Eva von Redecker za N1: Fašizam nastaje kada životi drugih postanu prepreka našoj slobodi

U opsežnom intervjuu za N1, von Redecker kritički propituje odnos liberalne slobode i vlasništva, govori o njemačkoj odgovornosti prema Palestincima te upozorava na opasnost kulture sjećanja koja gubi dodir sa sadašnjošću. Istodobno, njezina filozofija ne iscrpljuje se u dijagnozi suvremenih društvenih patologija. Nasuprot politici dominacije i razaranja, zagovara „slobodu ostajanja”, razumijevanje slobode koje polazi od međusobne ovisnosti ljudi i prirode. „Zato smo ovdje: da jedni druge činimo sve slobodnijima”, poručuje. Govoreći o političkom otporu, odbacuje i iluziju da će neprijatelji jednostavno nestati: „Moramo organizirati moć potrebnu da zadovoljimo osnovne ljudske potrebe svih, uključujući i naših neprijatelja.”

N1: Tijekom proteklog desetljeća riječ „fašizam” vratila se iznimnom snagom u rječnik filozofa, povjesničara i političkih teoretičara. Već nam to samo po sebi nešto govori o vremenu u kojem živimo. Vaša najnovija knjiga Dieser Drang nach Härte (Taj poriv za okrutnošću) dio je te sve šire rasprave. Šta nam pojam fašizma omogućuje razumjeti o sadašnjosti, a što pojmovi poput autoritarizma ili desničarskog populizma ne mogu? I gdje povijesna analogija postaje zavaravajuća?

Eva von Redecker: S jedne strane, taj nam pojam omogućuje razumjeti nešto na isti način kao što to čine „autoritarizam” ili „populizam”: da fašizam nije vezan uz jednu jedinstvenu povijesnu epohu, nego je politički oblik koji može nastati unutar liberalnih, demokratskih društava. Čini mi se da smo, osobito u Njemačkoj, zapeli u pokušajima da fašizam prepoznajemo isključivo putem povijesnih usporedbi. Uvijek možete pronaći neku razliku u odnosu na povijesni primjer i tako odgoditi analizu umjesto da je produbite. Zato smatram da je moja zadaća kao filozofkinje raditi na pojmovnoj razini, pokušavati pronaći definicije. I tu se, s druge strane, fašizam pokazuje kao nešto zasebno i različito od drugih oblika desničarske politike. Fašizam nazivam „likvidacijskom obranom fantomskog vlasništva”. To znači da se određeno, neutemeljeno pravo na nešto brani od zamišljenog neprijatelja pod svaku cijenu, kao da vlada izvanredno stanje. Autoritarizam i desničarski populizam mobiliziraju se oko istih objekata, ali na različite načine. Autoritarizam obećava da će fantomsko vlasništvo ponovno ograditi, zaštititi i opasati zidovima, odozgo. Desničarski populizam brani ga odozdo, protiv stvarnih elita ili centara moći, ali bez zavjereničkog ludila fašizma, koje se uvijek na kraju usmjerava protiv slabih.

N1: Vaše tumačenje „fantomskog vlasništva” sugerira da ljudi gubitak neke privilegije mogu doživjeti kao da im je ukradeno nešto što im s pravom pripada. Smatram da je to uznemirujući uvid u politiku ressentimenta. Ali zašto se taj doživljeni gubitak tako lako pretvara u zahtjev za kažnjavanjem? Šta okrutnost čini politički privlačnom?

Eva von Redecker: Mislim da taj prijelaz od gubitka prema okrutnosti prestaje biti iznenađujući ako obratimo pozornost na način na koji se izgubljeni objekt tumači. Često je sama privilegija već bila oblikovana prema obrascu vlasništva. Patrijarhat je, primjerice, povijesno bio organiziran oko bračnog ugovora koji je dio ženina života smatrao muškim vlasništvom, dok se bijela supremacija temelji na ideji da samo rasijalizirani ljudi mogu biti porobljeni. Obrana fantomskog vlasništva osveta je emancipaciji, emancipaciji koju oni koji su prethodno uživali privilegije doživljavaju kao amputaciju. No budući da se ti zahtjevi ponovno iznose u obliku vlasničkih prava, oni su ujedno savršeno pogodni za kompenziranje stvarnih materijalnih gubitaka i nesigurnosti. Desničarska pozivanja na vlastita prava ne rješavaju ekonomski problem, ali vraćaju osjećaj suverenosti i kontrole.

