Brazilski dominikanac za N1: Ljevica je napustila siromašne, a desnica naučila osvajati njihova srca i umove

Četiri godine proveo je u zatvorima brazilske vojne diktature, a više od pola stoljeća nastoji pomiriti kršćansku vjeru s borbom za društvenu pravdu. U intervjuu Betto govori o političkoj moći religije, krizi zapadne dominacije, proturječjima socijalističkih revolucija i granicama reformi unutar kapitalizma. Njegova kritika pritom ne zaobilazi ni ljevicu kojoj pripada. Smatra da je izgubila dodir s ljudima u čije ime govori, dok su njezini protivnici mnogo uspješnije naučili oblikovati njihove strahove, nade i politička uvjerenja.

N1: Lula je nedavno osvojio četvrti predsjednički mandat, ali pobjeda je bila tijesna jer je gotovo polovica Brazilaca glasala za Flávija Bolsonara. Kako možemo promišljati budućnost ljevice u svjetlu tih rezultata?

Da, i Brazil je podijeljen polarizacijom koja danas obilježava cijeli svijet. Zahvaljujući velikim tehnološkim kompanijama, koje su i dalje u privatnim rukama i povezane s najgorim aspektima kapitalizma, desnica jača diljem svijeta, pa tako i u Brazilu. Bolsonarizam je antidemokratski, ali privlači mnoge Brazilce svojim protivljenjem Radničkoj stranci (PT) i lulizmu.

Brazilska elita nije zadovoljna činjenicom da se na čelu države četvrti put nalazi bivši metalurški radnik koji nikada nije studirao na sveučilištu i čije su vlade uvijek davale prednost socijalnim pitanjima, a ne interesima tržišta. Tržište Luline socijalne politike smatra „troškom“, dok ih mi koji ga podržavamo smatramo „investicijom“.

Od pada Berlinskog zida ljevica je u krizi diljem svijeta. Danas imamo progresivne snage, poput Luline Radničke stranke, koje se bore za više demokracije i socijalnih prava. Više se ne govori o nadilaženju kapitalizma i izgradnji socijalizma. Brazil nije iznimka.

Ipak, upravo sada svjedočimo buđenju mladih diljem svijeta. Mladi izlaze na ulice Brazila, Španjolske, Portugala, Njemačke, Belgije... Pitanje koje si postavljam jest u kojoj je mjeri ljevica spremna politički usmjeriti tu energiju mladih i dati joj organizacijsku i programsku dosljednost.

N1: Nedavno ste izjavili da socijalna politika koja ne razvija kritičku svijest na kraju postaje milostinja. Lula je milijunima Brazilaca omogućio izlazak iz siromaštva, ali mnogi od njih i dalje podupiru desnicu. Kako objašnjavate taj paradoks? Što ljevica nije razumjela?

Socijalni programi poboljšavaju život najsiromašnijih, ali sami po sebi ne mijenjaju njihov način razmišljanja. Budući da živimo u kapitalističkom društvu, način razmišljanja većine ljudi oblikovan je svjetonazorom elita koje dominiraju tim društvom. Socijalne politike uvijek moraju biti praćene razvojem kritičke svijesti, kako nas je učio Paulo Freire. U Brazilu se to nije dogodilo.

Tijekom posljednjih desetljeća brazilska ljevica prestala je raditi ono što nazivamo „radom na terenu“ – djelovati u favelama, na gradskim periferijama i u siromašnim ruralnim područjima kako bi među stanovništvom razvijala kritičku svijest te poticala njegovo organiziranje i sudjelovanje u društvenom životu.

Taj je rad bio vrlo intenzivan tijekom 1970-ih, 1980-ih i 1990-ih godina. Potom je oslabio, među ostalim i zbog posljedica nestanka socijalizma u istočnoj Europi, što je oslabilo ljevicu općenito.

S druge strane, desnica je počela iskorištavati religijske osjećaje stanovništva kako bi ojačala vlastite interese i političke prijedloge. Takozvana „elektronička crkva“, potaknuta iz Sjedinjenih Američkih Država, osvaja srca i umove ljudi.

N1: Tko danas zapravo oblikuje političku svijest najsiromašnijih?

U Brazilu svijest najsiromašnijih oblikuju digitalne mreže i crkve. Društvene mreže potiču individualizam i narcizam. Crkve, kojima manipulira krupni kapital, propovijedaju „teologiju prosperiteta“, prema kojoj je bogatstvo blagoslov, a siromaštvo prokletstvo.

