"Okrutnost, uskraćivanje i poniženje: Mojih 22 mjeseca u izraelskom zatvoru"

Piše: Mujahed Al-Saadi za Drop Site News

Jenin, okupirana Zapadna obala – Nešto iza ponoći 19. rujna 2024. velike izraelske vojne snage stigle su u grad Jenin i upale u moj dom u četvrti Al-Saada, zapadno od grada. Bio je to početak kalvarije zatočeništva koja će za mene trajati 22 mjeseca.

Zrakom su odjekivale eksplozije dok su okupacijske snage bacale šok-bombe i razvaljivale vrata moje kuće. Sve se odvijalo brzo. Već u prvim trenucima nakon njihova dolaska teško su me pretukli pred mojom obitelji. Potom su mi povezali oči i svezali ruke. Izraelski vojnici pretražili su kuću i zaplijenili moju novinarsku opremu, uključujući kamere, elektroničku opremu i mobitele.

Vojnici su me vrijeđali i psovali te nastavili tući dok sam vezan sjedio u njihovu vojnom vozilu. Odvezli su me u vojnu bazu zapadno od Jenina, poznatu kao logor Salem, gdje sam cijeli dan i noć proveo na otvorenom, bez hrane i vode. Ondje je počelo prvo poglavlje mojeg zatočeništva.

Od 7. listopada 2023. okupacijski zatvori, koji su pod nadzorom ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben-Gvira, postali su groblja živih. Zatvorenici su izloženi različitim oblicima zlostavljanja, uključujući izgladnjivanje, ponižavanje i namjerno ubijanje politikom uskraćivanja zdravstvene skrbi. Broj Palestinaca koje su okupacijske snage pritvorile od 7. listopada premašio je 25.000, a gotovo 10.000 trenutačno ih je iza rešetaka, u usporedbi s nešto više od 5.000 prije toga.

Zatvor Megiddo: ritual premlaćivanja i ponižavanja

Sljedećeg dana prebačen sam u zatvor Megiddo, koji se nalazi u blizini Jenina. Stigao sam u tri sata ujutro. Novopridošle zatvorenike dočekuju teškim premlaćivanjem – to je ritual i prva faza ulaska u zatvor. Tukli su me po osjetljivim dijelovima tijela, zatim su me potpuno skinuli i dali mi nekvalitetnu odjeću neugodna mirisa. Oduzeli su mi sve što sam imao, uključujući prsten i sat.

Zatvor Megiddo sastoji se od deset odjela. Svaki ima 16 ćelija, a u svakoj ćeliji drže po deset zatvorenika na prostoru ne većem od 20 četvornih metara. Na kraju svake ćelije nalazi se jedan zahod koji dijeli svih deset zatvorenika.

Odveli su me u jednu od ćelija i bacili na pod. Prvu sam noć proveo bez madraca i pokrivača. Dan poslije dobio sam tanak madrac koji je zaudarao – vjerojatno je bio star više od deset godina. Tako je počeo ritual zlostavljanja i mučenja, pri čemu su zatvorenici lišeni čak i najosnovnijih prava.

Izgladnjivanje kao dio zatvorske svakodnevice

Gotovo da nismo dobivali hranu. Jutarnji obrok sastojao se od najviše 50 grama jogurta, nekoliko komadića krastavca ili rajčice i tri kriške kruha. Takvi su obroci dijeljeni svim zatvorenicima. Bilo je to prvo što sam dobio za jelo u 48 sati od uhićenja.

Ručak se sastojao od najviše 30 grama riže i oko 50 grama mahunarki, primjerice slanutka. Hrana se posluživala hladna. Večera je bila jednako oskudna: najviše jedno jaje, deset grama humusa i nekoliko kriški paprike.

Kada sam uhićen, imao sam 89 kilograma, a kada sam pušten, 59 – tijekom zatočeništva izgubio sam gotovo trećinu tjelesne težine.