N1: Dio tog problema pronalazite u načinu na koji moderna društva razumiju vlasništvo i slobodu. Ipak, liberalna demokracija dala nam je i institucije i prava kojima se možemo suprotstaviti samovoljnoj vlasti. Kako razlikujete emancipacijsko obećanje liberalizma od pretpostavki unutar njega koje, prema vašem mišljenju, mogu hraniti fašizam?

Eva von Redecker: Emancipacijsko obećanje liberalizma jest jednakost. Ona je formalna, ali ipak postoji. Međutim, način na koji smo jednaki jest taj da smo vlasnici samih sebe. Naša najdragocjenija prava na slobodu izvedena su iz vlasničkog obrasca: iz one sfere unutar koje mogu raditi što god želim. U dobro uređenom liberalizmu, ponovno, postoji jednakost između tih sfera. Moje pravo prestaje ondje gdje počinje kršiti pravo drugoga. Ali u sve složenijem i međusobno povezanijem svijetu može se činiti da je ostalo vrlo malo prostora. Moj jezik oblikuje identitete drugih, moj dah može prenijeti zarazu, moja mobilnost pridonosi utapanju drugih ljudi, posredstvom klimatskih promjena, i tako dalje. Fašizam nastaje upravo na tom raskrižju, prekidajući vezu jednakosti. Važna je samo moja, odnosno naša težnja. Više je ne moramo usklađivati sa zahtjevima drugih. Životi drugih postaju potrošni ili, još gore, prepreke mojoj slobodi. A budući da je sloboda oblikovana prema obrascu vlasništva, ona je zaražena njegovim pretjerivanjem. Moderno vlasništvo obećava potpunu slobodu volje. Sa svojim vlasništvom možete raditi šta god hoćete, izričito uključujući i mogućnost da predmet vlasništva zloupotrijebite ili uništite. To znači da, jednom kada se suspendira poštovanje jednake slobode drugoga, najbolji način dokazivanja vlastite slobode postaje činjenje krajnje destruktivnog nasilja. Fašizam institucionalizira takvo demonstriranje slobode kao politiku.

Kada sloboda postane pravo na uništavanje

N1: U Bosni i Hercegovini posljedice nacionalizma i masovnog nasilja i dalje su dio svakodnevnog političkog života. Naučili smo komemorirati zločine, ali jesmo li naučili prepoznavati ideje koje su ih omogućile? Može li samo sjećanje postati utočište od moralne odgovornosti u sadašnjosti?

Eva von Redecker: Upravo to vidimo kako se odvija u Njemačkoj. Dok se nastavlja nezaustavljiv uspon stranke koja otvoreno zagovara deportacije i dok zemlja prodaje oružje koje se koristi u genocidima u Gazi i Sudanu, politička klasa i većina novinara zahvaćeni su moralnom histerijom zbog mogućnosti da bi upravo ljevica mogla biti nositelj nasilja i antisemitizma. Održava se jedna postvarena kultura sjećanja koja nudi orijentaciju po cijenu stvarnosti. Ti su obrati psihološki vrlo zanimljivi. Adorno i Horkheimer izvrsno su ih proučavali. Postoji nešto poput podrugljive identifikacije s protivnikom. Desnica uživa u tome da sada ona „otkazuje” druge, a vlastite nasilne impulse premješta tako što ih projicira na suprotnu stranu.

