Kako roditelji nesvjesno odgajaju razmaženu djecu? Psihologinja upozorava na jednu čestu pogrešku

Klinička psihologinja Becky Kennedy, poznata po radu s roditeljima i kao osnivačica platforme Good Inside, nedavno je gostovala u podcastu Jeffersona Fishera. Tom je prilikom govorila o jednom od izazova suvremenog roditeljstva – kako odgojiti dijete koje neće očekivati da uvijek dobije sve što poželi.

Njezino objašnjenje mnoge je iznenadilo jer problem nije povezala samo s pretjeranim ugađanjem djeci ili nedostatkom discipline, već s nečim dubljim – strahom od frustracije.

Zašto neka djeca očekuju da će uvijek dobiti ono što žele?

Prema riječima Becky Kennedy, osjećaj da nam sve pripada može se razviti ako tijekom odrastanja ne naučimo kako se nositi s razočaranjem.

Frustracija je, objašnjava psihologinja, sasvim prirodan dio života. Djeca je mogu osjetiti kada požele novu igračku koju im roditelji ne žele kupiti, kada moraju pričekati svoj red za igru ili kada zatraže mobitel, ali im odrasli objasne da su još premala za njega.

Takve situacije same po sebi nisu štetne. Upravo suprotno, one djeci pružaju priliku da postupno nauče kako se nositi s neugodnim osjećajima. Problem nastaje kada odrasli svaki put pokušavaju ukloniti frustraciju tako što djetetu odmah daju ono što traži.

Kennedy smatra da dijete na taj način može usvojiti obrazac prema kojem ne mora samo naučiti nositi se s neugodnim osjećajima jer će se uvijek pojaviti netko tko će ih ukloniti.

S vremenom zbog toga može početi očekivati da će se drugi ljudi i okolnosti neprestano prilagođavati njegovim potrebama.

Roditelji često popuštaju iz najbolje namjere

Psihologinja ističe da roditelji to najčešće ne rade zato što žele razmaziti svoju djecu. Kada vide da je dijete uznemireno, sasvim je prirodno da ga žele utješiti i što prije zaustaviti njegov plač.

Ipak, važno je razlikovati pružanje emocionalne podrške od uklanjanja baš svakog razloga zbog kojeg se dijete osjeća loše.

Prema objašnjenju Kennedy, ako roditelji neprestano popuštaju kako bi spriječili djetetovu frustraciju, ono može steći dojam da je riječ o osjećaju s kojim se nije moguće nositi.

Takav se obrazac može nastaviti i u odrasloj dobi. Kennedy kao primjer navodi odraslu osobu koja burno reagira zato što nije dobila mjesto u prvom razredu zrakoplova, iako smatra da joj ono pripada.

Prema njezinu tumačenju, problem nije samo u tome što osoba nije dobila ono što je željela, već i u tome što nije razvila dovoljno sposobnosti da prihvati situaciju u kojoj ne može ostvariti svoja očekivanja.

Kako naučiti dijete prihvatiti razočaranje?

Kennedy smatra da je jedan od najvažnijih roditeljskih zadataka omogućiti djeci da iskuse frustraciju u situacijama primjerenima njihovoj dobi i sposobnostima.

To ne znači da ih treba namjerno izlagati patnji ili zanemarivati njihove osjećaje.

Cilj je, naprotiv, naučiti dijete da razočaranje nije opasno i da ga može prevladati čak i kada se okolnosti ne promijene onako kako bi željelo.

Slično je za portal Upworthy objasnio i psihoterapeut Dipesh Patel, koji se bavi pitanjima roditeljstva.

Istaknuo je da je tolerancija na frustraciju važna jer djeci omogućuje da nauče kako se nositi s neugodnim emocijama, bez očekivanja da će ih odrasli svaki put izbaviti iz takvih situacija.

Patel napominje da roditelji često instinktivno reagiraju čim primijete da je dijete u nevolji, no neke neugodne situacije mogu biti vrijedne prilike za učenje.

Umjesto da odmah rješavaju svaki problem, roditelji mogu pružiti podršku i ostaviti djetetu dovoljno prostora da samo pokuša pronaći rješenje.

Što je roditeljstvo po principu svjetionika?

Patel posebno izdvaja pristup poznat kao "lighthouse parenting", odnosno roditeljstvo po principu svjetionika.

Ideja je da roditelj, poput svjetionika koji upozorava brodove na opasnost, djetetu pruža sigurnost, usmjeravanje i podršku, ali mu istodobno dopušta da samostalno istražuje svijet i suočava se s izazovima.

Roditelj ne bi trebao uklanjati svaku prepreku na djetetovu putu, već biti uz njega kada mu je pomoć doista potrebna.

Tako dijete postupno razvija samopouzdanje, ali i osjećaj odgovornosti za vlastite postupke.

Prema Patelovim riječima, samopoštovanje se gradi i kroz iskustvo uspješnog svladavanja poteškoća.

Kada dijete uspije napraviti nešto što mu je ranije predstavljalo problem, dobiva konkretan razlog da bude ponosno na sebe.

Ako odrasli neprestano obavljaju takve zadatke umjesto njega, dijete može ostati uskraćeno za važne prilike za učenje i osobni razvoj.

Postavljanje granica ne znači uskraćivanje ljubavi

Školska psihologinja Farah Downs za Upworthy je objasnila da roditelji ne moraju birati između postavljanja granica i pružanja utjehe.

Kao primjer navela je situaciju u kojoj se dijete želi nastaviti igrati, iako je došlo vrijeme da prestane.

Roditelj pritom može pokazati razumijevanje za njegovo razočaranje, ponuditi mu zagrljaj i utješiti ga, a da pritom ne odustane od svoje odluke.

Na taj način dijete dobiva dvije važne poruke: njegovi su osjećaji prihvaćeni, ali to ne znači da će svaka njegova želja biti ispunjena.

Takav je pristup u skladu i s preporukama američkih Centara za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), koji ističu važnost dosljednih pravila, predvidljivog ponašanja roditelja te pomaganja djeci u prepoznavanju i reguliranju vlastitih emocija.

Nije svako dijete koje burno reagira razmaženo

Stručnjaci ipak upozoravaju da dječje ponašanje ne treba olako procjenjivati.

Farah Downs naglašava da snažna emocionalna reakcija ne znači automatski da je dijete razmaženo ili da očekuje kako će uvijek dobiti sve što poželi.

Način na koji se djeca nose s frustracijom ovisi o brojnim čimbenicima, među kojima su dob, temperament, anksioznost i individualne razvojne potrebe.

Nekoj je djeci potrebno više vremena i podrške kako bi naučila nositi se s razočaranjem.

Osim toga, razmaženost se ne odnosi samo na jednu vrstu ponašanja. Dijete može imati poteškoća s dijeljenjem igračaka, uvažavanjem tuđih osjećaja ili prihvaćanjem drukčijeg mišljenja, a svaki od tih problema zahtijeva odgovarajući pristup.

Zato cilj nije postići da dijete prestane plakati ili potiskuje neugodne osjećaje.

Mnogo je važnije pomoći mu da ih razumije i postupno razvije sposobnost suočavanja s njima.

Glavna poruka Becky Kennedy jest da roditeljska ljubav ne znači ispunjavanje svake dječje želje. Ponekad je za djetetov razvoj važnije da čuje "ne", iskusi razočaranje i shvati da ga može prevladati uz podršku odraslih koji ga vole.