Zaboravljena povijest anticionističkog judaizma

Benjamin Moser dobitnik je Pulitzerove nagrade i autor knjige Susan Sontag: Her Life and Work („Susan Sontag: Njezin život i djelo”) te knjige Why This World: A Biography of Clarice Lispector („Zašto ovaj svijet: Biografija Clarice Lispector”), koja je ušla u finale nagrade National Book Critics Circle Award.

Njegova nova knjiga, Anti-Zionism: A Jewish History („Anticionizam: Židovska povijest”), istražuje uglavnom zaboravljenu povijest židovskih disidenata koji su se protivili stvaranju Izraela, ubijanju i raseljavanju Palestinaca te logici etničkog i vjerskog nacionalizma.

S glavnim urednikom časopisa Current Affairs, Nathanom J. Robinsonom, razgovarao je o današnjem stanju Izraela i židovske dijaspore.

Nathan J. Robinson

Dakle, nekome poput mene, tko nije Židov, pitanje cionizma može djelovati prilično jednostavno. Meni se čini da je riječ o jednoj vrsti nacionalizma koja je, kada se počela provoditi na području povijesne Palestine, neizbježno morala dovesti do katastrofe.

Naime, stanovništvo Palestine bilo je većinski nežidovsko, i to u golemoj većini, pa je pokušaj uspostave države utemeljene na etničkoj supremaciji na tom području recept za trajni sukob.

Znam da ste i sami s vremenom počeli smatrati tu činjenicu očitom. No prije nego što dođemo do ljudi iz vaše knjige koji su prepoznali tu očitu činjenicu, mislim da najprije moramo razumjeti zašto ono što se vama danas čini očitim, kao i disidentima koje predstavljate u knjizi, nije bilo očito tolikim ljudima koje je očarao cionistički san, odnosno bajka, kako je vi nazivate.

Među njima je bio i vaš djed, koji je sa sobom nosio primjerak spisa Theodora Herzla.

Dakle, prije nego što počnemo razgrađivati tu ideju, pokušajmo je najprije rekonstruirati i razumjeti što je to dovelo do toga da naizgled očite činjenice o toj ideologiji jednostavno nestanu iz vidokruga.

Benjamin Moser

Pa, zapravo ste rekli mnogo toga jer ste odmah krenuli od zaključka. A taj zaključak, koliko god se vama, meni ili Palestincima činio očitim, mnogim Židovima nije bio toliko očit.

U osnovi postoje dva razloga.

Prvi je progon Židova u Europi, koji je bio itekako stvaran. Drugi je činjenica da je ta ideja nastala u vremenu kada se od ljudi zapravo nije očekivalo da bilo gdje u svijetu uzimaju u obzir postojanje, osjećaje ili razmišljanja nebijelog stanovništva.

Zato se ljudima činilo sasvim prirodnim razmišljati ovako: imate problem u Europi. Kako ga riješiti? Tako da sve te problematične ljude preselite u neki nebijeli dio svijeta, bez obzira na to žele li oni sami biti preseljeni ili ne, što također treba naglasiti.

A da biste to učinili, ne morate se savjetovati s tamošnjim stanovništvom jer su oni, znate, polubarbari. Herzl u svojoj knjizi kaže da ćemo postati dijelom bedema civilizacije protiv azijskog barbarstva. To se tada uglavnom prihvaćalo kao nešto sasvim prirodno.

Mislim da je vrlo važno naglasiti, kada govorim o ljudima iz svoje knjige, onima koji su došli do suprotnog zaključka, odnosno zaključka do kojeg smo došli vi i ja, da se nije radilo samo o 19. stoljeću ili nekoj davnoj prošlosti.

Mnogi su ljudi već tada smatrali da je to rasistički i pogrešno, čak i u vrijeme kada se cionistički projekt tek razvijao. Upravo su njihovi glasovi bili toliko potisnuti iz javne rasprave da sam mogao odrastati a da uopće nisam znao kako su ikada postojali Židovi anticionisti.

Nisam imao pojma da su Židovi bili protiv cionizma. Govorili smo o nekim izrazito ortodoksnim Židovima, ali to se objašnjavalo otprilike ovako: oni čekaju dolazak Mesije.

Ja sam iz Houstona. Među pripadnicima židovske srednje klase u Houstonu nismo baš čekali Mesiju. To jednostavno nije bilo nešto čime smo se bavili. Djelovalo je pomalo čudno, čak i smiješno.

