"Dunavski model" - rješenje za krizu u Hormuškom tjesnacu?

Budući da su izgledi za postizanje sporazuma između SAD-a i Irana ograničeni, zaljevske države, uz Oman kao posrednika, pokrenule su razgovore s Iranom s ciljem okončanja sukoba i ponovnog otvaranja Hormuškog tjesnaca za trgovačku plovidbu.

To odražava značajnu promjenu regionalnih odnosa: zaljevske države sve više razmatraju mogućnost postizanja dogovora s Iranom kako bi obnovile plovidbu bez izravnog sudjelovanja SAD-a, piše Responsible Statecraft.

Čak i bez američkog pristanka, postizanje sporazuma pregovorima bit će teško. Nepovjerenje između arapskih zaljevskih država i Irana duboko je ukorijenjeno u povijesnim sukobima i dugotrajnom nadmetanju za hegemoniju na Bliskom istoku. Aktualni sukob dodatno je produbio neprijateljstvo i ogorčenost na obje strane.

Međutim, sukob je razotkrio i ranjivost zaljevskih država, istodobno naglašavajući ograničenja američkog sigurnosnog kišobrana. Nedavni napadi pokreta Ansar Alah i iračkih milicija koje podupire Iran na području tjesnaca Bab al-Mandab i saudijskog naftovoda Istok – Zapad pokazuju ograničenja razvoja alternativnih pomorskih pravaca i nastojanja arapskih zaljevskih država da infrastrukturnim rješenjima pronađu izlaz iz krize. Potreba za rješenjem postaje sve hitnija.

Povratak na prethodno stanje, uključujući obnovu slobodnog prolaska u skladu s Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS), čini se sve manje vjerojatnim. Zamjena normi međunarodnog pomorskog prava sustavom koji bi Iranu omogućio naplatu pristojbi, što je, čini se, temelj razgovora između Omana i Irana, neodrživa je.

Iako bi naknade za prolazak mogle biti dio dugoročnog rješenja, arapske zaljevske države odbacit će svaki aranžman koji bi sugerirao iranski suverenitet nad tjesnacem. Takav bi pristup zapravo mogao produljiti sigurnosne napetosti jer bi se Sjedinjene Države mogle osjećati obveznima suprotstaviti iranskim tvrdnjama o kontroli nad tjesnacem vojnim napadima ili barem redovitim operacijama osiguravanja slobode plovidbe (FONOP).

Povijesni presedani: Od Bosporu do Dunava

Povijest nudi primjere alternativnih pristupa održavanju trgovine u okolnostima nadmetanja velikih sila. Najčešće spominjani presedan u tom kontekstu jest Konvencija iz Montreuxa iz 1936. godine, koja i danas uređuje prolazak kroz turske tjesnace Bospor i Dardanele.

Ta konvencija pruža korisne pouke za Hormuški tjesnac, osobito kada je riječ o pristupu stranih ratnih brodova. Međutim, primjenjiviji model mogao bi se pronaći na manje očitom mjestu: na Dunavu nakon Krimskog rata.

Pariškim mirovnim ugovorom iz 1856. godine osnovana je Europska dunavska komisija, u razdoblju intenzivnog regionalnog nadmetanja u Europi. Budući da nisu uspjele postići dogovor o korištenju rijeke, države potpisnice osmislile su pristup kojim je odgovornost za plovnost i sigurnost plovidbe na donjem Dunavu povjerena neovisnoj međunarodnoj organizaciji.

Iako su potpisnice zadržale nadzor putem upravnog odbora, komisija je djelovala neovisno, čak naplaćujući pristojbe i zadužujući se kako bi financirala širenje trgovinske infrastrukture.

Povjeravanjem upravljanja rijekom neovisnom tijelu suparničke sile smanjile su mogućnost izbijanja sukoba, istodobno omogućivši cijeloj Europi da ostvaruje koristi od trgovine Dunavom, koji teče od današnje jugozapadne Njemačke do obale Crnog mora između današnje Rumunjske i Ukrajine.

Iako je prvotno zamišljena kao privremeno rješenje, komisija je opstala više od 85 godina.

Međunarodna komisija kao moguće rješenje za Hormuški tjesnac

Slična Komisija za Hormuški tjesnac mogla bi pomoći u ponovnoj uspostavi stabilnosti i trgovinskih tokova u regiji.

