Najbrže rastući gradovi na svijetu ne nalaze se tamo gdje mislite da se nalaze

Onitsha je možda najveći grad za koji nikada niste čuli. To povijesno trgovačko središte na jugu Nigerije, čije se trgovačke veze protežu diljem zapadne Afrike te sve do Kine, Europe i SAD-a, prema podacima Ujedinjenih naroda ima 5,6 milijuna stanovnika, piše Financial Times.

Prema popisu stanovništva iz 1963., tri godine nakon što je Nigerija stekla neovisnost, Onitsha je imala samo 163.000 stanovnika. Njezin spektakularan rast, potaknut unutarnjim migracijama i demografskim kretanjima, tipičan je primjer vrtoglavog uspona urbanizirane Afrike.

Sve donedavno Afrika je bila pretežno ruralna. Godine 1950. gotovo 90 posto Afrikanaca živjelo je na selu, a kontinent je imao samo dva grada s više od milijun stanovnika – Kairo i Aleksandriju.

Tri četvrtine Afrikanaca živi u urbanim područjima

Danas gotovo tri četvrtine Afrikanaca živi u urbanim ili poluurbanim područjima, prema novoj metodologiji UN-a koja primjenjuje jedinstvenu globalnu definiciju. Oko 42 posto stanovništva živi u gradovima. Prema podacima UN-a, u Africi postoji 88 gradova s više od milijun stanovnika, od čega čak 17 u Nigeriji.

Godine 1950. Afrika je imala 228 milijuna stanovnika, od kojih je oko 33 milijuna živjelo u gradovima. Danas na kontinentu živi 1,6 milijardi ljudi, odnosno 19 posto svjetskog stanovništva, a njih 670 milijuna živi u gradovima. Gotovo neprimjetno, Afrika je postala priča o urbanizaciji.

Gradovi su kolijevka modernosti. Njihov uspon u Africi utjecat će na sve, od prihoda i gospodarskog rasta do društvenih stavova i politike. Snažno će utjecati i na odnose Afrike s ostatkom svijeta jer gradovi povezuju dosad relativno izoliran kontinent putem financija, trgovine, migracija, novčanih doznaka i kulture.

„Brat mi je rekao da je ovdje život bolji i da postoje prilike“, kaže 18-godišnja Success Chiemela, koja se prošlog mjeseca preselila u Onitshu. Sada radi na štandu na gradskoj tržnici, među kakofonijom trgovaca koji prodaju nevjerojatno raznoliku robu, od madraca i rezervnih dijelova do građevinskog materijala i prijenosnih glazbenih uređaja.

Na Chiemelinu štandu prodaju se viski, džin i rum proizvedeni u Nigeriji.

„Ovdje ima više industrije: proizvode pića, igračke, namještaj“, kaže o poslovnim aktivnostima koje su je privukle u Onitshu.

Brza urbanizacija Afrike u određenoj mjeri nalikuje rastu kineskih gradova koji je promijenio svijet nakon što je Deng Xiaoping 1979. pokrenuo tržišne reforme. No u Africi se taj proces odvija još brže.

Kada je urbani rast Kine dosegnuo vrhunac tijekom 1990-ih, njezini su gradovi dobivali približno 14 milijuna novih stanovnika godišnje, prema UN-ovu izvješću The World Cities in 2025.

Rast od dvaju Londona godišnje

Afrički gradovi posljednjih su godina rasli za 15 milijuna stanovnika godišnje, a očekuje se da će do 2050. godišnji porast dosegnuti 19 milijuna. To je gotovo jednako broju stanovnika dvaju Londona godišnje, odnosno više od 50.000 novih stanovnika afričkih gradova svakoga dana.

Ipak, rast afričkih gradova ne slijedi poznati obrazac.

„U Kini, a prije toga i u Europi, industrijalizacija i otvaranje radnih mjesta privlačili su ljude sa sela“, kaže Jeffrey Paller sa švedskog Sveučilišta u Uppsali, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za afričku urbanizaciju.

„To nije ono što pokreće urbanizaciju afričkih gradova.“

Uz velike razlike među zemljama, Afrika prolazi kroz urbanizaciju s prosječnim nominalnim dohotkom po stanovniku od približno 2000 dolara. Mnogi stanovnici gradova moraju se snalaziti kako bi preživjeli, prenoseći robu, čisteći cipele, pripremajući uličnu hranu, čisteći i perući.

Prema terminologiji Svjetske banke, osoba koja prodaje bezalkoholna pića vozačima automobila u prolazu „mikropoduzetnik“ je. No u gospodarskom smislu takvi su ljudi isključeni iz sustava masovne proizvodnje i specijalizacije koji obilježava uspješna kapitalistička gospodarstva.

„Mislim da ovdje ne vidimo čaroliju gradova na isti način“, kaže Paller.

Znanstvenici takvu urbanizaciju nazivaju „brzom, zakašnjelom i siromašnom“.

Uz nekoliko iznimaka, većina afričkih gradova širi se neplanski. Nedostaju im javni prijevoz, pouzdana opskrba električnom energijom i, osobito u siromašnijim četvrtima, osnovne usluge poput kanalizacije, odvoza otpada ili čak zemljišnih knjiga.