A činjenica da je Izrael u međuvremenu nastao, da je postojao i da je mnogim Židovima bio izvor ponosa, činila je sve te glasove pomalo ekscentričnima, ako bismo za njih uopće i čuli.

Robinson

Posebno mi je zanimljivo ono što pišete u uvodu o svojem odrastanju i roditeljima. Kažete da nisu bili religiozni. Njihov je judaizam bio prije svega kulturni. Niste živjeli u židovskoj četvrti. Niste redovito odlazili u sinagogu.

Ali vaši su roditelji, kako kažete, bili cionisti. Ne fanatični cionisti. Nisu posjećivali Izrael niti su vas poticali da ga posjetite. No kažete da su bili cionisti zato što je, citiram, „koliko sam ja znao, svatko u Americi bio cionist, osobito ako je bio Židov, ali ne isključivo tada”. A zatim pišete, što mi je bilo izvanredno: „Nisam svjesno upoznao nikoga tko se protivio cionizmu sve dok nisam bio u dvadesetima.”

To je nevjerojatno.

Moser

Prije nekoliko tjedana navršio sam 50 godina i zbog te se rečenice osjećam kao netko s dvora Eleonore Akvitanske. Znate, sve to danas djeluje toliko staromodno i neobično, ali istina je.

Mislim da bismo, promatramo li tadašnje stanje, mogli reći da je takvo jednoglasje među američkim političarima trajalo sve do izbora Zohrana Mamdanija, što, kao što znate, nije bilo tako davno.

Vrlo je teško zamisliti političara koji bi javno rekao da se protivi cionizmu. Naravno, mogli bismo spomenuti Rashidu Tlaib i još nekoliko sličnih primjera, ali riječ je o Palestincima ili Arapima koji su se kandidirali u izbornim okruzima s velikim arapskim stanovništvom.

Mislim da je u većem dijelu Amerike jednoglasje koje smo vidjeli među političarima odražavalo stvarno stanje u društvu, i to iz mnogo razloga. Ali jedan od glavnih razloga bio je taj što gotovo nismo viđali Arape.

Grad iz kojeg dolazim, Houston, danas ima brojnu arapsku zajednicu. Tada nije bilo tako. Ili možda jest, ali riječ je o velikom gradu s mnogo stanovnika, a mi jednostavno nismo dolazili u dodir s njima.

To je prva stvar.

Druga su mediji.

Kada sam odrastao, tijekom 1980-ih i 1990-ih, mediji su Palestince i Arape uglavnom prikazivali kao teroriste. Izgledali su nam neobično. Nisu baš dobro govorili engleski.

A onda ste imali Benjamina Netanyahua, koji zapravo dolazi iz Pennsylvanije, pa govori poput Amerikanca, odnosno američkog političara. Nosi odijelo i djeluje ugledno.

Sjećam se da su ljudi, kada sam bio dijete, smatrali Netanyahua prilično privlačnim. To se doista govorilo. Nešto poput: „Zar ne izgleda sjajno?” Tako ste imali izrazito neravnopravan sukob između, u osnovi, zapadnjaka, ljudi koji su izgledali poput nas, i nekakvih nedokučivih stranaca koji su nas pokušavali ubiti.

Trebalo mi je jako mnogo vremena da razgradim takvu predodžbu. Iako su, kao što sam rekao, moji roditelji bili prilično liberalni. Bili su liberalni demokrati u Teksasu, gdje takvi nisu bili baš svi. Nisam odrastao u Brooklynu ili nekom sličnom mjestu. Cionizam se tada još uvijek smatrao prihvatljivim dijelom liberalizma.

A promjena koja se dogodila, odnosno proces u kojem su ljudi počeli shvaćati što je cionizam oduvijek bio – krajnje desna, rasistička, nacionalistička, pa čak i genocidna ideologija – trajala je jako dugo.

Mnogi ljudi to nikada neće shvatiti.

Robinson

Proturječje liberalnog cionizma prilično je očito, odnosno postaje očito jednom kada ga uočite. Ne možete imati društvo koje je istodobno liberalno i posvećeno etničkoj supremaciji jer ćete velikom dijelu stanovništva morati uskratiti ravnopravno sudjelovanje u društvu.

To mi se čini kao unutarnje proturječje. Mora postojati određena razina nasilja, a mnogi rani cionisti zapravo su bili prilično iskreni u vezi s time. Ljudi poput Zee'va Jabotinskog vrlo su jasno govorili da je nasilje nužno kako bi cionizam uspio.