Od 7. listopada 2023. okupacijske vlasti smanjile su količinu hrane koju dobivaju zatvorenici i zatvorile „kantinu“, odnosno „trgovinu“ unutar svakog zatvorskog odjela, u kojoj su zatočenici prije mogli kupovati proizvode za osobnu higijenu, kao i nešto hrane i konzerviranih namirnica koje su mogli odnijeti u kuhinju i sami pripremiti.

Neki bi zatvorenici sačuvali doručak, ručak i večeru pa sva tri obroka pojeli odjednom – samo kako bi barem nakratko osjetili sitost.

Odraslom muškarcu obično je potrebno između 1500 i 2000 kalorija dnevno, ali tri obroka koja smo dobivali zajedno nisu iznosila ni pet posto te količine. A da i ne govorimo o lošoj kvaliteti hrane.

Šuga, nedostatak higijene i uskraćivanje liječenja

Oduzeti su nam ili uskraćeni i proizvodi za osobnu higijenu, uključujući četkice za zube, britvice i grickalice za nokte, kao i ostale osnovne potrepštine za održavanje čistoće. Prvi put sam se istuširao punih 15 dana nakon uhićenja, kada sam dobio prvo pakiranje šampona od 30 grama. Dobivali smo samo jedno pakiranje šampona tjedno, za kupanje i sve druge potrebe.

Uskraćivanje osnovnih higijenskih proizvoda dovelo je do toga da je oko 95 posto zatvorenika oboljelo od šuge, kožne bolesti koja se širila zbog loših higijenskih uvjeta, ozbiljnog nedostatka sredstava za čišćenje i manjka odjeće. Odjeće je bilo toliko malo da su je zatvorenici često morali međusobno dijeliti.

Šuga je toliko raširena i toliko dugo traje u zatvoru da su neki zatvorenici zbog nje pokušali počiniti samoubojstvo. Simptomi uključuju osip po cijelom tijelu i osjetljivim dijelovima tijela, praćen stalnim, mučnim svrbežom koji zatvorenicima onemogućuje spavanje i odmor. Pojavljuju se čirevi iz kojih izlazi inficirana krv. Zatvorenici su umirali kao mučenici i zbog sustavnog uskraćivanja zdravstvene skrbi. Jednom zatvoreniku pojavili su se čirevi na tijelu u blizini srca – puknuli su, izazvavši unutarnje krvarenje i infekciju.

Prije 7. listopada broj zatvorenika sa zdravstvenim kartonima u okupacijskim zatvorima nije prelazio 100. Danas svi zatvorenici imaju zdravstvene kartone i potrebna im je intenzivna medicinska skrb. Među njima su i zatvorenici sa srčanim bolestima i dijabetesom te oni kojima su potrebne hitne operacije i neodgodivi kirurški zahvati, ali okupacijske vlasti odgađaju njihovo liječenje.

Više od 90 palestinskih zatvorenika umrlo je u izraelskim zatvorima od listopada 2023., mnogi od njih zbog namjernog uskraćivanja zdravstvene skrbi, uključujući uskraćivanje osnovnih lijekova. U Megiddu bi jednu tabletu analgetika Acamol – ako bi je uopće bilo – dijelilo više od deset zatvorenika tako što bi je zdrobili i otopili u vodi.

Jedinica Dror i sustavno zlostavljanje zatvorenika

Pretrage i zlostavljanje kojima smo bili izloženi ja i svi ostali zatvorenici provodilo je više od pet jedinica, među njima i jedinica Dror, koja je nakon 7. listopada raspoređena u okupacijske zatvore kako bi gušila otpor zatvorenika, ponižavala ih i pretraživala njihove ćelije.

Danas se u okupacijskim zatvorima čak i prazna plastična vrećica, koju zatvorenici čuvaju kako bi u nju spremili oskudne porcije kruha i spriječili da se osuše i pokvare, smatra zabranjenim predmetom. Zatvorenik može biti izdvojen i zlostavljan ako mu pronađu jednokratnu plastičnu čašu. Ako zatvorenik naglas uputi poziv na molitvu ili samo obavlja vjerski obred u ćeliji, dovodi se ta jedinica kako bi ga svladala, pretukla i zlostavljala.

