VELJKO ĐORĐEVIĆ
Psihijatar o Jankomiru: "Neka nam ovo svima bude upozorenje da se takvo što nikad ne ponovi"

Psihijatar Veljko Đorđević gostovao je u emisiji Novi dan na N1 televiziji, gdje je s voditeljicom Hanan Nanić razgovarao o slučaju u Psihijatrijskoj klinici Sveti Ivan u Jankomiru, stanju hrvatske psihijatrije, važnosti humanog pristupa pacijentima te prevenciji i izvaninstitucionalnom liječenju.
U slučaju smrti 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša, koji je 21. listopada preminuo u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru, dosad je uhićeno osam osoba.
Najprije su uhićena četvorica medicinskih tehničara zbog sumnje na teško ubojstvo posebno ranjive osobe, a 16. studenoga policija je uhitila još četvero djelatnika bolnice – liječnicu specijalizanticu, dvije medicinske sestre i medicinskog tehničara. Njih se sumnjiči da nisu spriječili teško ubojstvo, iako su imali obvezu intervenirati. Nova uhićenja dodatno su proširila istragu o okolnostima Periševe smrti i odgovornosti osoba koje su se nalazile u bolničkoj sobi tijekom incidenta.
"Pitao sam se što mi to radimo i gdje smo kao ljudi"
Govoreći o slučaju iz Jankomira, Đorđević je istaknuo da ga je ono što je vidio u medijima duboko potreslo, osobito s obzirom na to da više od pola stoljeća radi u psihijatriji.
"U struci sam više od 50 godina, ali kada sam na televiziji vidio što se dogodilo, prvo sam se zapitao je li to uopće moguće. Zatim sam se pitao što mi to radimo, gdje smo kao ljudi, gdje smo kao liječnici i psihijatri i kako se takvo što može događati danas u Hrvatskoj.
Svoj sam profesionalni put započeo prije više od 50 godina, i to na otvorenom psihijatrijskom odjelu tadašnjeg Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice, kod profesora Vladimira Hudolina, koji je u to vrijeme bio vodeći stručnjak svjetske socijalne psihijatrije. Sve novo što se događalo u psihijatriji dolazilo je iz Hrvatske.
Tršćanska deklaracija o ukidanju velikih psihijatrijskih bolnica potekla je od nas. Talijanski psihijatri dolazili su profesoru Hudolinu pitati ga što trebaju učiniti, a on im je savjetovao da se okrenu socijalnom modelu i izvaninstitucionalnoj psihijatriji, kakvu smo mi tada razvijali. Nismo krenuli prema istoku, nego prema zapadu, i taj je model opstao.
Hudolin je još 1952. otvorio vrata psihijatrijske ustanove, a od šezdesetih godina razvijali smo terapijske zajednice za liječenje alkoholizma, klubove liječenih alkoholičara i psihijatrijske klubove, a poslije i klubove za ovisnike o kocki i drogama. Radili smo i u zatvorima.
Bio sam prvi koji je polagao zaseban specijalistički ispit iz psihijatrije. Dotad su svi morali polagati neuropsihijatriju. Da biste uopće mogli pristupiti ispitu, morali ste održati niz predavanja o preventivnoj psihijatriji, prevenciji, zdravom načinu života, liječenju ovisnosti i odnosima unutar obitelji. A onda, 50 godina poslije, doživimo ovo", rekao je Đorđević.
Voditeljicu je zanimalo je li se do ovakvog stanja došlo postupno te koliko su za razvoj psihijatrije važni prevencija i decentralizacija skrbi, odnosno što se u međuvremenu dogodilo s hrvatskom psihijatrijom.
"Smrtnost je nekad na psihijatriji bila rijetka"
Đorđević je odgovorio kako ne zna što je dovelo do promjena, podsjetivši pritom na nekadašnji interdisciplinarni i holistički pristup liječenju psihijatrijskih pacijenata.
"Ne znam što se dogodilo, ali holistički model i interdisciplinarnost postoje već desetljećima. Kada danas pogledamo kako je to nekada izgledalo, vidimo da su u liječenju sudjelovali psiholozi, sociolozi, radni terapeuti i glazbeni terapeuti. Obiteljska terapija također je od početka bila dio našeg rada, kao i terapijske zajednice.
Svako jutro imali smo sastanak klinike na kojem smo razgovarali o tome koliko smo pacijenata primili. Predstavnici terapijskih zajednica izvještavali su nas o tome što se događalo, je li bilo pogoršanja i kakvo je stanje pacijenata. Smrtnost na psihijatriji bila je rijetka. Godišnje smo imali otprilike dva do tri smrtna slučaja.
Bili smo i jedinica za liječenje alkoholizma. Svi akutno alkoholizirani pacijenti dolazili su k nama. Ponekad smo primali i stotinu opijenih ljudi, među kojima je bilo liječnika, svećenika, prostitutki i beskućnika. Svi su dolazili u Vinogradsku. Nakon što bi se ujutro otrijeznili, procjenjivali smo trebaju li ostati na liječenju ili ih treba uputiti negdje drugdje", kazao je psihijatar.
"Ne smije biti agresivnog odnosa prema pacijentima"
Nije bilo škole u kojoj nismo održali predavanje o zdravom životu, prestanku pušenja i prevenciji ovisnosti. Zagrebačka škola nepušenja postala je uzor u svijetu. Amerikanci su slične programe pokrenuli 1966., a mi smo 1972. organizirali tečajeve i predavanja te uključili medije. Bili smo pioniri u tom području. O alkoholizmu i drugim područjima socijalne psihijatrije mogao bih još dugo govoriti.
U psihijatriji postoji nešto zbog čega smo se odlučili baviti tim poslom. Moraš voljeti ljude s kojima radiš. Moraš znati da neki od njih imaju ozbiljne psihičke poteškoće, da neki haluciniraju ili boluju od shizofrenije. Ali to su dijagnoze. Mi radimo s ljudima koji imaju problem i naš odnos prema njima, bez obzira na to u kakvoj se fazi bolesti nalaze, nikada ne smije uključivati agresivno ponašanje.
Ovo što smo vidjeli u Jankomiru, daj Bože da bude posljednje takvo što. Neka svima nama koji se bavimo ovom strukom posluži kao upozorenje i korektiv kako se takvo što više nikada i nigdje ne bi ponovilo", poručio je.
"Psihijatri moraju voljeti ljude. Ne liječi tehnika nikoga, liječi ga odnos"
Đorđević se osvrnuo i na povijest fizičkog sputavanja psihijatrijskih pacijenata, objašnjavajući kako se pristup njihovu liječenju mijenjao kroz povijest.
"Fizičko sputavanje postoji već dugo. Još od Francuske revolucije 1789. godine, kada je Philippe Pinel odvojio psihijatrijske bolesnike od kriminalaca i oslobodio ih lanaca, psihijatrija se postupno razvijala. Oko 150 godina poslije došli smo do primjene stezulja, odnosno onoga što se nazivalo psihijatrijskom ili luđačkom košuljom.
Nakon toga pojavili su se psihofarmaci, ali i oni u određenom smislu mogu predstavljati kemijsku stezulju kada se primjenjuju zbog agresivnog ponašanja. Kasnije smo uveli jedinice intenzivne njege za pacijente s takvim ponašanjem, u kojima je moguć 24-satni nadzor. Istodobno smo nastojali skraćivati hospitalizacije i sve više razvijati izvaninstitucionalno liječenje.
Nažalost, danas se događa da je, koliko čujem iz medija, sve manje ljudi koji žele raditi na takav način i baviti se psihijatrijom. A poremećajima ponašanja, kakve god prirode bili, ne možete se baviti ako ne volite ljude.
Najvažnija kvaliteta čovjeka koji radi taj posao jest da voli ljude, da ih osjeća, da može s njima raditi i razumjeti da je riječ o poremećaju koji će prije ili poslije proći. Ne liječi tehnika nikoga, liječi ga odnos.
U tom odnosu imamo psihoterapiju, socioterapiju, obiteljsku terapiju i lijekove. Medikamenata je iz godine u godinu sve više, ali nije lijek taj koji će nekoga izliječiti. On je samo poput štapa za hodanje koji čovjeku pomaže da ponovno prohoda", kazao je Đorđević.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare