"Dodir zla": Zastrašujuća istina o paralizi sna

Harvardski neuroznanstvenik Baland Jalal razmišlja o nedokučivim dubinama ljudskog mozga.

„Može razmišljati o samome sebi, o golemim galaksijama, duhovima, dušama, poeziji, (Albertu) Einsteinu. A ipak, kada ga držite u ruci, čini se tako običnim.”

Jalalova strast, tema koja ga je potaknula da postane znanstvenik, jest paraliza sna, svojevrsni poremećaj u radu mozga koji osobu može ispuniti toliko snažnim užasom da izazove dugotrajnu traumu, piše The Guardian.

„Ono čemu se tijekom paralize sna jako približavate”, kaže, „subjektivni je svijet uma. To je iznimno teško opisati riječima.”

On bi to trebao znati – pokušao je to učiniti na 271 stranici.

U svojoj novoj knjizi The Phantom Mind („Fantomski um”) tvrdi da istraživanjem graničnih stanja između sna i budnosti, u kojima se pojavljuje paraliza sna, možemo steći dublji uvid u funkcioniranje svih aspekata ljudskog uma.

Iako nosi laboratorijsku kutu i proučava moždane regije i neurokemijske procese, Jalal kaže da istraživanje njihovih mehanizama nimalo ne umanjuje tajanstvenost svijesti.

„Zapravo sam, proučavajući nešto poput paralize sna, postao duhovniji i zainteresiraniji za svijet misterija i, rekao bih, nadnaravnog, odnosno za dimenzije koje su neopipljive.”

U knjizi navodi da je čak svaka peta osoba barem jednom doživjela te iznimno stvarne vizije koje se pojavljuju u stanju između sna i budnosti.

Ipak, dvoje ljudi s kojima sam danas razgovarao o paralizi sna nikada nije čulo za nju. A najstrašnija je upravo kada vas pogodi prije nego što uopće znate o čemu je riječ.

„Nešto zlo približava se sobi, a ja se ne mogu pomaknuti”

Često sam doživljavao paralizu sna u kasnim tinejdžerskim godinama, u vrijeme kada nije bilo interneta ni zajednica na Redditu u kojima bih mogao potražiti podršku.

Moje iskustvo prilično je tipično. Budim se u krevetu, u poznatoj spavaćoj sobi, okružen umirujućim mirisom opranog rublja, ali ne mogu se pomaknuti.

Što je još gore, osjećam da se sobi približava nešto zlo i zlokobno. Osjećaj je poput trenutka najvećeg užasa u horor-filmu. Sada je to nešto već u sobi, a sve što mogu učiniti jest napeti se i pokušati ga otjerati čistom snagom volje.

No čudovište se približava poput vrtloga koji preplavljuje moja osjetila, sve dok me potpuno ne obuzme i ne steknem osjećaj da umirem ili da me nešto zaposjeda. Naposljetku se uspijevam pomaknuti i soba ponovno utihne, ali teško mi je povjerovati da ništa od toga nije bilo stvarno.

Osjećam se kao da sam svjedočio nečemu mračnom i nadnaravnom. Jedne noći to se ponavljalo svaki put kada bih ponovno počeo tonuti u san, sve dok se nisam toliko prestrašio da se više nisam usuđivao zaspati.

Kada sam prijateljima ispričao što se dogodilo, bilo je gotovo nemoguće prenijeti im koliko je iskustvo bilo stvarno i tjelesno intenzivno. No nisam mogao prestati pokušavati shvatiti što se dogodilo niti se osloboditi osjećaja da je sve bilo stvarno.

Jalal je kao tinejdžer imao slična iskustva.

„Odrastao sam u siromašnoj četvrti Kopenhagena, nalik getu”, kaže.

„A onda sam jednoga dana, kada sam imao 18 ili 19 godina, ležao u krevetu i neki me duh pokušavao ubiti. Bio sam potpuno zapanjen.”

Želio je ispričati roditeljima što se dogodilo, ali znao je da mu neće vjerovati.

„Pomislio sam: moram otkriti što se događa. Ovo djeluje prokleto stvarno. I tako sam odlučio proučavati mozak.”

Upisao je Američko sveučilište u Kairu.

„Imao sam sreće što sam dobio stipendije i proučavao sam taj fenomen danju i noću.”

Nakon toga otišao je u Kaliforniju, zatim u Cambridge, gdje je doktorirao, a naposljetku na Harvard.

Zašto tijekom paralize sna vidimo čudovišta i duhove?

Nije neobično da ljudi tijekom epizode paralize sna otvore oči i promatraju prostoriju oko sebe.

