Kako bi izgledala američka invazija na Iran?

Velik dio nagađanja o novim ofenzivnim operacijama usmjeren je na moguće raspoređivanje dodatnih kopnenih snaga u područje sukoba, uključujući značajne dijelove legendarne 82. zračno-desantne divizije, visoko obučene specijalne postrojbe te dvije ekspedicijske jedinice marinaca, piše The Dispatch.

Predsjednik Donald Trump potaknuo je svoje pratitelje na platformi Truth Social da pogledaju intervju Marka Levina s Marcom Thiessenom, u kojem su dvojica političkih komentatora zagovarala kopnene operacije protiv Irana i umanjivala njihove rizike.

Ništa od toga ne predstavlja konačan dokaz da slijedi nova faza sukoba (niti, s obzirom na predsjednikove izjave i navodni interes za brzo okončanje rata, da će se on uopće nastaviti). No sve su to pokazatelji da predsjednik razmatra dodatne opcije kako bi prisilio Iran na ustupke, ili barem želi da režim vjeruje da ih razmatra. Unatoč hvalisanju Petea Hegsetha o navodno izvanrednim uspjesima američke vojske protiv Irana, jasno je da dosadašnji kinetički udari nisu bili dovoljni da promijene iransko odlučivanje. Ako Trump želi pojačati pritisak na režim, uvođenje kopnene komponente u kampanju moglo bi biti jedna od opcija koje razmatra.

Nema naznaka da bi se radilo o ponavljanju operacije Iračka sloboda iz 2003., kada je velika američka invazija uništila Iračku republikansku gardu, zauzela glavne gradove i srušila vladu. Kao prvo, administracija nije sugerirala da razmatra nešto takvih razmjera. Kao drugo, postoje strukturni pokazatelji da Pentagon ne priprema takve planove. Iran je mnogo veći od Iraka, i po teritoriju i po broju stanovnika, a čak i dodatne snage koje se raspoređuju predstavljaju tek mali dio onih koje su bile koncentrirane u Kuvajtu prije invazije na Irak.

Koje bi opcije predsjednik mogao razmatrati?

Mogućnosti o kojima se govori mogu se svrstati u tri kategorije: one koje povećavaju pritisak na iranski režim (npr. zauzimanje otoka Kharg), one koje nastoje ograničiti iranske sposobnosti odgovora (npr. čišćenje obalnih zona s kojih Iran može napadati Hormuški tjesnac) te one koje nastoje postići ograničen, ali mjerljiv učinak u odnosu na neki od strateških ciljeva (npr. operacija zapljene preostalog 60-postotno obogaćenog urana).

Čini se da su Sjedinjene Države ušle u sukob s pretpostavkom da će niz snažnih i razarajućih zračnih i pomorskih udara toliko oslabiti režim da će Iran zaključiti kako mu je sporazum pod američkim uvjetima bolja opcija od nastavka razaranja. To se zasad nije dogodilo: iransko vodstvo ne samo da ne pokazuje spremnost na ustupke, nego dodatno naglašava otpor.

Iako samo administracija i iranski režim znaju što se događa iza kulisa, jasno je da trenutačna razina vojnog pritiska nije postigla željeni učinak. Uz već intenzivnu zračno-pomorsku kampanju, ali i uz potrošnju velikih količina preciznog naoružanja, dodatni pritisak možda nije moguće postići bez angažiranja kopnenih snaga.

Iran koristi asimetrične metode

Zauzimanje otoka Kharg moglo bi pružiti takav dodatni pritisak. Kharg je ključna točka za izvoz iranske nafte, kroz koju prolazi više od 90 posto izvoza sirove nafte, što ga čini iznimno važnim ciljem. S obzirom na raspoređene amfibijske snage marinaca, Kharg je vjerojatno visoko na listi opcija.

Druga mogućnost uključuje operacije usmjerene na smanjenje iranskih sposobnosti, primjerice uklanjanje prijetnji Hormuškom tjesnacu. Iran koristi asimetrične metode jer ne može ravnopravno ratovati sa SAD-om, uključujući ometanje pomorskog prometa. Iako bi ponovno otvaranje tjesnaca zahtijevalo snažnu pomorsku komponentu, prijetnje dolaze i s kopna, putem projektila i dronova. Kopnena operacija mogla bi potisnuti te prijetnje dalje od obale.

Ipak, obje opcije nose rizike i upitno je bi li imale dugotrajan učinak.

U slučaju Kharga, pitanje je koliko bi njegovo zauzimanje zaista povećalo pritisak. SAD već može gađati otok iz zraka uz manji rizik. Bi li prisutnost marinaca bitno promijenila iranske odluke ili tek neznatno? I što ako ne bi? To bi moglo značiti dugotrajno zadržavanje snaga pod stalnom prijetnjom.

Postoji i mogućnost da bi operacija imala ograničen cilj “preuzimanja nafte”, što bi uključivalo ukrcaj tankera pod napadima. Što se tiče obalnih zona, njihovo čišćenje ne bi u potpunosti uklonilo iranske prijetnje jer dronovi mogu djelovati na velikim udaljenostima. Takav bi uspjeh bio privremen.

Sve opcije nose dodatne rizike

Treća opcija uključuje specijalne operacije s ciljem zapljene preostalog obogaćenog urana. To bi bila vrlo složena operacija zbog udaljenosti, otpora i tehničkih zahtjeva, osobito ako se materijal nalazi pod ruševinama nuklearnog postrojenja u Isfahanu.

Sve ove opcije nose dodatne rizike. Američke snage mogle bi se suočiti s izravnom borbom, kao i s projektilima, dronovima i topništvom. Uvođenje kopnenih snaga na iranski teritorij bio bi velik korak. U ratu za koji Trump nije jasno iznio razloge, bez obraćanja javnosti i uz slabu potporu, ključno je da prije takve odluke objasni ciljeve.

Razmatranje takve eskalacije bez jasne strategije i uz neujednačene poruke administracije dodatno potiče sumnje.

Poput pojednostavljenih “čarobnih rješenja”, postoji opasnost da se ove opcije promatraju kao brz način proglašenja pobjede, bez rješavanja dugoročnih posljedica i uz visoke rizike za američke vojnike.