Nadzor nad tom institucijom mogao bi provoditi odbor u kojem bi bilo zastupljeno osam država koje izlaze na Perzijski zaljev. Veliki trgovinski partneri iz Azije i Europe, zajedno sa Sjedinjenim Državama, mogli bi sudjelovati putem savjetodavnog tijela, čime bi dobili određeni utjecaj i poticaj za suradnju, ali bez prava veta.

U početku bi komisija imala usko definiran mandat: osiguravanje sigurnog prolaska trgovačkih brodova, koordinaciju službi za pratnju, spašavanje i odgovor na ekološke incidente te održavanje infrastrukture potrebne za obavljanje tih zadaća.

Kako bi se smanjio rizik od pogrešnih vojnih procjena, komisija bi mogla zahtijevati da ratni brodovi unaprijed prijave namjeravani prolazak te te informacije podijeliti s državama članicama, kao što je predviđeno Konvencijom iz Montreuxa.

Troškovi njezina rada mogli bi se pokrivati razumnim naknadama za usluge, pristojbama za prolazak ili financijskim doprinosima država članica.

Model primijenjen na Dunavu omogućio bi postupni razvoj institucionalne strukture i nadležnosti komisije.

Početni sporazum mogao bi utvrditi načela i postupke za trgovačku plovidbu, pomorsku sigurnost i komunikaciju među uključenim stranama.

Osjetljivije zadaće, od koordinacije vojnih aktivnosti radi izbjegavanja sukoba u tjesnacu do potpore širem razvoju regionalne infrastrukture, mogle bi se dodavati kako bi raslo povjerenje u komisiju.

Zajedničko upravljanje bez zajedničkog suvereniteta

Temeljno načelo bilo bi zajedničko upravljanje bez zajedničkog suvereniteta.

Ni Iran ni Oman ne bi se odrekli svojih teritorijalnih zahtjeva, a komisija ne bi stekla nikakav suverenitet nad tjesnacem. Njezine ovlasti bile bi ograničene isključivo na upravljanje plovidbom kroz tjesnac i njezinu sigurnost.

Cilj ne bi bio razriješiti regionalna suparništva, nego od njih zaštititi jedan ključan zajednički interes.

Presudno je da osnivanje takve komisije ne bi moralo čekati sveobuhvatno rješenje širih sukoba u Perzijskom zaljevu. Zapravo, time bi se uvelike izgubila svrha njezina osnivanja.

Usredotočenost na uži zajednički interes, odnosno obnovu predvidljive trgovačke plovidbe, državama regije pružila bi platformu za praktičnu suradnju i izgradnju povjerenja.

Ako bi se pokazala uspješnom, komisija bi mogla postaviti temelje za konstruktivan dijalog o spornijim pitanjima, uključujući iranski nuklearni program, uklanjanje političkog upletanja i potpore posredničkim oružanim skupinama te rješavanje dugotrajnih teritorijalnih sporova.

Komisija ne bi imala mandat za rješavanje tih pitanja, ali bi mogla pridonijeti izgradnji povjerenja i usvajanju prakse suradnje potrebne za njihovo rješavanje drugim diplomatskim kanalima.

Može li se očuvati sloboda plovidbe bez povratka na stari poredak?

Kritičari će tvrditi da bi pregovori o takvom aranžmanu predstavljali nagradu Iranu za osporavanje međunarodnog pomorskog prava i korištenje vlastitog geografskog položaja za iznuđivanje ustupaka.

Drugi će izraziti zabrinutost zbog presedana koji bi takav dogovor mogao stvoriti za strateški važne pomorske prolaze poput Malačkog tjesnaca i Bab al-Mandaba.

Obje su zabrinutosti opravdane.

Međutim, inzistiranje na pravnom režimu koji više ne može pouzdano osigurati prolazak brodova samo po sebi neće ponovno otvoriti Hormuški tjesnac.

Jednako tako, zajedničko upravljanje tjesnacem ne bi zahtijevalo napuštanje načela slobode plovidbe.

U konačnici, dok je međunarodni poredak utemeljen na pravilima izložen sve većim pritiscima, očuvanje univerzalnih načela poput slobode plovidbe moglo bi zahtijevati nove aranžmane koji uzimaju u obzir lokalne okolnosti i stvaraju poticaje susjednim državama, uključujući međusobne suparnike, da ta načela poštuju.