Više od polovice urbanog stanovništva kontinenta živi u neformalnim naseljima ili slamovima.

Igwe Nnaemeka Alfred Achebe, Obi Onitshe, odnosno tradicionalni vladar grada, naziva Onitshu „urbanim paradoksom“.

Postojeća infrastruktura ne može se nositi s tolikim brojem stanovnika, kaže.

Neplanski razvoj onemogućuje ostvarivanje prednosti, a naposljetku i stvaranje bogatstva, koje proizlaze iz gusto naseljenih, dobro planiranih i međusobno povezanih urbanih područja.

„Uglavnom vidimo da se gradovi šire prema van“, kaže Paller.

„Državni kapaciteti vrlo su ograničeni, pa ne vidimo mnoge prednosti koje ljudi obično povezuju s gradovima.“

Jedno od ključnih pitanja za Afriku u nadolazećim desetljećima jest hoće li brza urbanizacija naposljetku dovesti do snažnijeg gospodarskog rasta i viših prihoda. Ili će, naprotiv, preopterećeni gradovi s očajničkim nedostatkom infrastrukture i malim brojem formalnih radnih mjesta postati žarišta siromaštva i društvenih nemira?

Postoji mnogo dokaza da aglomeracija, odnosno koncentracija ljudi u urbanim sredinama, donosi „čitav niz gospodarskih koristi u smislu produktivnosti i inovacija“, kaže Sean Fox, direktor Laboratorija za planetarne urbane znanosti na Sveučilištu u Bristolu.

„Ono što ne znamo jest što se događa kada aglomeracija prethodi gospodarskom razvoju. Hoće li gradovi omogućiti ljudima, a osobito njihovoj djeci, da rade stvari koje ne bi mogli raditi na selu?“

Na rubovima megagrada

S najmanje 13 milijuna stanovnika, prema podacima UN-a, Lagos, trgovačko i bankarsko središte Nigerije, jedan je od najbrže rastućih megagradova na svijetu.

Druge procjene govore o više od 20 milijuna stanovnika, a predviđanja pokazuju da bi Lagos do 2050. mogao premašiti 30 milijuna.

Bez obzira na točan broj, Lagos je, uz Kairo u Egiptu, Kinshasu u Demokratskoj Republici Kongo i Luandu u Angoli, jedan od četiriju afričkih megagradova s više od deset milijuna stanovnika.

Urbanizacija se odvija takvom brzinom da će Afrika do 2050. imati 17 megagradova. Među gradovima koji će se pridružiti najvećim svjetskim urbanim područjima nalaze se Abidjan u Obali Bjelokosti, Bamako u Maliju, Nairobi u Keniji i Ouagadougou u Burkini Faso.

Stanovništvo Lagosa povećalo se najmanje dvadeset puta u odnosu na 1963., kada je prema službenom popisu grad imao samo 655.000 stanovnika. Iako je u pojedinim dijelovima postao gušće naseljen zahvaljujući izgradnji stambenih blokova i nebodera, grad se uglavnom širio prema periferiji.

Ipak, čak i gradovi veličine i užurbanosti Lagosa u pojedinim dijelovima mogu nalikovati selima, osobito na svojim rubovima. U mnogim gradovima nije neobično da ljudi drže koze ili ovce ili da stočari napasaju goveda ispod nadvožnjaka.

Mnogi stanovnici gradova, osobito u siromašnijim zemljama poput Malija ili Sijera Leonea, žive životom koji se ne razlikuje mnogo od onoga koji su navodno ostavili iza sebe na selu.

„Ono što vidimo na takvim mjestima svojevrsno je preseljenje ruralnog načina života u urbana područja“, kaže Ken Opalo, izvanredni profesor na Sveučilištu Georgetown.

Smatra da urbanisti moraju izbjeći „ruralizaciju“, koja gradovima oduzima gospodarski i društveni zamah što ga omogućuju dobro organizirana urbana područja.

„Mnogi gradovi i dalje imaju jednake stope fertiliteta kao ruralna područja, jednaku razinu obrazovanja, a ljudi se još uvijek bave poljoprivredom“, kaže.

„Ne možemo samo sjediti i nadati se da će urbanizacija učiniti ono što je učinila drugdje.“

Na samom rubu Lagosa nalazi se ribarska zajednica Ajegunle-Ikorodu, gdje se soba u zajedničkom smještaju, poznatom kao „face-me-I-face-you“, može unajmiti za samo pet dolara mjesečno.

Naselje je nastalo na niskom, močvarnom zemljištu više od pola stoljeća prije nego što je Nigerija stekla neovisnost, a otad ga je progutao Lagos koji se neprestano širi. Na dan kada je Financial Times posjetio naselje u rujnu padala je kiša, a poplavna voda prodirala je blatnjavim uličicama u domove stanovnika.

„Čak i u vašoj sobi ribe će doći pozdraviti vas“, kaže Oluwakemi Awobona, smijući se neugodnostima koje joj uzrokuju redovite poplave doma.

