Kolumna: A šta ako se stvarno pomirimo?

N1

Nešto je čudno, da ne kažem trulo, na dijelu takozvane intelektualne scene u Sarajevu i među Bošnjacima, pogotovo onima koje novine predstavljaju kao političke analitičare.

Medijski najprisutniji među njima, moglo se to vidjeti i pročitati kako uoči puta članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Beograd, tako i poslije popijenih kiselih voda u Knez Mihailovoj, ne daju, recimo to lenonnovski, šansu miru, ali nikakvu. 

Tako se, dakle, posjeta trojca Čović – Izetbegović – Ivanić Srbiji i, naročito komunikacija i odnosi bošnjačkog reprezenta u kolektivnom šefu države sa srpskim premijerom Vučićem, predstavljaju kao politikantsvo, igrokaz za naivne birače, politička estrada najniže kategorije i bez ikakvog smisla. 

Čudna je to, da ponovimo, pozicija: glasni i česti zagovornici famozne regionalne stabilnosti, pomirenja, suočavanja sa prošlošću i tako dalje i tako redom, verbalnim plotunima napadaju većinu tih procesa zvučnih naziva još dok su u nastanku, na samom početku početka prelaza iz, kako je kazao Bakir Izetbegović, stoljeća ratova i belaja, u stoljeće mira.

Winston Churchill u historiju se, uz puno toga drugog, značajnijeg, upisao i time što je rekao o demokratiji. Opisao ju je, je li, kao najmanje loš od svih sistema, te kazao da je petominutni razgovor sa prosječnim biračem najbolji argument protiv nje. 

E, famoznom prosječnom srpskom biraču je pomirenje sa Bošnjacima kao Japan Muji/Sulji/Hasi, jednom od njih uglavnom, u onom starom vicu o prioritetima. Zaboli, prosto, prosječnog srpskog birača iz Valjeva ona stvar za pomirenje.

Nije on, taj dotični, prosječni birač, siguran niti u to šta je Federacija Bosne i Hercegovina – službeni naziv dvoentitetske zajednice ili ime jednog od dva entiteta – veze blage nema o razlici između predsjednika RS-a i člana Predsjedništva iz Republike Srpske; ne zna da li dnevne novine u Sarajevu izalaze na arapskom za muslimane, na ćirilici za Srbe i na latinici za Hrvate, ali je čuo da je tako…

Između razgovora o osam hiljada pobijenih u Srebrenici i mogućnosti povećanja plate za osam hiljada dinara, on će, prosječni birač iz Valjeva, radije pričati o drugom. Prvo ga ili ne zanima ili već ima stav i, naravno, opravdanje za zločin, jedno od onih iz bogatog repertoara nakon čuvenog ali. 

Prosječan bošnjački birač je, također, frontalni kokuz, ali može on još malo izdržati, nije nikakav problem, samo da se ukine ona Republika Srpska, pa ćemo progledati i potkožiti se. Među stotinu razloga zbog kojih je gospodin prosječni birač na posljednjim izborima glasao za SDA i Bakira Izetbegovića, nije vjera u to neko pomirenje, osim ukoliko prosječan Srbin s kojim se valja miriti, ne zadovoljava bošnjačke kriterije.

Srbin po bošnjačkoj mjeri se, dakle, smatra Bosancem ili, ako je rođen u Srbiji, sve žitelje BiH naziva tako, zalaže se, normalno, za Bosnu bez entiteta i sa jednim predsjednikom , nema problema sa riječi genocid, Srbiju naziva agresorom i rat je proveo, ako ne u Armiji BiH, onda ili u Frankfurtu ili demonstrirajući protiv Miloševića. I da, naravno, nije nikada, niti će, glasao za Vučića i Nikolića, ma ni za Tadića, već za Čedu Jovanovića ili Žarka Koraća. Ako, pak, stanuje u Srpskoj, bio je simpatizer SDP-a, sada mu je blizak DF i Željka Komšića voli kao da ga je napravio. On Komšića ili Komšić njega, nevažno je.

Prosječan srpski, Vučićev birač stvarno nema ništa protiv Bošnjaka koji misle kako je u BiH vođen građanski rat, kako su svi činili neke zločine, al’ su muslimani prvi počeli sa onim svatovima na Čaršiji, kako sada, ipak, treba da se okrenemo budućnosti, zaboravimo šta je bilo, svakako se ništa ne može promijeniti, pa kako je Jugoslaviju uništila Njemačka, a tako smo lepo živjeli, te da, samim tim, ništa Milošević nije više kriv od Alije i Tuđmana, dok Milorad Dodik ustvari i nije loš, samo je, jarane, malo papak…

Zapravo, idealan Bošnjak za pomirenje po srpskoj mjeri je Emir Kusturica, kao što je idealan Srbin za pomirenje po bošnjačkoj mjeri Jovan Divjak, a može i Nataša Kandić ako baš mora. Problem je, međutim, što Kusturica sa prosječnim Bošnjakom, a Divjak sa prosječnim Srbinom imaju veze koliko i Dušanka Majkić sa Salmom Hayek.