I ljudi poput Bennyja Morrisa također su vrlo jasni u vezi s time. Cionizam je u svojoj biti zahtijevao etničko čišćenje. Ali iz nekog razloga, ne znam kako, s obzirom na to koliko je to očito, toliko se dugo održala ideja liberalnog cionizma, prema kojoj se demokracija i židovska supremacija u Palestini nekako mogu pomiriti.

Moser

Da, ali reći ću vam nešto što sam doznao dok sam još bio prilično mlad i što me doista šokiralo. Kada je počelo cionističko naseljavanje Palestine, između 95 i 97 posto njezina stanovništva nisu bili Židovi.

To me šokiralo jer sam oduvijek zamišljao taj sukob kao nešto što se u osnovi odvija između dvaju naroda. Uvijek su nam govorili da Židovi potječu iz Palestine, ali da i Palestinci potječu iz Palestine.

Mislim da smo tu ideju mogli uklopiti u okvir liberalnog cionizma, kao sukob dvaju naroda. Gotovo kao u Kanadi ili Belgiji, u tom smislu da biste pomislili: dobro, to traje od davnina, a tko zapravo može znati tko je u pravu, a tko nije?

Robinson

Naravno. Drevni sukob.

Moser

Drevni sukob, drevne mržnje. Znate, kao na Balkanu ili negdje drugdje. Nitko mi nije rekao, sve dok nisam bio znatno stariji, koliko je zapravo nedavno započelo cionističko naseljavanje.

Nikada nisam dobio priliku suočiti se sa stvarnošću naseljeničke kolonije. A ta je stvarnost da Europljani dolaze uz potporu goleme imperijalne vojske, preuzimaju zemlju njezinih stanovnika i u nekoliko ih navrata etnički čiste, uključujući i danas, da bi na kraju nad njima počinili genocid.

O tome nismo razmišljali. Mislim da smo Izrael zamišljali gotovo kroz socijalističku ideju kibuca, koja je bila iznimno popularna. Svi su ondje, pod suncem, brali naranče.

I danas, znate, mnogo nastupam u medijima zbog ove knjige jer mislim da je jako važno da ljudi znaju da ja smijem govoriti zato što sam Židov. I vjerujte mi, nije mi dopušteno govoriti baš svugdje.

Svakako me ne pozivaju na židovska događanja. Ali ipak imam priliku javno govoriti, na određenim mjestima i u vremenu kada mnogim Palestincima još uvijek nije dopušteno ispričati vlastitu priču.

A kada čujete samo jednu stranu priče, koja je snažno oblikovana propagandom, duboko povezana s emocionalnim odnosom prema judaizmu i Holokaustu te snažno isprepletena s domoljubljem koje ljudi prirodno osjećaju prema vlastitoj zemlji, teško je prepoznati što se zapravo događa.

U mojem slučaju riječ je o Americi, ali ista je stvar bila duboko povezana s francuskim Židovima, britanskim Židovima, južnoafričkim Židovima, brazilskim Židovima i svim tim drugim zajednicama. Prilično je teško nanjušiti sranje dok ga jednom ne nanjušite.

A kada ga, kao što ste rekli, jednom nanjušite, pomislite: „Aha, pa da.” Mislim da svi ljudi o kojima pišem u knjizi prolaze kroz sličan proces jer je cionistička priča iznimno uvjerljiva. Zvuči jako dobro.

Iza nje stoje izvrsni stručnjaci za oglašavanje, izvrsni ilustratori i izvrsni pisci. Na kraju knjige, u poglavlju o Nan Goldin, govorim o knjizi koju je ona vidjela 1968. i zbog koje je postala anticionistica dok je još bila vrlo mlada.

Mislim da je još bila tinejdžerica. Tu sam knjigu i sam pronašao i doista me zapanjila. Tiskala ju je u Damasku jedna palestinska organizacija, a sadržavala je fotografije pogroma u Palestini.

Fotografije masakara, etničkog čišćenja, djece bez udova. Upravo ono što gledamo danas. A knjiga izgleda kao da je sastavljena za kuhinjskim stolom. Nije čak ni lektorirana.

Naravno, 1968. nije bilo programa za provjeru pravopisa, ali autori nisu znali ni pravilno pisati na engleskom i francuskom. Okrećete stranice i one gotovo ispadaju. Riječ je o vrlo jeftinoj, skromnoj, gotovo ručno izrađenoj knjizi.