N1: Pisali ste o Gazi i o vlastitom početnom oklijevanju da upotrijebite riječ „genocid”. U intervjuu koji sam nedavno vodio s Yanisom Varoufakisom pitao sam ga zašto je ljevici, uključujući njezine najprogresivnije krugove, bilo tako teško govoriti jedinstvenim glasom o Izraelu i Palestini. Odgovorio je: „Djelomično zbog straha”, straha od optužbi za antisemitizam, optužbi koje su, prema njegovim riječima, pretvorene u oružje protiv onih koji žele ostati respektabilni unutar sistema. Mislite li da se taj strah barem donekle smanjio? I što je ta rasprava otkrila o njemačkoj kulturi sjećanja?

Eva von Redecker: Da, strah od toga da će vas nazvati antisemitom smanjio se. Naviknuli smo se na činjenicu da je to cijena koju plaćate ako zauzmete bilo kakav barem donekle emancipacijski ili jednostavno human stav. A ako na trenutak zastanete i razmislite o tome, vidjet ćete kakva je to tragedija. Kako ćemo se u budućnosti suprotstavljati antisemitizmu nakon ovakve zloupotrebe samog pojma? To je potresno. Međutim, mislim da je prejednostavno reći da su ljudi šutjeli samo zbog straha. Prije svega, postoje dvije različite vrste straha. Jedna je vrlo stvaran strah od represije, policijskog nasilja i ušutkivanja. To institucionalno nasilje mnogo je drastičnije pogađalo muslimane, Arape i anticionističke Židove nego bijele Nijemce s nacističkim precima, poput mene. Već je sama ta činjenica tako teška optužba protiv naše javne sfere. Kod potonjih, takozvanih „bio-Nijemaca”, prevladavao je drugi strah: strah da će učiniti nešto pogrešno, da će probiti zaštitne barijere između svojeg sadašnjeg stava i povijesne krivnje. U toj zaokupljenosti samima sobom postoji grandiozni narcizam. Mnogi bijeli Nijemci zapravo gotovo ništa ne znaju o stvarnosti u Izraelu i Palestini. Tekst koji ste spomenuli, a koji sam napisala u jesen 2024., ozbiljno je razmotrio neke od tih dvojbi, ali je zatim iznio argumente u prilog upotrebi riječi „genocid”. Vidite, i dalje mislim da je važno ne žuriti sa superlativima u našem političkom rječniku. Mnogo me više šokirala činjenica da je tako malo Nijemaca u javnom prostoru uopće zauzelo stav protiv načina na koji je izraelska vojska napadala Gazu nego odbijanje upotrebe pojma genocid. Mislim, mogli ste se protiviti onome što se događalo pod bilo kojim drugim nazivom, umjesto da svu energiju trošite na zgražanje zbog upotrebe jedne riječi. Pa ipak, ako je jedini drugi genocid za koji znate u povijesti onaj koji su počinili vaši preci, Šoa, onda ima smisla oklijevati prije nego što ponovno upotrijebite tu oznaku. Ali mislim da se dosad dio diskursa promijenio. Došlo je do određenog učenja, svakako na ljevici. Sasvim je moguće primijeniti definiciju koju je Lemkin počeo oblikovati u vezi s genocidom nad Armencima kako bismo se suprotstavili pokušaju istrebljenja palestinskog naroda, a da pritom ne trivijaliziramo industrijalizirano masovno ubijanje europskih Židova.

Politika sjećanja i odgovornost za sadašnjost

N1: Ovdje postoji još jedna poteškoća. Ako pojmove poput fašizma i genocida upotrebljavamo previše olako, riskiramo da ih ispraznimo od njihova povijesnog značenja. Ako predugo oklijevamo, možda nećemo uspjeti imenovati ono što se događa pred našim očima. Kako odlučujete kada je neki moralno opterećen povijesni pojam postao nužan?

Eva von Redecker: Pa, postoje dvije zadaće: pažljivo proučavati stvarnost i ispravno odrediti svoje pojmove. Svaki moralni naboj može se okrenuti protiv nas, može se istrošiti prije nego što uopće izgovorite svoju dijagnozu. Zato su definicije važne. Ali primjerena analiza nije samo primjena nekog pojma. Ona je pokušaj razumijevanja uvjeta koji određene oblike nasilja čine mogućima, pa čak i vjerojatnima. U kritičkoj teoriji pokušavamo razumjeti kako moderna društva proizvode politiku vođenu nagonom smrti, a ne samo hodati uokolo i lijepiti stvarnosti etikete.