Jalal mi govori o djevojci koja je u ogledalu u svojoj sobi mogla vidjeti vlastiti odraz.

„Ležala je ondje i, naravno, nije se mogla pomaknuti, ali doslovno je vidjela kako se pretvara u čudovišno stvorenje.”

Tijekom paralize sna imate osjećaj da ste budni, ali se na kraju iz tog stanja ipak „probudite”, zbog čega je teško znati jeste li bili potpuno budni ili djelomično uspavani.

Zapravo dolazi do poremećaja negdje između tih dvaju stanja.

Dok sanjate, vaše je tijelo fizički zakočeno radi vlastite sigurnosti.

„Tijekom REM faze sna potpuno ste paralizirani, od glave do pete. To se događa u moždanom deblu”, objašnjava Jalal.

„Povremeno, kada se počne buditi osjetilni korteks, dio mozga zadužen za percepciju, pojavljuje se budnost koja se miješa sa stanjem sna.”

„Ponekad imate snažan osjećaj da ste budni i svjesni svojeg osjetilnog okruženja. A ponekad je sve mnogo nejasnije. Granica između svijeta snova i budnog svijeta vrlo je neodređena.”

Razina budnosti ovisi o stupnju aktivacije prefrontalnog korteksa, dijela mozga u kojem se odvijaju složeni misaoni procesi i procesi povezani sa sviješću.

„To može znatno varirati od osobe do osobe, ali i između pojedinih epizoda paralize sna.”

Prisutnost nekog bića, za koje ljudi često opisuju da im sjedi na prsima i guši ih, prema jednoj od pretpostavki nastaje kada uznemireni mozak pokušava shvatiti zašto se tijelo ne može pomaknuti.

„Kada ste paralizirani i ne možete govoriti, vaše misli okreću se mogućem grabežljivcu, nekome tko vam pokušava nauditi. Osjećate se iznimno ranjivo”, kaže Jalal.

Mozak je, objašnjava, pripovjedač. Povezuje dostupne informacije u priču koja nam objašnjava što se događa.

Jalal ima nekoliko mogućih objašnjenja zašto toliko ljudi vidi neku vrstu bića.

„Mislimo da dolazi do poremećaja u nekim sustavima povezanima s doživljajem vlastitog tijela, zbog čega ljudi često haluciniraju ljudske ili druge tjelesne figure. Imate osjećaj da je s vama u sobi duh.”

No taj je duh, u određenom smislu, posljedica pokušaja mozga da pronađe vlastito tijelo.

Ponekad se umjesto čudovišta pojavljuje dvojnik.

„I meni se to dogodilo”, kaže Jalal.

To iskustvo bilo je više zbunjujuće nego zastrašujuće.

„Osjećao sam kao da je netko preuzeo moje ja i vodio sam razgovor sa samim sobom o tome tko sam zapravo ja – onaj gore ili ovaj dolje. Dakle, vaš osjećaj vlastitog djelovanja postaje pomućen.”

Tijekom paralize sna, objašnjava, dolazi do iskrivljavanja osjećaja vlastitog identiteta.

„Dok ležite, nesposobni za kretanje i govor, vaš osjećaj vlastitog ja postaje iskrivljen, ponajprije zato što, dok se pokušavate pomaknuti i osloboditi paralize, u mozgu dolazi do brojnih pogrešnih živčanih signala koji utječu na strukture zadužene za predodžbu o tijelu. Tada počinjete halucinirati te figure.”

Ključnu ulogu u osjećaju užasa ima amigdala

Koliko će iskustvo biti zastrašujuće, kaže Jalal, ovisi o stupnju aktivacije limbičkog sustava, osobito amigdale.

„Ako pojačate aktivnost amigdale, male strukture nalik bademu koja je povezana sa strahom, osjećaj straha vjerojatno će se početi pojačavati, a onaj drugi Baland kojeg vidim mogao bi se pretvoriti u demonsko stvorenje.”

„Dakle, mnogo toga ovisi o emocionalnom stanju u kojem se nalazimo. Ono može utjecati na naše vizualne doživljaje i halucinacije te ih oblikovati.”

Tjeskoba, kaže, može potaknuti paralizu sna i povećati učestalost njezina pojavljivanja.

„Vidimo mnogo ljudi s anksioznim poremećajima koji doživljavaju paralizu sna. Čini se da to stanje dodatno pogoršava tjeskobu, a u nekim slučajevima čak može potaknuti posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).”

