Trodnevna žalost zbog tragično nastradale djece je prošla, ali građani Srbije i dalje raspravljaju o tim događajima. Najčešće postavljena pitanja glase: kako se dovde došlo i čija je ovo odgovornost?
„Duboka tragedija, naročito zato što se radi se o djeci. To je nešto što se ne smije smetnuti s uma“, kaže sociolog Đokica Jovanović. On smatra da su i društvo i država krivi da se došlo do točke nakon koje, kako kaže, nema nazad, piše Deutsche Welle.
Smatra da se svi iz vlade, s predsjednikom Srbije na čelu, trebaju odmah „demisionirati“. „U suprotnom, s razlogom se može postaviti pitanje o njihovoj odgovornosti koja je očigledna, i o čovječnosti koja je upitna“, kaže Jovanović.
U međuvremenu, neopozivu ostavku podnio je ministar obrazovanja Branko Ružić. U pismu u kojem je to obrazložio naveo je da će zauvijek nositi kao pečat na duši dramatične slike događaja iz škole, prolivene suze pri izjavljivanju sućuti neutješnim roditeljima. Ujedno, kako ocjenjuje, „odgovornost za ovu tragediju je na svima nama zajedno”.
„Katarza se neće dogoditi i to je tragično“
To je vjerojatno jedina stvar s kojom je suglasan sugovornik DW-a sociolog Jovanović. On podsjeća da do sada „država nije reagirala” ni kada su se događala samoubojstva djece.
„Evo, mali Aleksa iz Niša prije 12 godina, pa država okom nije trepnula, osim par parolaških izjava i ništa više. Djeca su dovedena u stanje međusobne konkurencije, danas je konkurencija sine qua non ove ideologije. Tamo gdje imate ogoljenu konkurenciju, tamo su ljudi ljudima vukovi. Ovo društvo je doživjelo totalni raspad i pad solidarnosti”, ocjenjuje Jovanović.
Prema njegovom mišljenju, obitelj je razorena i bez identiteta – prije svega u simboličkom smislu, a onda i u egzistencijalnom. „Prisilili ste roditelje da trče od jednog do drugog gazde da nekako zarade neki dinar, da nekako nahrane svoju djecu. Pa pogledajte koliko traje rasprava o radu subotom i nedjeljom, i što kaže naš državni vrh: mora se raditi subotom i nedjeljom. Pa čekaj, kada će ta obitelj sjesti ručati zajedno barem nedjeljom, gdje će im djeca moći reći to što im imaju reći. Gdje će roditelji to slušati, s punim uvažavanjem, s punim poštovanjem, dati savjet, ispričati se?”
Jovanović ne vjeruje da će „ova tragedija pokrenuti društvo da temeljito sebe mijenja i sebe prevrednuje. Ta katarza se neće dogoditi i to je tragično. Bojim se da će se takve stvari i nadalje dešavati.”
„Roditelji moraju naučiti djecu samokontroli”
Za sociologa Jovanovića najnoviji događaji nisu iznenađenje – zato što su i djeca pod pritiskom međusobne konkurencije, borbe za ocjene, a ne za znanje. Tu, kaže on, vidi najveći problem.
Za socijalnu psihologinju profesoricu Aleksandru Kostić slučaj masovnog ubojstva u osnovnoj školi ipak je iznenađenje, jer takvih slučajeva do sada nije bilo. Ujedno ukazuje i da je nasilje atribut koji u potpunosti obilježava sve što se događa na mnogim područjima života.
„Ljudi nisu u stanju komunicirati bez sukoba, bez izazivanja konflikta, bez verbalnog agresivnog ponašanja. Kao da su dobra pravila komunikacije zaboravljena. Ljudi govore paralelno jedni s drugima, nadjačavaju svojim glasovima čitavu atmosferu, a pritom je nemoguće slijediti sadržaj njihovog govora. A to se događa i u Skupštini, u instituciji koja zahtjeva drugačiji način komuniciranja. To se događa i u školama gdje se sve orijentira kroz agresivno djelovanje prema profesorima, nastavnicima, učiteljima, kao što je izmicanje stolice, a da ne govorim o ovome s čime su nas suočili“, kaže za DW Kostić.
