Hrvati u inozemstvu otkrili što bi ih vratilo kući: "Dugoročno nema šanse..."

U samo deset godina izgubili smo 10 posto stanovništva, prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Nema nas niti četiri milijuna - barem ne u Hrvatskoj. Tako smo dospjeli na vrh Europske unije barem u jednom - broju iseljenika. Pritom je najveći problem za hrvatsku demografsku sliku velik odljev mladih koji odlaze u nadi za boljom budućnosti jer - "teško je živjeti u realnosti gdje stranac vjeruje više u tvoj potencijal od zemlje koja je platila tvoje obrazovanje". Barem tako kaže Kristijan Garić, 29-godišnjak iz Koprivnice koji je odselio u Essex, Ujedinjeno Kraljevstvo. U razgovoru s Kristijanom, Puljankom Ivanom Butorac (31) koja je otišla u belgijsku metropolu Bruxelles i Jakovom Rakićem (36) iz Kutine koji je sreću pronašao u irskom Galwayu, otkrivamo kakve bi ih promjene mogle vratiti kući.

Kako ste se odlučili nastaviti svoju budućnost izvan Hrvatske? Koliko je teško bilo učiniti taj korak?

Kristijan: U mom slučaju, život izvan Hrvatske nije bio planiran, barem ne kao glavni cilj. Studijski boravak od šest mjeseci u Njemačkoj se pretvorio u godinu dana, zatim godina dana diplomskog studija u Ujedinjenom Kraljevstvu, zaposlenje i evo već su gotovo tri godine prošle od “idem malo vidjeti svijeta i vratiti se doma”. Iako nije bio planiran, uvijek sam bio otvoren za opciju dugoročnog boravka u stranoj zemlji.

Ivana: Nisam planirala napustiti Hrvatsku, barem ne dugoročno jer sam imala viziju svoje budućnosti. Ali htjela sam steći međunarodna iskustva i kada je došla prilika – zgrabila sam ju objeručke. Nije mi bilo teško donijeti odluku jer sam znala da postoji nešto novo što me interesiralo, a uvijek sam se imala gdje vratiti.

Jakov: Ja sam to napravio jako impulzivno i brzo. U to vrijeme sam živio i radio u Kutini, u Pevecu u Kutini. Tada je dosta ljudi odlazilo iz firme, tako da se o tome dosta pričalo. Bila je srijeda, završio sam s prvom smjenom u firmi. Taj dan nakon posla sam prelomio i istu večer kupio kartu. Već za dva dana, u petak, bio sam u Dublinu. Toliko brzo i neplanirano je to bilo. U tom trenutku mi nije bilo teško. Možda prvih mjesec, dva je bio teži dio. Osim toga, rekao bih da nije bilo teško. Mislim da je bilo drugačije, da ne bih otišao. Da sam kupio kartu za mjesec, dva, našao bih sto razloga da ne odem i vjerojatno bih onda ostao u Kutini.

Je li to dugoročna odluka ili biste voljeli vratiti se kući? Kakvi su vaši dugoročni planovi i želje?

Kristijan: Dojma sam da većina ljudi koja je napustila Hrvatsku nije planirala dugoročno ostati u inozemstvu. Također, uvjeren sam da većina ljudi, uključujući i mene, ima želju vratiti se kući. No vrijeme prođe, dobijete posao, upoznate nove ljude, upišete djecu u školu ako imate obitelj i ubrzo shvatite da ste pustili duboko korijenje u zemlji u kojoj ste trebali biti samo “privremeno”. Što se mojih planova tiče, trenutno sam u procesu upisa doktorskih studija koji će me zadržati u UK-u barem još 3 godine. Plan je nakon proteka 3 godine aplicirati za državljanstvo kako bi povratak u UK uvijek bio opcija, s obzirom na to da UK više nije član Europske unije.

Ivana: Na početku nije bila dugoročna odluka, ali kako su prilike dolazile, tako sam i ja ostajala. Da li bih se vratila – o tome često razmišljam, ali jednostavno, previše mogućnosti postoji da bih se sada vratila. Povratak je opcija u nekoj budućnosti, koju je teško definirati.