Jedne večeri oko 20 sati jedinica Dror upala je u moju ćeliju na devetom odjelu zatvora Megiddo. Pretražili su prostoriju i pretukli nas. Zatim su nas izveli van na ledenu noć, skinuli nam odjeću i bacili nas na tlo. Ostavili su nas ondje više od dva sata, dok nam je hladnoća prodirala u tijela. Bili smo prisiljeni ležati na trbuhu, s rukama vezanima iza leđa i licima uz kanalizacijski odvod odjela. Smrad je bio nepodnošljiv.

Nakon što su potpuno ispremetali prostoriju, izlili su šampon i hladnu vodu po našoj odjeći, madracima i pokrivačima. Kada su nas vratili u prostoriju, zaudarala je jer su ostavili smeće na odjeći i sve natopili vodom. Bio je to jedan od oblika zlostavljanja kojima smo bili izloženi. Taj dan nikada neću zaboraviti. Te smo noći svi spavali na golim željeznim krevetima, bez madraca i pokrivača. Čak je i prozor prostorije ostao otvoren, bez stakla, pa smo bili izloženi zimskoj hladnoći.

22 mjeseca bez optužnice i suđenja

Tijekom protekle tri godine okupacijske vlasti zatvorile su tisuće Palestinaca, a njihov je ukupan broj u jednom trenutku premašio 10.000. Mnogi su u administrativnom pritvoru na temelju takozvanog Zakona o izvanrednom administrativnom pritvoru, koji se u Palestini primjenjuje još od razdoblja britanskog mandata i omogućuje vlastima da Palestince drže u zatvoru neograničeno dugo, bez optužnice ili suđenja.

U administrativni pritvor prebačen sam 72 sata nakon uhićenja. Određen mi je pritvor od šest mjeseci, proizvoljno zatočenje bez jasne optužbe, na temelju tvrdnje da predstavljam sigurnosnu prijetnju, iako sam samo radio kao novinar i izvještavao o događajima u Jeninu i diljem Zapadne obale.

Nakon isteka prvih šest mjeseci administrativni pritvor produljen mi je drugi, treći, četvrti i peti put, sve dok nisam proveo 22 mjeseca u okupacijskim zatvorima bez optužnice i bez ikakvih dokaza za tvrdnje okupacijskih vlasti. Zbog proizvoljnih produljenja zatvorenik ne zna kada će biti pušten, što dodatno povećava gorčinu zatočeništva i otežava prilagodbu zatvorskim uvjetima. Na taj način okupacijske vlasti iza rešetaka drže desetke novinara.

Kada je riječ o vojnim sudovima koji sude Palestincima na Zapadnoj obali, postoje dva: vojni sud Ofer u blizini Ramallaha i vojni sud Salem zapadno od Jenina.

Pet minuta s odvjetnikom nakon višesatnog ponižavanja

Drugi oblik mučenja i uskraćivanja jest nemogućnost komunikacije zatvorenika s obiteljima te ograničavanje posjeta odvjetnika. Obitelji zatvorenika moraju dobiti dopuštenje Vrhovnog suda kojim se odobrava posjet privatnog odvjetnika zatvoreniku – to je jedini način komunikacije i jedina prilika da i zatvorenik i njegova obitelj dobiju barem neku potvrdu da je druga strana dobro.

No posjet zatvorenika stoji više od 700 šekela, oko 230 dolara, i traje samo pet minuta. Što je još gore, zatvorenika izvode iz ćelije u šest sati ujutro i on sve do 15 sati čeka sjedeći na koljenima, povezanih očiju i s rukama vezanima iza leđa. Istodobno može čekati i do 30 zatvorenika. Svakoga pojedinačno izvode na razgovor s odvjetnikom. U rijetkim slučajevima posjet može trajati deset minuta. To nije dovoljno vremena za razmjenu informacija i vijesti o zatvoreniku i njegovoj obitelji.