Ipak, i u Katoličkoj crkvi i u protestantskim, odnosno evanđeoskim crkvama postoje progresivne struje koje prihvaćaju teologiju oslobođenja. Ta je teologija, koja primjenjuje metodu Paula Freirea, imala velik društveni utjecaj tijekom 1970-ih, 1980-ih i 1990-ih godina.

Tijekom konzervativnih pontifikata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., koji su zajedno trajali 34 godine, izgubila je snagu jer je hijerarhija Katoličke crkve prestala podupirati temeljne crkvene zajednice iz kojih je teologija oslobođenja i nastala.

Danas je Katolička crkva diljem svijeta konzervativno tijelo s progresivnim vodstvom, kakvo predstavljaju Franjo i Lav XIV. Tako u katoličkom svijetu jača klerikalizam, a u evanđeoskom fundamentalizam.

Ljevica je na društvenim mrežama amaterska, a desnica profesionalna

N1: Je li pogrešno istodobno se definirati kao kršćanin i marksist? U Brazilu se čini da i politička desnica snažno mobilizira religiju. Kako je moguće da isto Evanđelje nadahnjuje toliko različite političke projekte? Što kršćanska ljevica nije razumjela?

Zapravo, definiram se kao kršćanin i upravo zbog svoje vjere kao socijalist. Marksizam ne smatram dogmom niti sekulariziranom religijom. On je samo metoda analize stvarnosti.

Svako gledište polazi s određenog mjesta. Drugim riječima, svaki je tekst višeznačan, a Biblija nije iznimka. Društveni položaj čitatelja utječe na njegovu perspektivu spoznaje. Tako se isti evanđeoski tekst potpuno drukčije razumije kada se čita među bezemljašima koji se bore za agrarnu reformu nego u udobnosti katoličkog sveučilišta koje uglavnom pohađaju pripadnici elite.

Danas moramo znati koristiti digitalne mreže za razvoj kritičke svijesti ljudi, kao što je učinjeno tijekom Luline izborne kampanje 2026. godine. Ljevica je na društvenim mrežama još uvijek amaterska, a desnica profesionalna.

N1: Ovdje u BiH, među dijelom bosanskih franjevaca, postojala je, a i danas postoji, kritička intelektualna tradicija koja se, među ostalim, oslanja na teologiju oslobođenja. U društvu obilježenom ratom svoju je emancipatorsku snagu razvijala ponajprije kroz međureligijski dijalog i izgradnju mira. Možemo li oslobođenje razumjeti i kao izgradnju zajedničkog života među ljudima koje su povijesne okolnosti radikalno razdvojile?

Da, oslobođenje je demokratski projekt i kao takvo mora uključivati toleranciju, dijalog i našu sposobnost da se stavimo u položaj drugoga. To ne znači zatvarati oči pred nepravdama koje čini vladajuća klasa i oni koji je podupiru.

Kao što je rekao prorok Izaija, mir će doći samo kao plod pravde. Ne smijem prikrivati nepravde kako bih postigao mir. To bi bio zločin prema onima koji su bili njihove žrtve. Ali nikada se ne smijem zatvoriti za dijalog i mogućnost pomirenja.

N1: Jugoslavija je razvijala model socijalizma utemeljen na radničkom samoupravljanju. Taj model naposljetku nije opstao. Što je ipak ostalo vrijedno u socijalističkom nasljeđu 20. stoljeća i što bi današnja ljevica trebala naučiti iz njegovih neuspjeha?

Često ponavljam da je kapitalizam dovoljno lukav da privatizira materijalna dobra, a socijalizira simbolička dobra, poput snova. Čovjek je siromašan i izrabljivan, ali se zabavlja gledajući Disneyjeve crtiće. Socijalizam je napravio suprotnu pogrešku: socijalizirao je materijalna dobra, a privatizirao snove. O njima je mogao odlučivati samo Politbiro.

S druge strane, kao kršćanin uvjeren sam da Isus nije došao osnovati Crkvu ili religiju. Došao je obnoviti Božji naum u ljudskoj povijesti, koji je nazvao „Kraljevstvom Božjim“, nasuprot Cezarovu kraljevstvu, pod čijom je vlašću živio i zbog kojeg je ubijen.

Društvo utemeljeno na utopiji Kraljevstva Božjeg počiva na dva stupa: u osobnim odnosima to je ljubav, a u društvenim dijeljenje dobara.

Socijalizam je u svojim počecima bio demokratska struktura utemeljena na sovjetima. No, budući da smo neizbježno djeca svojih očeva, sovjetska je država naslijedila strukturu carske države. Time je socijalizam izgubio svoju demokratsku prirodu. Vlast više nije proizlazila iz naroda.