Jakov: U tom trenutku nisam imao nikakvih planova. Niti sam planirao ostajati kraće, niti sam planirao ostajati dugoročno. Sada kada razmišljam o tome, rekao bih da dugoročno nema šanse da se vratim u Hrvatsku, ali to već nije do Hrvatske, nego do toga što sada već imam ovdje i život i djevojku. Moja idealna solucija bi bila da mogu podijeliti vrijeme između Hrvatske i Irske, odnosno da mogu raditi remote posao. Na tome zapravo i radim jer imam YouTube kanal koji je dosta uspješan i od kojeg već imam i primanja pa se nadam da ću za dvije godine moći živjeti od toga.

Koje su najveće razlike u državi u kojoj sada živite u odnosu na kvalitetu života koju ste imali u Hrvatskoj?

Kristijan: Vjerojatno se može puno toga reći i usporediti kada govorimo o razlikama u kvaliteti života između RH i UK-a. Najveća razlika koju sam primijetio i koja se reflektira u svim segmentima života je predvidljivost. Kada živite u okruženju koje je predvidljivo u smislu troškova, plaće, što će se dogoditi ako se razbolite ili izgubite posao. Kvaliteta života raste ako je manje stvari koje vas mogu neugodno iznenaditi.

Ivana: Za početak – mindset je velika razlika. Belgija nudi mnogo, ima i mnogo mana, savršeno svakako nije. Ali svaki put kada sam predložila ideju, ona je dočekana s nekim uzbuđenjem. Rad u multinacionalnom okruženju omogućuje raznolikosti, tako da su ljudi spremni omogućiti ti da svoju ideju preokreneš u stvarnost, a spremni su i platiti za rad i kreativnost. U Hrvatskoj se to tek počelo razvijati, neki novi načini rada i prilika koji su u Belgiji bili svakodnevica. Ljudi su ovdje jednostavno znatiželjni po prirodi. U Hrvatskoj se dosta vodimo “starim” načinima razmišljanja što mojem karakteru ne odgovara.

Jakov: Rekao bih da je to nekakva neopterećenost financijskom situacijom. Naravno, uvijek će se ljudi brinuti o novcima. Ali ovdje to nije u tom smislu da se moraš na kraju mjeseca brinuti hoćeš li morati ići u minus. Naravno, to ovisi o tome kakav posao radiš kao i svuda. Ali, najveća je razlika što ovdje i s minimalcem ti nećeš imati takve brige. Nećeš razmišljati na koliko ćeš rata morati nešto kupiti. Ne znam jesam li ikada u ovih pet godina vidio kada uđeš u trgovinu da piše 12 rata, 24 rate. To se ovdje ne reklamira i ne ističe zato što gotovo nitko to ne koristi. Jer se podrazumijeva da ti i s nekakvim minimalnim primanjima sebi možeš priuštiti sve za nekakav normalan standard života. Ja bih rekao da je i samo zbog toga kvaliteta života puno veća zato što si usredotočen na nekakve druge stvari, umjesto na preživljavanje.

Kad je riječ o zaposlenju ili studiju, kakve su razlike u uvjetima rada/studiranja i odnosu poslodavaca/profesora prema vama u odnosu na one u Hrvatskoj?

Kristijan: Što se tiče studija, razlike su ogromne. Dio tih razlika proizlazi iz činjenice da su UK-u sveučilišta puno bogatija od hrvatskih. Zbog načina financiranja UK sveučilišta u kojem je ključno regrutirati što više studenata, studentima se posvećuje velika pažnja: Trivijalnosti kao što su Starbuck’s kava i dnevni marketi hrane na kampusu, do kontinuirane podrške za vrijeme studija koja uključuje i financijsku i psihološku pomoć koju čak i ne morate zatražiti, samo sveučilište će vas kontaktirati ako se primijeti da akademski zaostajete za svojim kolegama. Testovi kao forma ispitivanja znanja postaju iznimka kako napredujete u godinama studija jer je cilj obrazovnog ishoda osposobiti vas da kritički razmišljate i da budete u stanju prilagoditi naučeno na radnim mjestima. Tijekom završne godine studija, imao sam samo pet predmeta i ni u jednom od tih pet nije bilo ispita u formi jednog točnog odgovora na pitanje. Sustav ocjenjivanja je zamišljen tako da studentu da širok odgovor što radi dobro, a što može poboljšati, a ocjene u formi jednoznamenkastih brojeva ne postoje. Sve iznad 70 posto se smatra izvrsnim, a zbog politika protiv inflacije superodlikaša, rezultati iznad 85 posto su iznimno rijetki.

