Britanske elite histeriziraju oko "rata" s Rusijom

Ovo najnovije upozorenje da je rat s našim slavenskim neprijateljima neizbježan neodređeno je, bez konkretnih objašnjenja i, iskreno govoreći, već zamorno, piše bivši britanski diplomat za Quincy institut.

Kako je Wall Street Journal istaknuo prije gotovo godinu dana, „danas rijetko prođe tjedan a da neki europski vladin, vojni ili sigurnosni dužnosnik ne održi sumoran govor upozoravajući javnost da joj prijeti mogući rat s Rusijom”.

Wes Streeting samo je posljednji koji se pridružio tom zboru. Početkom listopada savjetovao je Britancima da naprave zalihe konzervirane hrane i vode u bocama za slučaj izvanredne situacije, a taj je savjet otad ponovio.

Međutim, sve je veći jaz između retorike o pripremama za rat i stvarnog stanja britanskih javnih financija. Očito je da vlada ima vrlo malo fiskalnog prostora za brzo povećanje obrambene potrošnje na NATO-ov cilj od 3,5 posto BDP-a do 2035. godine. U prošlotjednom predstavljanju godišnjeg proračuna ministar financija John Healy, bivši ministar obrane, izjavio je da će cilj od tri posto biti dosegnut „u sljedećem sazivu parlamenta”, što bi moglo značiti tek 2034. godinu. Prema trenutačnim planovima potrošnje, britanska izdvajanja za obranu tijekom ovog desetljeća neće premašiti 2,7 posto BDP-a.

Ne možemo si priuštiti povećanje vojske, koja sa svojih 73.500 pripadnika već ima najmanji broj vojnika od 1823. godine, prema podacima britanskog Ministarstva obrane. Samo u Ukrajini nalazi se više od 700.000 ruskih vojnika.

Kada su u ožujku 2025. započeli razgovori o mirovnim snagama „koalicije voljnih” za Ukrajinu, smatralo se da su britanske oružane snage već toliko opterećene da ne bi mogle sudjelovati bez smanjivanja operacija na drugim područjima. Jedan britanski zastupnik, član parlamentarnog odbora za obranu, rekao mi je da bismo teško uspjeli rasporediti i 10.000 vojnika.

Priprema Britanaca za rat

Unatoč tome, čini se da je u tijeku koordinirana kampanja kojom se Britance nastoji pripremiti za rat.

Proteklog vikenda Spectator je objavio članak u kojem se poziva na ponovno uvođenje obveznog vojnog roka za osamnaestogodišnjake.

„Potrebno nam je otporno, očvrsnulo i sposobno stanovništvo, spremno za teška vremena koja dolaze”, napisao je Ted Jeffery. „A ne zemlja s deset milijuna radno sposobnih ljudi koji primaju socijalne naknade.”

Nitko ne govori o tome kako bi se takvi programi financirali, osim, pretpostavljam, smanjivanjem socijalnih naknada.

Upravo se tu nalazi prijelomna točka britanske političke rasprave: oružje ili socijalna potrošnja. Istu dilemu možemo vidjeti u Njemačkoj i Francuskoj. Prema toj logici, država bi trebala smanjiti izdvajanja za javne usluge, poput socijalne skrbi, i umjesto toga trošiti novac na obranu i pripreme za rat.

Prosvjedi i neredi koji su potresli Francusku nisu potaknuti zabrinutošću zbog mogućeg rata, nego propadanjem školskog sustava. Proteklog vikenda i Njemačku su zahvatili neredi zbog troškova života.

Izjava bivše njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock da će podržavati Ukrajinu „bez obzira na to što birači misle” pomaže objasniti zašto se sve veći broj Nijemaca okreće strankama poput Alternative za Njemačku (AfD).

Britanci ne žele ratovati

Vanjska politika počinje i završava kod kuće.

Obični građani malo vremena posvećuju razmišljanju o vanjskoj politici i pretpostavljaju da će se njihove vlade usredotočiti na domaće probleme.