To je pogreška koju ljevica mora ispraviti: mora raditi s isključenima, marginaliziranima i ranjivima kako bi izgradila čvrste korijene među narodom.

Kapitalizam se ne može nadvladati iznutra

N1: U Brazilu se razvijaju i oblici solidarne ekonomije i radničkog samoupravljanja, dok Lula istodobno mora pregovarati s financijskim tržištima i krupnim kapitalom. U kojoj je mjeri moguće transformirati kapitalizam iznutra? Gdje vidite granice Lulinih reformi?

Iluzija je misliti da se kapitalizam može potkopati iznutra. On je poput mačke sa sedam života. Uvijek se zna iznova izmisliti, što pokazuje i današnja financijalizacija gospodarstva. Danas više nije najvažnije proizvoditi, nego špekulirati. Rentijeri su bogatiji od proizvođača.

Lula zna da Brazil ima snažnu kapitalističku strukturu i da ovisi o privatnom kapitalu. Zato ne namjerava demokratskim putem uspostaviti socijalizam. Njegov je projekt nalik Robin Hoodu: uzimati od bogatih kako bi se poboljšao život siromašnih. Tako je i upravljao zemljom.

Tržište ga napada jer navodno „previše troši“ na socijalne politike. On odgovara da socijalna politika nije trošak, nego investicija. I u pravu je.

Kao sindikalni vođa, Lula je naučio umijeće pregovaranja. Zato uspijeva razgovarati s različitim političkim strujama poput vještog diplomata. No ostaje dosljedan svojoj snažnoj opredijeljenosti za siromašne. On nije potekao iz siromaštva, nego iz bijede. Od dvanaestero djece njegove majke četvero je umrlo od gladi.

N1: Kako spriječiti da se novi projekt oslobođenja na kraju pretvori u novi oblik autoritarne vlasti?

Nesretan primjer za to je Nikaragva, gdje je sandinistička revolucija dovela do autoritarne i antidemokratske vladavine bračnog para Ortega.

Vlada koja teži oslobođenju mora biti izrazito demokratska kako se ne bi pretvorila u diktaturu.

Kuba je primjer revolucionarnog projekta koji nije postao autoritaran: postoje brojni društveni i sindikalni pokreti, izborni proces podrazumijeva široko sudjelovanje naroda, referendumi se koriste za donošenje važnih zakona, a danas postoji i vremenski ograničen predsjednički mandat.

N1: Lula, unatoč izazovima koje pred njega postavljaju zapadne politike, nastoji očuvati brazilski suverenitet i zagovara drukčiji međunarodni poredak. Kako tumačite sadašnju krizu zapadne moći?

Zapadna hegemonija nalazi se u krizi zbog sve većeg značaja Kine, utjecaja Rusije i proturječja između Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije. Oblikuje se novi svjetski poredak, no još je prerano reći kakav će biti. To će ovisiti o razvoju ratova na Bliskom istoku i sukoba između Rusije i Ukrajine.

Gaza pokazuje koliko je čovječanstvo daleko od poštovanja ljudskih prava

N1: Zadržimo se još kratko na Luli. On je među svjetskim čelnicima koji su najoštrije osudili izraelsko razaranje Gaze, koje i Vi nazivate genocidom. Što nam Gaza otkriva o moralnom stanju Zapada i njegovu diskursu o univerzalnim ljudskim pravima?

Zastrašujuće je tiho suučesništvo zemalja Europske unije, koje se nazivaju kršćanskima, u genocidu u Gazi. Ono što se ondje događa, nažalost, potvrđuje koliko je čovječanstvo još uvijek daleko od ispunjavanja svoje obveze poštovanja ljudskih prava.

Skandalozno je gledati kako jedna židovska država, poput Izraela, Palestincima čini isto ono što su nacisti činili Židovima.

N1: Za kraj, kada pogledate današnji svijet, u kojem ekstremna desnica ponovno jača, a ljevica ponekad djeluje kao da nema jasnu viziju budućnosti, gdje još vidite stvarne mogućnosti društvene promjene?

Prije svega, dužnost je moje generacije sačuvati sjećanje na svoje borbe, pobjede i neuspjehe. To činim kroz svoju književnost.

Čovjek sam vjere i zato sam optimist. Volim ponavljati ovu misao: „Sačuvajmo pesimizam za bolja vremena!“

Vjerujem da će, gledano povijesno, pravda prevladati nad ugnjetavanjem. Znam da neću sudjelovati u žetvi, ali želim umrijeti kao sjeme.