Ako je usporedite s knjigama koje sam viđao u kući svoje bake, poput The Jews in Their Land („Židovi u svojoj zemlji”) Davida Ben-Guriona, u kojoj su sudjelovali najbolji fotografi na svijetu i svi najbolji pisci, vidite koliko je snažna emocionalna poruka koju ta knjiga prenosi.

Knjiga se zove Židovi u svojoj zemlji i pomislite: da, to je naša zemlja. A ako pogledate te dvije knjige, samo kao primjer, vidjet ćete da to nikada nije bila ravnopravna borba. Znate, cionisti su uvijek iza sebe imali zapadni novac, zapadni sjaj i zapadnu moć. Palestinci su se toj priči pokušavali suprotstaviti materijalima koje su praktički izrađivali na kuhinjskom stolu u Damasku.

Robinson

Jedna od stvari koje me doista užasavaju jest sposobnost inteligentnih i u mnogim pogledima moralno osjetljivih ljudi da žive u bajci, u zabludi.

Ta zabluda može ih dovesti do toga da provode kampanju etničkog čišćenja ili čak genocida, a da pritom duboko vjeruju kako se bave isključivo samoobranom i kako su upravo oni potlačena strana.

To me duboko uznemiruje zbog onoga što govori o ljudskim bićima. Nevjerojatno očite činjenice – poput činjenice da ubijate djecu, da je riječ o kolonijalnom projektu ili da to nije ravnopravna borba dvaju naroda – jednostavno mogu nestati iz svijesti.

Kada pogledate istraživanja javnog mnijenja u Izraelu o tome što Izraelci misle da bi trebalo učiniti Palestincima, ne želim cijelo društvo nazvati genocidnim, ali jasno je da postoji većinski konsenzus u korist genocida.

Moser

Nije riječ samo o većini, nego o golemoj većini, a kod nekih pitanja, ovisno o tome kako ih postavite, potpora doseže i više od 90 posto. To je jedna od velikih zagonetki s kojima ćemo se mi, kao židovski svijet, ali i svijet u cjelini, morati suočavati još dugo.

U nacističkoj Njemačkoj nisu postojala takva istraživanja javnog mnijenja. Niste imali situaciju u kojoj vas svakoga dana zove dvanaest ljudi i pita: „Što mislite o svemu ovome?” U Izraelu to postoji i dobivate sliku društva koje je potpuno izgubilo razum.

Toliko je genocidno da je to zastrašujuće. Među pojedinim povjesničarima vode se rasprave o tome je li riječ o potpuno fašističkom društvu ili društvu koje tek ide prema fašizmu.

Znate, u ovom je trenutku to već pomalo akademsko pitanje. Kada je ubijeno toliko ljudi, kada ste ubili desetke tisuća djece, više zapravo nije važno koju ćete oznaku tome pridati.

Ali moram reći da je to u mojem životu bilo izvor velike tuge. Mogu to jednostavno tako reći. Znati da ljudi koje poznajem, s kojima sam bio blizak i do kojih mi je na neki način stalo, ili mi je nekada bilo stalo, smatraju da je sve to prihvatljivo.

Da mogu gledati iste fotografije koje vi i ja gledamo na svojim telefonima, ono što Nan Goldin naziva Holokaustom na našim telefonima, i misliti da je to u redu. Jer oni na neki način doista misle da je to u redu.

A mogu vam jamčiti da bi, kada bi gledali te fotografije i kada bi se ta djeca zvala Sarah, Rebecca i Jacob, njihove reakcije bile sasvim drukčije nego kada se djeca zovu Maha, Rahim ili Abdullah. Ta temeljna činjenica...

Ne znam potječete li i sami s američkog Juga ili samo ondje živite, ali ja sam odrastao na Jugu. Oba moja roditelja odrasla su u vrijeme rasne segregacije, pod zakonima Jima Crowa.

Kao i cijela moja obitelj. I mislim da je osnovna pouka koju sam izvukao iz Holokausta i iz nasljeđa borbe za građanska prava bila jednostavna: nemojte biti rasisti.

Nekako sam mislio da se svi slažu s time. A posljednjih nekoliko godina bile su iznimno okrutne. Dok sam pisao ovu knjigu, neočekivano sam izgubio neke ljude iz svojeg života, i to zato što su u osnovi rasisti.

To je za mene izvor beskrajne tuge.