N1: Tvrdili ste da se emancipacija mora odnositi na same uvjete života. Ipak, čini se da suvremena ljevica mnogo lakše artikulira ono čemu se protivi nego društvo koje se nada izgraditi. Je li kritika postala lakša od političke imaginacije? Što bi ljudima dalo pozitivan razlog da se posvete političkoj promjeni?

Eva von Redecker: Mislim da ozbiljno podcjenjujemo moć ljudske imaginacije ako smatramo da suprotstavljanje nepravdi ne rađa predodžbe o drukčijoj budućnosti. U tome je ljepota negacije, nešto što, usput rečeno, umjetna inteligencija koja samo slaže obrasce u kolaže ne može učiniti. Kada gledate ljude koji gladuju i kažete „ne”, naravno da ih zamišljate site, oslobođene i zbrinute. Kada ne biste osjećali da takva mogućnost postoji, ne biste imali nikakav oslonac za otpor postojećem stanju. Ako izgubimo kreativnu sposobnost da od izricanja „ne” prijeđemo prema novim mogućnostima, nikakva količina pozitivnih slika neće to moći nadomjestiti. Naprotiv, te se alternative tada pretvaraju u autoritarne, dosadne recepte umjesto u nadahnuće za demokratsku izgradnju svijeta. No, nakon svega rečenog, ipak ću prijeći na pozitivne slike. Čini mi se posve jasnim da je čitav ciklus društvenih pokreta kroz koji prolazimo snažno usmjeren na uvjete i infrastrukture života. Osjećamo da je čitavo tkivo rastrgano, ekološki, društveno, psihološki. A gore od same patnje jest paralizirano, distancirano promatranje patnje. Postoji tako snažna čežnja za popravljanjem onoga što je narušeno, za osnovnim, smislenim radom, za barem minimalno dostojanstvenim ljudskim kontaktom. I današnji aktivisti znaju da sve to počiva na zajedničkim temeljima koje moramo ponovno osvojiti iz nihilističke vladavine tržišta, algoritama za predviđanje i milijardera koji svoju slobodu ostvaruju putovanjima u svemir.

N1: Englesko izdanje vaše knjige The Freedom to Stay, prevedeno s njemačkog izvornika iz 2023. i objavljeno ove godine, predlaže drukčije razumijevanje slobode. Koliko vrijedi sloboda kretanja ako klimatska katastrofa uništava mjesta na kojima bismo mogli živjeti? I što bi sloboda ostajanja zahtijevala od naših političkih institucija?

Eva von Redecker: Sloboda ostajanja zahtijeva od naših institucija da učine sve što je u njihovoj moći kako bi ovaj planet ostao živ i nastanjiv, naši gradovi raznoliki i cjenovno pristupačni, a naša ruralna područja očuvana i povezana. Ona zahtijeva da izgradimo uvjete u kojima sav međusobno povezani život može opstati na svojem mjestu, a ljudi postati i ostati slobodni. Liberalna ideja slobode kretanja nadživjela je svoje vrijeme. Prvi put u svjetskoj povijesti suočavamo se sa smanjivanjem nastanjivih područja na Zemlji. Pred rasističkim kampanjama deportacija, imperijalističkim ratovima i genocidom, samo pravo na kretanje nije dovoljno. Ljudima mora biti dopušteno ostati, u slobodi i samoodređenju. A sloboda ovdje, naravno, podrazumijeva i mogućnost odlaska. U suprotnom bi se pretvorila u zapovijed da se ostane. Predlažem da o slobodi razmišljamo prvenstveno u kategorijama vremena. Ispunjenog vremena, koje nije prazno, linearno vrijeme napretka, nego cikličko vrijeme ekološke regeneracije i raznoliko vrijeme spontane inicijative. U takvom shvaćanju priroda i drugi ljudi ne pojavljuju se kao ograničenja naše slobode, nego kao njezina obogaćenja. Zato smo ovdje: da jedni druge činimo sve slobodnijima. A to podrazumijeva neprestani rad protiv apokaliptičnog osjećaja da je sve toliko uništeno da se više ništa ne može popraviti.