To izabranim čelnicima daje znatan prostor za isticanje na svjetskoj pozornici, dok javnost uglavnom ostaje ravnodušna. Međutim, ne daje im neograničeno pravo da vanjskopolitička pitanja stave ispred domaćih prioriteta.

Čini se da britanska javnost nije nimalo zainteresirana za sudjelovanje u ratu u inozemstvu.

Nedavno istraživanje Ipsosa pokazalo je da 48 posto Britanaca ne bi pristalo boriti se „ni pod kojim okolnostima”, dok bi samo 36 posto možda bilo spremno na to.

Zapravo, najzanimljiviji je podatak da su najveću spremnost na borbu pokazali stariji od 55 godina.

Ta bi generacija mogla dobiti priliku, budući da je vlada prošlog tjedna objavila izmjene pravila prema kojima se pričuvni vojnici do 65. godine života mogu ponovno pozvati u službu „kako bi se ojačala spremnost Ujedinjenog Kraljevstva u trenutku kada globalne prijetnje nastavljaju rasti”.

Istraživanje British Foreign Policy Groupa za 2026. godinu također je pokazalo da 52 posto Britanaca ne bi bilo spremno boriti se, dok ih 58 posto smatra da za to nije sposobno. I u tom istraživanju starije generacije pokazale su veću spremnost.

Vlada je uložila određene napore kako bi uvjerila građane da promijene mišljenje.

Krajem listopada zapovjednik britanske kopnene vojske, general Sir Roland Walker, upozorio je da „naši građani moraju pristati na žrtve kako bi obrana i sigurnost dobile prednost”.

To je uslijedilo nakon vrlo zapaženih izjava na televiziji GB News da bi proruske glasove, odnosno one koji zagovaraju mir, trebalo zatvoriti te da bi trebalo uvesti obvezno novačenje.

Potonje je bilo čisto razmetanje riječima. Prvo je, međutim, predstavljalo poziv aktivnog vojnog časnika na provođenje obveznog novačenja.

Na to je oštro reagirao povjesničar Peter Hitchens, koji je napisao da nije na aktivnim vojnim časnicima da „zagovaraju žrtve koje bi trebala podnijeti javnost s pravom glasa. Niti je na njima da političarima govore kako to trebaju objasniti javnosti”.

S time se potpuno slažem.

Gdje bi se Britanci uopće borili protiv Rusa?

Britanski ministri i komentatori nikada ne objašnjavaju gdje bismo se točno trebali sukobiti s Rusima nakon što nas prisilno mobiliziraju i odjenu u uniforme.

Svatko tko vjeruje da će ruske snage jednostavno protutnjati cijelom Europom, prijeći La Manche i doći se boriti s nama na britanskom tlu mora živjeti u svijetu mašte.

To znači da bismo ili morali ući u Ukrajinu, što uporno izbjegavamo još od 2014. godine, ili poslati svoje vojnike u neku članicu NATO-a koja bi bila napadnuta, unatoč nedostatku dokaza da Rusija uopće namjerava pokrenuti takvu operaciju.

Vjerodostojniji, jeftiniji i manje opasan pristup bio bi uključiti se u diplomaciju kako bi se sukob okončao, umjesto da mu se dopušta da traje i dodatno se pogoršava.

No, iako vlada nema dovoljno novca za povećanje vojske, a stanovništvo nije spremno ratovati, Britanija i dalje ustraje na odbijanju razgovora i diplomatskog angažmana.

Diplomacija na razini svađe u školskom dvorištu

Na nedavnom sastanku ministara vanjskih poslova skupine G20 u Atlanti britanski ministar vanjskih poslova Ed Miliband, stojeći pokraj nasmiješenog poljskog ministra vanjskih poslova Radosława Sikorskog, iskoristio je plenarnu sjednicu kako bi oštro napao ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova.

„Vi ne pobjeđujete u ovom ratu”, poručio mu je.

Planirano zajedničko fotografiranje ministara otkazano je jer britanski i europski predstavnici nisu željeli biti fotografirani s Lavrovom.

Nažalost, to je još jedan dokaz da današnja diplomacija u Britaniji i Europi nalikuje skupini desetogodišnjaka koji se svađaju u školskom dvorištu.