Navodi istraživanje iz 2004. godine u kojem su znanstvenici mjerili reakcije na stres kod sudionika dok su slušali audiosnimke vlastitih opisa posebno zastrašujućih epizoda paralize sna.

„Dok slušaju snimke, ubrzava im se rad srca. Obilno se znoje.”

Kada su istraživači usporedili te reakcije s reakcijama ljudi koji su slušali snimke vlastitih traumatskih iskustava povezanih s PTSP-om, pokazalo se da su usporedive.

Kako i sam Jalal kaže, čudovište djeluje stvarno.

„Upravo je to ono što paralizu sna čini toliko prokleto intrigantnom.”

Razlog je, smatra, u tome što su ta čudovišta halucinacije, a ne obični snovi.

„To je prava halucinacija. Osjećate se budno, a ipak nešto vidite.”

„To je poput iznimno lošeg psihodeličnog iskustva”

Jalal smatra da su za to odgovorni isti receptori – koje opisuje kao „vrata kroz koja stanice međusobno komuniciraju” – na koje djeluju psihodelične droge.

Riječ je o receptorima za serotonin, odnosno podtipu poznatom kao 5-HT2A.

Prema njegovu objašnjenju, oni su povezani s osjećajem preplavljujuće strepnje, straha i užasa.

„Kada se ti receptori aktiviraju, strah može postati neizdrživ, a mozak mora pronaći neki izvor za koji će ga vezati i reći: 'Aha, to dolazi odavde.'”

U određenom smislu, to je poput iznimno lošeg psihodeličnog iskustva.

Jalal pretpostavlja da iznimna živopisnost halucinacija proizlazi iz kombinacije tih procesa i snažnog osjećaja budnosti.

Kada sam u novije vrijeme doživljavao paralizu sna, pokušavao sam se protresti ili proizvesti zvuk, primjerice pjevušiti, kako bi moj partner koji spava pokraj mene to primijetio i probudio me.

Ponekad je to uspijevalo.

„Katkad se doista možete trgnuti i izaći iz tog stanja”, kaže Jalal.

„Neki ljudi pokušavaju pomicati nožni prst ili prst na ruci i tako se uspiju osloboditi.”

Međutim, takav pokušaj može imati i suprotan učinak.

„Kada se pokušavate pomaknuti, često se dogodi da se paraliza vrati još snažnije. Osjećate pritisak na prsima, imate dojam da vam se noge i ruke grče, a to izaziva paniku.”

„To je pravi koktel užasa.”

Kultura oblikuje čudovišta koja vidimo

Kulturni obrasci imaju veliku ulogu u oblikovanju halucinacija.

To je pomalo razočaravajuće, slično iskustvu s pločom za prizivanje duhova. Iako se zaklinjete da ne pomičete pokazivač, on na kraju ispisuje upravo ono o čemu razmišljate.

Jalal kaže da nesvjesni um popunjava praznine i daje čudovištima njihov oblik.

Jedna od čestih pojava jest „čovjek sa šeširom”, figura koju istraživači uspoređuju s Freddyjem Kruegerom.

„Ako volite znanstvenu fantastiku, vidjet ćete izvanzemaljca. Ako živite u Egiptu, vidjet ćete džina, zlog duha.”

Moje je čudovište više nalikovalo stvorenju poznatom kao Mind Flayer iz serije Stranger Things, iako ta serija tada još nije postojala.

Priče o paralizi sna osobito su duboko ukorijenjene u nekim zemljama, poput Italije i Egipta, što pridonosi njezinoj većoj učestalosti.

„Baka vam možda kaže: 'Postoji čudovište koje dolazi noću. Ovako izgleda.'”

I onda se upravo to dogodi.

Nakon toga može nastati začarani krug, objašnjava Jalal.

Počinjete se bojati spavanja. Paraliza se može ponoviti već dva dana poslije, a s vremenom može postati kronična.

„Možda i sami počnete pričati drugim ljudima o tome i priča se širi. U Egiptu, zbog kulturnih predodžbi, ljudi češće doživljavaju paralizu sna, a epizode traju znatno dulje.”

Može li paraliza sna otkriti nešto dublje o ljudskoj svijesti?

Jalal kaže da čak i ljudi koji ne vjeruju u nadnaravno nakon takvih iskustava mogu „postati otvoreniji prema mogućnosti da postoji nešto izvan fizičkog svijeta”.

„Možda bismo zato mogli pronaći ono što bismo nazvali 'krugom duhovnosti' u mozgu, snimajući moždanu aktivnost ljudi tijekom paralize sna.”

Barem iz njegove perspektive, „događa se nešto kozmičko”.