S onu stranu vlasništva: Zamišljanje drugačije slobode

N1: To me dovodi do izvanredne teologinje i misliteljice Catherine Keller. Njezina ideja planetarne isprepletenosti dovodi u pitanje predodžbu da smo gospodari prirodnog svijeta koji postoji odvojeno od nas. Naši životi ovise o odnosima koje ne možemo u potpunosti kontrolirati. Umanjuje li priznavanje te ovisnosti našu slobodu ili bi upravo ono moglo biti početak uvjerljivijeg razumijevanja slobode? I tko odlučuje koje odnose vrijedi očuvati?

Eva von Redecker: Pa, politike će svakako i dalje biti i u svijetu posvećenom slobodi ostajanja. Ali mislim da bi rasprave bile prilično drukčije kada ne bi bile zarobljene u logici nulte sume liberalne slobode, prema kojoj moja sfera samovoljnog djelovanja završava ondje gdje počinje vaša. Umjesto toga, morali bismo se pitati čije vrijeme trošimo, koje se vrijeme obvezujemo obnoviti i kako naši prošli postupci nastavljaju oblikovati budućnost. Bila bi to politika koja stvarnost promatra mnogo otvorenijih očiju. Keller, koju i sama obožavam, usredotočuje se na utjecaj određene kršćanske teologije gospodarenja. To je zasigurno jedan od izvora ekocidnih stavova, kao što je to i maskulinizam u zapadnoj politici još od Aristotela, koji je Wendy Brown tako izvrsno analizirala u svojoj knjizi Manhood and Politics (Muškost i politika). U vlastitom radu usredotočujem se na genealogiju modernog vlasništva, odnosno na to kako je ta vrlo specifična ideja vlasništva, utemeljena na pravu na zloupotrebu, oblikovala naše predodžbe o sebi, svijetu i slobodi.

N1: Dopustite mi da se na kraju vratim pitanju moći. Vaše tumačenje novog fašizma opisuje čežnju za posjedovanjem i kontrolom, dok vaše razumijevanje slobode zahtijeva da naučimo živjeti u svijetu koji ne možemo posjedovati. Mogu li se ta dva načina odnosa prema svijetu još uvijek dovesti u politički razgovor? Ili smo došli do točke u kojoj obrana zajedničkog svijeta zahtijeva povlačenje čvršćih granica prema onima koji su odlučni uništiti ga?

Eva von Redecker: Mislim da bi bilo pomalo besmisleno u intervjuu demonstrirati verbalni radikalizam i proglašavati da treba povući granice. Ali ako me pitate je li opravdan pobunjenički otpor kakav trenutačno vidimo u Indiji, Srbiji i Francuskoj protiv korumpiranih elita i ekonomskog zapostavljanja, dovraga, da! Što se tiče zajedničkog tla: naravno da ne možemo prestati razgovarati s biračima fašističkih stranaka. Mislim, što je alternativa? Moramo biti sposobni zamisliti pobjedu. Pobjeda znači pridobiti neke ljude da promijene stranu i spriječiti druge da nas ubijaju. Ali uvijek ćemo živjeti s neprijateljima. Mislim, oni neće jednostavno nestati, a ja nipošto ne zagovaram revoluciju koja svoje neprijatelje postavlja pred zid za strijeljanje. To bi bio još jedan poraz, a ne pobjeda emancipacije. Ali mislim da postoji neka čudna, gotovo pornografska opsjednutost time da različite strane međusobno razgovaraju, kao da se politika svodi na izravne dvoboje pojedinaca. Ne. Moramo organizirati moć potrebnu da zadovoljimo osnovne ljudske potrebe svih, uključujući i naših neprijatelja, i da isključimo izvor napajanja poslovnom modelu i glumljenju svemoći koji su usmjereni na spaljivanje našeg svijeta. To je golem zadatak.