Što se tiče rada, moram priznati da sam malo pristran jer sam u RH radio isključivo preko student servisa, a u UK radim u akademskom sektoru koji karakterizira veća autonomija u radu. No u razgovoru s kolegama koji rade u privatnom sektoru, postoji nekoliko stvari koje bih volio istaknuti. Prvo, to je nulta tolerancija na diskriminaciju bilo koje vrste, bilo između kolega ili poslodavca i zaposlenika. Ne tvrdim da mobbing u UK-u ne postoji, ali on je strogo reguliran i kažnjiv, otkazom ili drugim disciplinarnim mjerama, bez povlaštenog tretmana za bilo koju funkciju u tvrtki. Drugo, fleksibilnost u radu (sve više ljudi radi od kuće i bez fiksnog radnog dana). I mogućnost da kažete ne poslu za koji procijenite ili da nije u domeni vašeg radnog mjesta ili za koji sami procijenite da bi mogao biti opasan po vaše zdravlje. Vaš djelokrug rada je jasno propisan i za sve dodatno vas se pita i često dodatno plati. Treće, uvijek postoji mogućnost edukacije i napredovanja. Poslodavac će vam omogućiti dodatnu edukaciju, prilagođenu za vaše radno mjesto, ako to želite. Napredovanja ovise o tipu posla kojeg obavljate, no ona nisu isključena i često ovise o isključivo o vašem osobnom angažmanu i želji da napredujete. Na često mijenjanje posla se ne gleda kao nešto negativno. Ako ste bili dobar radnik, a poslodavcu kazete da ste u potrazi za poslom ili mijenjate posao, često će vas pozvati na razgovor i ponuditi bolje uvjete rada da vas zadrže na trenutnom radnom mjestu.

Ivana: Ne mogu suditi o zaposlenju u Hrvatskoj, s obzirom na to da sam profesionalnu karijeru stvarala vani, ali recimo, znam da tradicionalne kvalifikacije nisu presudne ovdje. Važnije je što želim postići i jesam li spremna uložiti trud u to. Studiranje je teže, to sam prošla iz osobnog iskustva. Puno je više usmjereno za angažman studenata i praktično učenje, analizu i razvijanje razmišljanja. Ispiti čak znaju biti s otvorenom knjigom, što bi se u Hrvatskoj smatralo glupim, ali poanta je da je fokus u analizi problema i rješenju, a ne šturom učenju napamet.

Jakov: Najveća razlika što se tiče rada je da su ovdje svi plaćeni po satu. Ja nikad nisam ovdje radio za fiksnu plaću. Nema da ostaješ raditi dva, tri sata duže pa tako se desi tri, četiri puta mjesečno, pa svejedno dobiješ istu plaću. Zna se točno koliko sati si koji dan radio pa si toliko plaćen. Nema tu da plaća kasni ili bilo čega sličnoga jer ti to istog trena možeš prijaviti i oni će u roku od 48 sati biti obaviješteni da su pod istragom. Imao sam jednom slučaj kada mi nisu platili. Ja sam to prijavio i u roku od dva dana je to bilo razriješeno i oni su meni platili zaostatak jer su kazne ogromne za bilo kakav prijestup od strane poslodavca. S druge strane, jako je teško dobiti otkaz, odnosno poslodavcu je jako teško nekome dati otkaz. To mora biti jako dobro opravdano i moraju ići opomene i razgovori prije. Ali najbitnija razlika je što su svi plaćeni po satu.

Koliko je teško uopće bilo pronaći posao/studij? Koje ste kanale koristili?