Ona ističe da je obitelj vrlo važna za utemeljenje ličnosti i modela ponašanja, ali da se krivica nikako ne može svaliti samo na obitelj.
„Roditelji moraju naučiti djecu samokontroli”, kaže naša sugovornica. „U pogledu sadržaja koje roditelji još nisu otkrili na prvi pogled i na drugi suštinski pogled. Vi zapravo ne znate čime se vaše dijete okupira, obuzima, što je njemu poticaj, što ga zanima. Što mu je pitanje nekog izazova, neke zavodljivosti. Pazite, to su djeca koja nemaju integraciju zrelosti. Mogu biti visoki, lijepi, ispunjavati obveze, ali je li to sve?”
Djeca vrlo često uče po modelu
„Promatranje vlastite djece je važno“, naglašava Kostić, „i tu ne smije doći do minimiziranja nekih simptoma koji skreću pažnju. Ne dopustiti agresivno ponašanje i svojim primjerom pokazati da ste na razini zadatka, da ne upadate u svađe, u takve vrste razračunavanja. Da se nastupa argumentima, isto tako u školi, isto tako u institucijama, isto tako na poslu.”
Neophodno je, naglašava, dijete suočiti s posljedicama, ali uzeti u obzir i nezrelost. „Patološka reakcija na neuspjeh, na slabost, na nemogućnost greške i kod najboljih učenika nije dobra. Tu roditelj treba nekako sanirati, kao i nastavnici i svi ostali. Ovo je moj poziv za okretanje suštini problema, a ne kozmetičkim promjenama, zamazivanjima kroz različite modalitete, jer to se može ponoviti, to su inspirativni događaji za neke ljude koji imaju poremećeno stanje stabilnosti“, upozorava profesorica Kostić.
Bez obzira na sve to, ona smatra da se sustavi univerzalnih vrijednosti koji su nekada postojali, mogu vratiti na pravi put – a umjesto novih, kako kaže, nakaradnih sustava.
„Mora se raditi na solidarnosti, na empatiji, raditi na regulaciji emocija, na regulaciji misli. Bila je ona parola: ‘razgovarajte sa svojom djecom’. To je, naravno, dužnost roditelja, roditelji imaju vrlo složenu ulogu. I škola ima vrlo složenu ulogu. Nastavnici, profesori, nisu samo ljudi koji obrazuju, to su ljudi koji odgajaju. Ali, kako odgajaju? Ne idiličnim, romantičarskim pozivanjem na nešto što je prošlo i na nešto što je činilo status ranijih uglednih profesora, nego vlastitim primjerom. To je najvažnije. Pazite, djeca uče na mnogo načina, ali vrlo često uče po modelu”, ukazuje Kostić za DW.
Popravljati sustav, ali ne na brzinu
Ona ističe da, bez obzira na to što pripadnici vlasti kažu, sustav ipak jest zakazao, zato što se ranija vršnjačka nasilja nisu zaustavila, niti kaznila. Zato, smatra, sustav se mora mijenjati:
„Kao socijalni psiholog bilo bi strašno ako ne bih vjerovala da se neke stvari mogu popraviti – ali moraju sustavno. I to ne ovako na prečac, donijetim upozorenjima, savjetima ili čak mjerama, nego razmatranjem, uzimanjem u obzir što misle kompetentni ljudi, a ne samo politički pripadnici stranke. Kompetentnost je važna, ona ne može biti ispod političkog angažiranja. Uvijek imate i neke pogrešne izbore, ali ne valja ako je to stil. Udruženim radom timova stručnjaka, vlasti, roditelja i nastavnika – a ispod svega toga mora postojati poštovanje drugog i poštovanje znanja druge osobe.”
Profesorica Kostić znatno je optimističnija u odnosu na svog kolegu Jovanovića. Kaže da ljude iz Srbije krasi suosjećanje i da ima vjeru u ljude. „Ozbiljna je situacija”, kaže, „ali mislim da ima nade. Ima nade, jer postoje kapaciteti.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
PROČITAJTE JOŠ
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare