Apsolutna odlučnost

Prije mjesec dana američki je predsjednik Donald Trump u napadu predbožićnog milosrđa pomilovao bivšeg predsjednika Hondurasa Juana Orlanda Hernándeza. Tri godine ranije, u mandatu Trumpova prethodnika Joea Bidena, "narko-diktatora" Hernándeza - optuženog za suradnju s južnoameričkim veletrgovcima narkoticima, na čelu s kartelom Sinaloa zloglasnog Joaquína Archivalda Guzmána "El Chapa", koji podzemlje Sjedinjenih Država već desetljećima opskrbljuju kokainom - nakon svrgavanja s vlasti Nacionalna policija Hondurasa u lisicama je izvela iz njegova doma u Tegucigalpi i izručila SAD-u, gdje je u ljeto 2024. osuđen na četrdeset pet godina zatvora.

U kaznionici Hazelton u Zapadnoj Virdžiniji "narko-diktator" je, međutim, proveo manje od godinu i pol: pred božićne blagdane - a zapravo pred predsjedničke izbore u Hondurasu - novi stari predsjednik Trump pompozno je potpisao pomilovanje Juana Orlanda Hernándeza, objasnivši da je kolega bio žrtva političke namještaljke honduraške ljevice i senilnog Joea Bidena. "Gospodin Hernández imao je nepošteno suđenje", objasnio je Trump. "On je bio predsjednik jedne zemlje, zaboga!"

Ovih dana, jedva mjesec dana kasnije, Trump je bez znanja i odobrenja Kongresa naredio munjeviti noćni napad na Venezuelu: u operaciji "Apsolutna odlučnost", akciji nezabilježenoj u modernoj povijesti, stotinu pedeset aviona i bombardera gađalo je obrambenu infrastrukturu u Caracasu, a specijalci iz jedinice Delta Force spustili su se helikopterima i provalili u predsjedničku palaču, otevši predsjednika Nicolása Madura i njegovu suprugu Ciliju Flores, odmah ih prebacivši u SAD. Blistajući od zadovoljstva, Trump se sljedećeg dana obratio naciji, optuživši "narko-diktatora" Madura za suradnju s južnoameričkim veletrgovcima kokainom, na čelu s kartelom Sinaloa zloglasnog Joaquína Archivalda Guzmána "El Chapa", koji podzemlje Sjedinjenih Država već desetljećima opskrbljuju narkoticima.

Pa objavio da se pripreme i predsjednik Kolumbije Gustavo Petro i predsjednik Kube Miguel Díaz-Canel.

Je li političko sponzorstvo nad izvozom kokaina razlog za vojne intervencije u drugim suverenim državama, otmice predsjednika i kršenje svakog pojedinačnog kanona međunarodnog prava? Naravno da nije: bivši predsjednik Venezuele - po prilici kao i sadašnji predsjednici Kolumbije i Kube - beskrupulozni je diktator koji je uz pomoć vojske i narko-kartela vladao duboko korumpiranom zemljom, gušio ljudska prava, organizirao namještene izbore, proganjao opoziciju i kontrolirao medije.

Ukratko, sve što i nekadašnji predsjednik Hondurasa.

Juan Orlando Hernández je, međutim, bio žrtva namještaljke honduraške ljevice i senilnog Joea Bidena, "predsjednik jedne zemlje, zaboga!", dočim je "predsjednik druge zemlje" Nicolás Maduro, eto - baš kao i "predsjednici treće i četvrte", Petro i Díaz-Canel - narko-diktator. Da ne bi bilo nesporazuma oko toga, Maduro je pred američkim sudom službeno optužen i za "posjedovanje automatskog oružja i razornih naprava, te zavjeru za posjedovanje automatskog oružja i razornih naprava".

Da, dobro ste pročitali: Nicolása Madura - predsjednika i vrhovnog zapovjednika vojske jedne države, zaboga! - administracija Donalda Trumpa optužila je za "posjedovanje automatskog oružja i razornih naprava".

U čemu je onda razlika između predsjednika Hondurasa Hernándeza i predsjednika Venezuele Madura? Pitanje je dobro, ali netočno. Točno pitanje glasi - u čemu je razlika između Hondurasa i Venezuele? Odlično pitanje: Venezuela je uvjerljivo najveći svjetski rezervoar sirove nafte s kapacitetom od nevjerojatnih tri stotine milijardi barela, više od Libije, Kuvajta, Rusije i SAD-a - zajedno. Honduras, s druge strane, posjeduje rezerve "crnog zlata" u iznosu od - samo trenutak da zbrojim - dakle točno nula zarez nula barela. Prema službenim podacima OEC-a, po kojima godišnje iz Hrvatske uveze vina u vrijednosti od cijelih tri tisuće dolara, Honduras u ovom trenutku ima više pelješkog plavca malog nego sirove nafte. Venezuela pak, s proizvodnjom od milijun barela dnevno, ima nafte za - stojite li na nogama, bilo bi dobro da sjednete - devet stotina godina neprekidne eksploatacije!

Naravno, shvatili ste - nafta.

Ta banalna stvar - nafta kao nikad javno izrečeni i jedini razlog svakog američkog intervencionizma - nekad je bila opće mjesto svih birtijskih geopolitičkih analiza. Danas, međutim, sasvim u skladu s birtijskom prirodom nove američke administracije, tu stvar opušteno za šankom priznaje i sam predsjednik Trump, koji ne samo da svečano obznanjuje kako "Venezuelom od danas vlada Amerika", pa cijelu zapadnu hemisferu otvoreno proglašava "interesnom sferom SAD-a", nego i javno obećava kako će svojim bogatim prijateljima vratiti naftna postrojenja koja je Venezuela nacionalizirala prije pedeset godina.

Dobro došli, eto, u vrli novi svijet, u kojemu je moguće čak i to da takvog čovjeka u vlastitoj zemlji cvijećem dočekuje prošlogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir.

Da vidimo stoga jesmo li dobro razumjeli: dopušteno je vojno intervenirati i oteti predsjednika zemlje koju proglasite svojom interesnom zonom, s obrazloženjem da taj beskrupulozni diktator i kriminalac uz pomoć kartela vlada duboko korumpiranom zemljom, organizira namještene izbore, kontrolira medije, guši ljudska prava i - last but not least - posjeduje oružje? Naravno da ne: ta stvar dopuštena je samo Sjedinjenim Državama.

Odlično. Ako je to, naime, kriterij - a složili smo se da jest - Sjedinjene Države u ovom trenutku imaju mnogo boljeg kandidata za otmicu i suđenje od predsjednika Kolumbije i Kube: diktatora i osuđenog kriminalca koji jednako uz pomoć vojske i kartela vlada duboko korumpiranom zemljom, jednako organizira namještene izbore, kontrolira medije i guši ljudska prava. I to u zemlji koja je, kako bih rekao, samo srce američke interesne sfere.

Vlada uz pomoć vojske? O da: američka je Nacionalna garda prošle godine zauzela Chicago, Los Angeles, Portland i druge gradove, uključujući i sam Washington. Karteli? U zemlji Americi, niste to ni znali, odnedavno je velikim korporacijama zakonom dopušteno neograničeno financijsko ulaganje u predizborne kampanje: Donald Trump, recimo, za prošle je izbore od velikih tehnoloških, energetskih i naftnih kartela dobio gotovo dvije milijarde barela. Da, ispričavam se, dolara.

Korumpirana zemlja? Pogledajte na HBO-u dokumentarac "The Dark Money Game", o tome kako se u Americi kroje županije, pardon, izborni okruzi, a energetske kompanije plaćaju političare i biraju vlast. Da, namješteni izbori: ako je Madura na vlast instalirao Kremlj, što onda reći za ruski angažman u američkim predsjedničkim izborima? Mediji? Vlasnici najvećih društvenih mreža i novinskih kuća vire Trumpu ispod šinjela, a televizijske mreže otkazuju nepoćudne komentatore. Ljudska prava? Govorimo o zemlji u kojoj tamnopute prolaznike policija ubija ili deportira, u kojoj žene ne mogu obaviti pobačaj, a tajne službe strancima provjeravaju Facebook.

Konačno, oružje: Donald Trump, koji je Madurovu otmicu pravdao i posjedovanjem oružja, i sam na imanju Mar-a-Lago ima sakriveno vatreno oružje. Imao je, doduše, i više komada, ali je dva pištolja morao deponirati u policiji, nakon što je prije godinu i pol pravomoćno osuđen zbog financijskih malverzacija. Da, zaboravio sam: predsjednik Trump i sam je pravomoćno osuđeni kriminalac.

Zaboravite dakle Kolumbiju i Kubu: sljedeća faza operacije "Apsolutna odlučnost" bit će munjeviti zračni napad na Washington, spektakularni helikopterski desant na travnjak Bijele kuće i otmica američkog diktatora i njegove supruge.

Zbog posjedovanja oružja, ili zbog toga što uz pomoć vojske i kartela vlada duboko korumpiranom zemljom, guši ljudska prava, organizira namještene izbore, proganja opoziciju i kontrolira medije? Naravno da ne, nismo budale. Sjedinjene Države, najveći svjetski proizvođač "crnog zlata", još uvijek imaju rezerve od sedamdeset pet milijardi barela sirove nafte. Ili, ako vam je tako lakše, sedam puta više od Kube, Kolumbije i cijele Europske unije - zajedno.

Kažem vam ja, sve je u nafti.