Kako to da ovo vitalno iransko naftno čvorište još uvijek nije meta američko-izraelskih bombardera?

Otok Kharg – kroz koji prolazi 90% iranskog izvoza nafte – vjerojatno je najosjetljivija gospodarska meta zemlje, no izvozni terminal zasad je ostao netaknut tijekom američko-izraelske kampanje bombardiranja, piše The Guardian.

Stručnjaci kažu da bi bombardiranje ili zauzimanje tog mjesta američkim snagama vjerojatno uzrokovalo trajni rast ionako već naglo poraslih cijena nafte, jer bi to značilo potpuno zaustavljanje iranskog dnevnog izvoza sirove nafte.

“Cijena od 120 dolara po barelu, kakvu smo vidjeli u ponedjeljak, mogla bi skočiti na 150 dolara ako bi Kharg bio napadnut”, rekao je Neil Quilliam iz think tanka Chatham House.

“To je previše važno za globalna energetska tržišta.”

Iako je SAD pogodio 5.000 ciljeva u Iranu i oko njega, dosad se suzdržao od napada na naftnu infrastrukturu zemlje – iako su cijene nafte i dalje gotovo 20 dolara po barelu više jer je strah od iranske odmazde praktički zatvorio Hormuški tjesnac za tankerski promet.

Izraelsko ratno zrakoplovstvo u subotu je ipak pogodilo dvije rafinerije nafte i dva skladišta, zbog čega je Teheran potonuo u ono što su neki stanovnici opisali kao “apokaliptični” mrak, dok se gusti crni dim nadvio nad glavnim gradom. No od tada novih napada nije bilo.

Kharg, koraljni otok dug oko osam kilometara u Perzijskom zaljevu, udaljen 43 kilometra od kopna, mjesto je gdje završavaju naftovodi iz iranskih naftnih polja u središtu i na zapadu zemlje. Terminal je uspostavio američki naftni konglomerat Amoco, a Iran ga je preuzeo tijekom revolucije 1979. godine.

Dok je veći dio iranske obale muljevit i preplitak za vrlo velike tankere za sirovu naftu, Kharg je dovoljno blizu dubokih voda. Satelitske snimke otkrivaju goleme pristanišne platforme za utovar koje se protežu s njegove istočne obale.

Obično kroz Kharg prolazi između 1,3 i 1,6 milijuna barela nafte dnevno, iako je Iran sredinom veljače povećao količine na 3 milijuna barela dnevno, prema investicijskoj banci JP Morgan, u očekivanju napada predvođenog SAD-om. Dodatnih 18 milijuna barela pohranjeno je na otoku kao pričuva, dodaje banka.

Medijska izvješća nagovijestila su interes Bijele kuće, uključujući kratko spominjanje u izvješću portala Axios u subotu da su dužnosnici razmatrali “zauzimanje Kharga”. Američki ministar obrane Pete Hegseth nije isključio napad na Iran kopnenim snagama, iako u regiji nema velikog broja američkih vojnika.

Michael Rubin, viši savjetnik Pentagona za Iran i Irak u administraciji Georgea W. Busha, rekao je prošlog tjedna da je o toj ideji razgovarao s dužnosnicima Bijele kuće, tvrdeći da bi to mogao biti način ekonomskog slabljenja iranskog režima.

“Ako ne mogu prodavati vlastitu naftu, ne mogu ni isplaćivati plaće”, rekao je.

Prije najnovije američko-izraelske ofenzive, većina iranske sirove nafte s Kharga izvozila se u Kinu. No međusobno povezana priroda tržišta znači da bi trajni gubitak izvozne ponude utjecao na cijene diljem svijeta, u trenutku kada je dodatnih 3,5 milijuna barela dnevno, uglavnom iz Iraka, također izvan tržišta zbog zatvaranja Hormuškog tjesnaca.

Uništenje Kharga ili oštećenje izvoznog terminala “nosi rizik gospodarski presudnog rasta cijene nafte koji se ne bi brzo smanjio”, smatra Lynette Nusbacher, bivša časnica britanske vojne obavještajne službe. Izrael ga nije napao ni tijekom 12-dnevnog rata prošlog ljeta, a njegova složena infrastruktura mogla bi zahtijevati godine za obnovu.

Postoji i dugoročniji politički argument

“Otok Kharg toliko je važan za iransko gospodarstvo da bi uništenje njegovih postrojenja značilo odustajanje od svake pretpostavke da se vodi rat za bolju budućnost Irana”, tvrdi Nusbacher, jer bi to budućem režimu uskratilo ključne prihode od nafte.

Pokušaj zauzimanja otoka, s obzirom na njegovu veličinu, vjerojatno bi zahtijevao veliku i dugotrajnu operaciju, veću od tipične akcije specijalnih snaga. Iako bi američko preuzimanje u teoriji Bijeloj kući dalo polugu pritiska na Teheran, Quilliam smatra da bi takav potez vrlo vjerojatno bio kontraproduktivan.

“Ako bi ga SAD zauzeo, razdvojili biste iransku naftnu industriju. Iran bi imao proizvodnju, ali ne bi mogao izvoziti, dok SAD ne bi mogao proizvoditi. To bi tržišta bacilo u kaos – to bi bio pravi zastoj”, rekao je analitičar.