart drugi. Ni bez jednoga ne mogu živjeti. Mozartov Requiem u osnovi je zapravo blues. Pjevam glazbu koja me duboko dira jer mislim da se tu radi o odnosu srca sa srcem, duše s dušom. Nekim ljudima jezik jazza obraća se izravno srcu, a drugima to čine Mozart ili Puccini. Dakle, kulturno smo silno bogati. Ne osjeća se svatko duboko dirnutim pred Picassovom slikom, ali može stati pred neko drugo umjetničko djelo i biti toliko dirnut da zaplače. Ali sve je to jezik koji nas povezuje. Umjetnost je kroz stoljeća bila naše sredstvo komunikacije i način da se podsjećamo kako smo svi dio iste obitelji. Ovaj maleni planet Zemlja trenutačno je jedino mjesto koji imamo. Zato bi bilo sjajno da naučimo kako ovdje ostvariti miran suživot."