Vijest o smrti brata i novo premlaćivanje

Tijekom jednog posjeta mojeg odvjetnika izveli su me iz ćelije u šest sati ujutro. Stražari su me pretukli, vezali mi ruke iza leđa i povezali oči. U prostoriji je sa mnom čekalo još dvadesetak zatvorenika. Kada je došao red na mene, skinuli su mi lisice i povez s očiju. Brzo sam sjeo na stolicu nasuprot odvjetniku. Bio je vidljivo šokiran mojim izgledom, koji se potpuno razlikovao od fotografija koje mu je moja supruga poslala na mobitel. Gledao me u nevjerici. Tada sam u pritvoru bio gotovo šest mjeseci.

Nakon što sam možda pet minuta, a možda i kraće, sjedio na stolici, odvjetnik mi je rekao da je moj stariji brat ubijen kao mučenik tijekom racije u Jeninu, provedene u pokušaju uhićenja jednog od susjeda. Ustrijeljen je u svojem domu i preminuo je nakon što je vozilima hitne pomoći onemogućeno da dođu do njega i pruže mu medicinsku pomoć.

Sjećam se da se nisam mogao suzdržati. Slomio sam se i počeo neutješno plakati. Zatvorski čuvari potom su me teško pretukli po cijelom tijelu. Tako izgledaju posjeti odvjetnika.

Prema izraelskom zakonu, zatvorenik ima pravo na posjet u trajanju od 30 do 45 minuta. No okupacijske vlasti zatvorenicima i dalje uskraćuju to pravo.

„Zatvori su masovne grobnice“

Život u zatvoru ispunjen je okrutnošću, uskraćivanjem, ponižavanjem i oduzimanjem dostojanstva, od prvog trenutka uhićenja pa sve do puštanja na slobodu.

Kada sam napokon pušten, rano ujutro izveli su me iz ćelije i vratili mi stvari koje su mi zaplijenili prvog dana. Zatim su me odveli pred upravu zatvora, čiji predstavnici prijete i zastrašuju svakog zatvorenika koji izlazi na slobodu. Nakon toga držali su me u ćeliji još više od tri sata, sve dok nije stiglo vozilo za prijevoz zatvorenika. Odvezli su me do jedne od kontrolnih točaka najbližih okupiranim palestinskim područjima i ondje pustili.

Kada zatvorenik izađe iz zatvora, izgleda kao da je ostario, ne samo zbog nedostatka hrane i zlostavljanja nego i psihički, zbog neprestanog ponižavanja i uskraćivanja. Zatvorenik dođe do točke u kojoj vjeruje da se više ne može vratiti životu, ljudskosti. Bez izravnog kontakta s obitelji dolazi do trenutka kada gubi povjerenje u život izvan zatvora i počinje vjerovati da vani više nema života.

Nekada sam o tome razmišljao kao o dalekom snu: zatvorska vrata otvaraju se i ja izlazim. A onda se sjetim da sam doista izašao iz tog mračnog groblja.

Broj zatvorenika koji su umrli u okupacijskim zatvorima od 7. listopada višestruko je veći od broja umrlih tijekom prethodnih desetljeća. U mojem oslabljenom tijelu razvili su se zdravstveni problemi, posebno sa štitnjačom i jetrom. Brojne tjelesne funkcije narušene su zbog pothranjenosti, nedostatka hrane i loših higijenskih uvjeta.

Povratak obitelji nakon 22 mjeseca

Kada sam uhićen, moja najmlađa kći Maria imala je šest mjeseci. Kada sam se vratio 22 mjeseca poslije, imala je više od dvije godine i nije prihvaćala moju prisutnost u kući. Trebalo je mnogo pokušaja i gotovo 30 dana da me prihvati.

Onaj tko izađe iz okupacijskih zatvora osjeća se kao da mu je darovan novi život. Ti su zatvori masovne grobnice u kojima zatvorenici čekaju da bude objavljena vijest o njihovoj smrti.