Nemaju, dakle, ni Izetbegović, ni Vučić nikakvog razloga da se mire zbog svojih birača, niti da njima izvode predstavu o sreći i suživotu. Sasvim suprotno, obojica, naročito Izetbegović, riskiraju pad podrške. Vučić je, ipak, uspostavio takvu kontrolu nad Srbijom da je lako preživio i praktično priznanje Kosova i upalu eurofilije i svođenje ljubavi prema Rusiji na mjeru koja ne smeta kraljici majki Evropske unije, Angeli Merkel.

Nekoliko je teorija o uzrocima napadne Vučićeve pomirljivosti i Izetbegovićeve spremnosti da onu čuvenu, pruženu ruku prihvati bez obzira što na njoj još ima tragova baruta. Prema jednoj, za sada najuvjerljivijoj, u pozadini, tamo iza scene, u mraku u kojem se ustvari donose odluke, stoji službena Turska koja smatra kako stabilnost i regiona i BiH ovise još samo o srpsko-bošnjačkim odnosima. Srbija, naime, sa ostalim balkanskim narodima nema više takozvanih otvorenih pitanja: Hrvatska je svoj rat za nezavisnost i cjelovitost dobila i otišla u EU; Kosovo je kakva-takva, ali nezavisna država; dok će Crna Gora će još malo pa u NATO, a njen direktor Milo Đukanović može, kada god zatreba, posvjedočiti da dobri odnosi sa Bošnjacima imaju svoju vrijednost na izborima.

Sa druge, zapadne strane Drine, najbrojniji narod u BiH Republici Srpskoj ne može ništa, ama baš ništa, a ne može je, u isto vrijeme, vidjeti nacrtanu niti na ruci Ognjena Vranješa. Posljedica te situacije su nagomilane frustracije i uporno, istina obostrano, nepriznavanje stvarnosti: za Srbe u BiH je RS trajna, a Bosna i Hercegovina prolazna kategorija, dok je za Bošnjake BiH trajna, a RS prolazna. I tako, evo, dvadeset godina u kojima se niko i ništa maklo nije.

Prema, dakle, tom navodnom planu iz Ankare, Srbija će RS prestati tretirati kao vlastito istureno odjeljnje, kreirat će atmosferu i odnose u kojima se svaka dužnosnička posjeta iz Beograda Banja Luci neće doživljavati kao ulazak okupatora u blindiranim automobila nemaskirnih boja, dok će se zauzvrat Bošnjaci prestati zanositi mogućnošću ukidanja entiteta. U tom ključu, navodno, treba čitati i Vučićevo odbijanje da otvoreno podrži najavljeni referendum u RS-u, te Ivanićevu izjavu da je srpski interes stabilna BiH sa stabilnom Srpskom u njoj. 

Ukoliko uopće postoji ovaj plan, na njegovom će kraju Bošnjaci RS štititi od sebe, a Srbi Bošnjake od, također, sebe- i svi će moći reći da su dobili što su i željeli: Srbi u BiH i Srbija osiguranu budućnost za RS, Bošnjaci za BiH, a Turci široko područje utjecaja u dvije države skladnih odnosa.

Je li, dakle, takva budućnost nešto što bi sa pjesmom na usnama prihvatio prosječan birač iz Valjeva? Bi, naravno. No, bi li jednako od sreće zapjevao srpski birač iz Doboja ili bošnjački iz Općine Novi Grad Sarajevo? Pa, prvi možda i bi, ma koliko se on borio ili mu je otac ranjen za srpski Doboj u Srbiji. Drugi je, međutim, problematičan, osim ako se od neki dan nije promijenio. A nije…

Političke biografije Aleksandra Vučića i Bakira Izetbegovića u isto vrijeme daju stotinu jedan povod za sumnju u pomirenje koje zagovaraju i jednak broj razloga da im se pruži prilika za historijski popravni. Jednostavnije kazano, nemaju se šta miriti oni koji svoj rad, trud i lik nisu uložili u konflikt: heroji povlačenja uvijek dolaze iz onog svijeta u kojem se u određenom trenutku racionalno i, nazovimo ga, anacionalno ponašanje smatralo činom izdaje.

Ako je, na kraju, kako se već može čuti, to što oni rade samo politikanstvo, ništa bolje nije ni ni kritiziranje u kojem se ne zna gdje prestaju lični animoziteti, a počinje također politikantsvo, samo pod drugim stranačkim simbolima.