Awobona je pomoćnica tajnika za stambena pitanja Nigerijske federacije slamova i neformalnih naselja, organizacije koja se opisuje kao masovni pokret urbane sirotinje.

Bimbo Esther Osobe, predsjednica federacije, objašnjava odluku organizacije da prihvati riječ „slam“:

„Živimo u slamu, pa bismo se na to trebali naviknuti.“

Ipak, dodaje: „U Lagosu se osjećate slobodno, bez obzira na to imate li što jesti ili ne.“

Pokretač novih prilika

U Onitshi postoje određeni dokazi da rast gradova, koliko god neuredan bio, može donijeti gospodarski i društveni napredak.

„Ovdje postoje goleme mogućnosti“, kaže Amobi Chukwuka, voditelj trgovine dijelovima za motocikle u Nnewiju, gradu pokraj Onitshe koji je zahvaljujući trgovačkim vezama s kineskim dobavljačima rezervnih dijelova otvorio tisuće radnih mjesta za mehaničare.

Većina ljudi poznaje nekoga tko redovito putuje u kineske gradove i natrag, a kineska prisutnost toliko je raširena da zapadnjake pozdravljaju riječima „ni hao“. Iako se složeniji dijelovi, poput klipova, uvoze, plastične karoserijske komponente i blatobrani proizvode se u lokalnim tvornicama.

„Na selu postoji samo poljoprivreda, ali u gradu imate mnogo mogućnosti za posao“, kaže Chukwuka.

Pokraj Onitshe, uz rijeku Niger, u neuglednoj industrijskoj zoni, lokalni poduzetnici pronašli su način da proizvodnju učine isplativom unatoč nepouzdanoj opskrbi električnom energijom i razrovanim cestama prema Lagosu.

Igwe Chris Chidume, tradicionalni vladar čiji su roditelji bili poljoprivrednici, školovao se u saveznoj državi Anambri, a zatim i u inozemstvu, prije nego što je 1990-ih pokrenuo vlastiti posao.

Njegova holding kompanija Krisoral, koja upravlja s osam tvornica, započela je kao destilerija, a zatim krenula u zahtjevan proces vertikalne integracije proizvodnje prema dobavljačima sirovina i komponenti.

Danas njegove tvornice, koje zapošljavaju više od 1300 ljudi, proizvode plastične čepove, termoskupljajuće PVC etikete, reciklirani aluminij i pića poznatih robnih marki koja se prodaju diljem Nigerije i u dijelovima zapadne Afrike.

„Lijevo, desno, posvuda oko nas nalaze se tvornice“, kaže.

To je još uvijek daleko od Shenzhena, nekadašnjeg kineskog sela koje se pretvorilo u iznimno konkurentnu visokotehnološku metropolu s 18 milijuna stanovnika.

No Cilliers iz Programa za afričku budućnost i inovacije smatra da je otvaranje čak i jednostavnijih proizvodnih radnih mjesta ključno ako Afrika želi iskoristiti prednosti urbanizacije i zakoračiti na prvu stepenicu industrijalizacije.

"Urbana Afrika povećava produktivnost"

Dok afrički poljoprivrednici koji prelaze na slabije plaćene uslužne poslove obično udvostručuju svoju produktivnost, kaže Cilliers pozivajući se na istraživanja UN-a, prelazak u proizvodne djelatnosti povećava produktivnost čak šest puta.

Njegov zaključak glasi: „Urbana Afrika povećava produktivnost, samo ne u jednakoj mjeri“ kao druge regije.

Neki afrički gradovi razvijaju se planski. Kigali, pomno uređen glavni grad Ruande, provodi ono što Kampeta Sayinzoga, bivša izvršna direktorica Razvojne banke Ruande, naziva „agresivnom urbanizacijom“.

Vlasti potiču ljude na preseljenje u gradove i obvezuju investitore na gradnju viših zgrada kako bi povećale gustoću naseljenosti. Kigali je nedavno uveo posebne prometne trake za autobuse i ograničio uvoz vozila koja nisu električna.

Takva vrsta planiranja djeluje teško ostvarivo u demokratskom sustavu poput nigerijskog, u kojem vlada mnogo veća sloboda djelovanja različitih aktera. Ipak, Fox iz Laboratorija za planetarne urbane znanosti kaže da je umjereno optimističan da će rast gradova, koliko god kaotičan bio, poboljšati život stanovnika.

„Ako grad promatrate kao svijet mogućnosti – društvenih, kulturnih, ali i gospodarskih – počinjete shvaćati zašto se svi ti ljudi ne samo sele u gradove nego u njima i ostaju.“

Paul Collier, čija je knjiga The Bottom Billion prikazala ljude zarobljene u siromaštvu, također vidi pozitivnu stranu brzog rasta afričkih gradova.

„Urbanizacija je prilika za povećanje produktivnosti“, kaže, dodajući da postoji jedno nepromjenjivo pravilo razvoja:

„Nijedno ruralno društvo ne uspijeva pobjeći od siromaštva.“