U regionalnoj temi Novog dana, a riječi je bilo o jednospolnom obrazovanju, gostovala je psihologinja Mirjana Krizmanić.
“Ono nosi pravu opasnost za razvoj djece. U formativnim godinama se nastoji razdvojiti dječake od djevojčica. Zasad se spominje samo osnovno školstvo, ali i u toj fazi se formira ne samo intelekt i interesi za različita područja učenja i istraživanja, već i ličnost. To je teško ako ste odvojeni – nema kontakta između spolova, djeca dolaze od kuće puna predrasuda tipa da su djevojčice cmizdrave, prave se važne, samo misle o tome kako bi bile lijepe, a dječaci su grubi… To se u dvospolnim školama može razbiti. U školama se događaju i prava, nekad i doživotna prijateljstva, i vrlo je važno što se djeca – zaljubljuju”, ističe Krizmanić.
“Nemojte se smijati djeci u vrtićima kad se zaljubljuju – tu nema seksualne komponente, ali to su lijepe i snažne emocije i oni pate”, preporučuje, pak, roditeljima.
Navodi i da psihologija prepoznaje tri glavna izvora samopoštovanja u školama – ocjene, prijateljstva i kako me prihvaćaju oni drugi, odnosno, djevojčice se pitaju misle li dječaci da sam zgodna, kod dječaka obratno, i oni se naprosto žele dopasti drugom spolu. Tako se u školi, ističe, uz ostalo vježba i samopoštovanje.
VEZANE VIJESTI
“Djeca si znaju biti i zdrava konkurencija i iz toga često izrasta potpuno bogatiji odnos, stvaraju se prijateljstva. I sad da im to oduzmemo. Ne znam nijedan plus situaciji u kojoj nema onih drugih. Zagovaratelji ističu da postoje razlike u brzini razvoja – da djevojčicama više leži verbalno izražavanje, a dječacima sport. No, sve te razlike su u prosjeku. Djevojčice znaju učiti matematici cijele razrede, nije točno da samo dobro kuhaju. Nadalje, preuzimaju se i zajednički interesi – mogu zajedno učiti kuhati, zabijati čavle, promijeniti žarulju. Razbijaju se predrasude da postoje muški i ženski poslovi”, kaže Krizmanić.
“Uvijek mislila da je oslobođenje bio onaj čas kad su dečki došli u razrede!”
Upitana je o naslijeđu jednospolnih škola u Hrvatskoj i jesu li uvijek bile vezane uz vjerske zajednice i tradicionalni odgoj.
“U Medulićevoj na osnovnoj školi postoje dva ulaza – na jednom piše djevojčice, na drugom dječaci. Natpis je iz 1901., dakle, tada je izgrađena škola i tada su razredi bili odvojeni. Koliko se sjećam, bilo ih je još pred kraj Drugog svjetskog rata, kada su u brojnim školama s djecom radile časne sestre i kad je crkva imala jak utjecaj”, navodi Krizmanić. Navodi i da se sjeća trenutka kada je to stalo – išla je u školu tada.
“Ja to doba pamtim kao oslobođenje – ja sam uvijek mislila da je oslobođenje bio onaj čas kad su dečki došli u razrede!”, kazala je. “Družili smo se, igrali se rata”, navodi također, ističući da te zrelije djevojčice u formativnoj dobi ne štete dječacima, one njih povuku za sobom, jer zdrava konkurencija među djecom potiče i jedne i druge.
“Mogućnost jednospolnog školovanja i školovanja kod kuće postoji – ako imate dovoljno novaca, možete kod kuće učiti dijete, doma napraviti istospolnu školu s par učitelja. Ali pitanje je hoćete li da vam djeca budu svestranija ili uža, hoće li razviti sve svoje talente ili neće. Zašto biste oštetili dijete? Kad završite školovanje – živite s muškarcima i ženama, a ne samo sa ženama”, kazala je, dodajući da ima i drugih spolnih odrednica tu, mimo ova dva spola. Čudi je, navodi, da još uvijek ne postoje zahtjevi za jednospolnim vrtićima.
Upitana što dječaci najviše uče od djevojčica i zašto je to zdravo te koja je motivacija roditelja za upis u jednospolne škole, odgovara:
“Oni se takmiče u onome u čemu su bolji – ako su dečki dobri u matematici, djevojčice ih pitaju za pomoć i proširuju svoja znanja. To je pitanje ravnopravnosti – neka svatko realizira sposobnosti, neovisno od spola. Ima dječaka koji od malih nogu vole kuhati, ne zato što su feminizirani, nego zato što imaju čak znanstveni pristup tom interesu. Obogaćujemo se ako im dopustimo da se barem upoznaju. Ne vidim niti jednu prednost, vidim da to ide samo iz vjerskih krugova, kako bi se što je dulje moguće suzbio razvoj spola. Ljudi su spolna bića od rođenja i spolnost je krasan dio života, treba je razvijati, a ne tjerati u torove”, kazala je.
“Ona zanemaruju čitav niz faktora. Imate bolju opremu, nastavnike i bolji način poučavanja, a vi kažete da je škola bolja zato što ondje samo curice”, kaže ona.
Zaključuje da je i interes za suptorni spol ono što djecu može potaknuti i motivirati. “Dijete nekad odjedanput zavoli školu jer je zaljubljeno – to nije pravi motiv, ali ne mijenja na stvari da dijete upornije radi, jer želi biti vrijedno u očima onih drugih”, navodi ona.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