Kristijan: Pronalazak i upis studija je poprilično lagan proces, uzevši u obzir da se sveučilišta natječu u privlačenju studenata. Od sugestije kolegice da bih trebao pogledati britanska sveučilišta, do dobivanja prve potvrde o upisu je prošlo svega nekoliko tjedana, od kojih je možda pola sata potrošeno na slanje dokumentacije i ispunjavanje formulara. Unatoč Brexitu, forma upisa je ostala više manje ista, no studij je postao značajno skuplji za EU studente čiji se broj drastično smanjio nakon 2019. godine. Što se tiče traženja posla posao možete ili tražiti sami ili se upisati u jednu od agencija koja će tražiti posao u vaše ime. Agencijski rad je strogo reguliran u UK-u te vas se kao radnika ne smije zakidati u osnovnim pravima, a kasnije i u benefitima nakon svega nekoliko mjeseci rada. Za bolje plaćene poslove ili ako se želite izravno zaposliti kod poslodavca, postoji standardni proces prijave na oglas i intervju. Iznimno rijetko ćete prolaziti više od jednog testiranja koje je obično intervju ili neposredno prije intervjua. Za svoj trenutni posao na institutu za društvena i ekonomska istraživanja sam aplicirao preko stranice fakulteta, obavio razgovor i dobio povratnu informaciju tjedan dana nakon završenog intervjua.

Ivana: Nije bilo teško, posla ima, nađe se posao ako si uporan i otvoren. Konkurencija je doduše jako velika, tako da se treba truditi i biti kreativan. Ovdje je dosta fokus i na preporukama kontakata koji znaju tvoju kvalitetu, što smatram odličnim. Koristila sam najviše LinkedIn, ali i oslanjala se na mrežu ljudi koje sam upoznala kroz život vani.

Jakov: Ja sam ovdje promijenio dosta poslova jer svako ljeto odem u Hrvatsku na tri mjeseca što znači da svako ljeto ovdje dam otkaz. U dva ili tri navrata sam se vraćao na isti posao, ali ja sam promijenio recimo šest ili sedam poslova u pet godina. Nikad nisam tražio posao duže od tjedan dana ovdje. Najstandardnije moguće Indeed.ie jobs.ie i što se tiče trgovina ili restorana ili kafića i takvih stvari. O drugome ne mogu pričati.

Kakva je ponuda poslova u odnosu na Hrvatsku? Jesu li plaće dovoljno visoke da biste pokrili troškove života koji su nešto viši nego u RH – ako je uopće tako nakon inflacije, ali i neopravdanih podizanja cijena u Hrvatskoj nakon prelaska na euro?

Kristijan: Što se tiče posla, ponuda će ovisiti o dijelu UK-a u kojem živite, s time da su plaće i ponuda veći na jugu zemlje i oko Londona, što prate i veći troškovi života. Iz osobnog iskustva, rekao bih da nije problem naći posao u struci, ali da će duljina te potrage ovisiti o deficitarnosti i potrebu za vašom strukom. Što se tiče manje kompleksnih i manje plaćenih poslova, njih možete naći u roku svega nekoliko dana. Zakonski vas se može obvezati na radni tjedan u maksimalnom iznosu od 48 radnih sati, no ako želite, možete raditi i više pa stoga nije neobično da ljudi rade dva posla. Vikendi su u pravilu slobodni. Ako radite vikende, opet u pravilu svojom voljom, satnica je veća za 1,5 ili 2 puta. Što se tiče troškova života, euro je nažalost dodatno ogolio činjenicu da troškovi života u inozemstvu nisu viši nego u RH, kada uzmemo u obzir razliku u standardu i plaćama. Cijene osnovnih namirnica su ili niže ili iste kao u RH, kozmetika je dvostruko jeftinija. Gorivo je nešto skuplje. Jedine stvari koje su značajno skuplje u UK-u su cijene usluga i smještaj, no pitanje koliko skuplje ako uzmemo u obzir da se minimalna plaća na osnovu 40 satnog radnog tjedna kreće između 1.600 i 1.700 eura.

Ivana: Mislim da su plaće puno bolje, ali konkurencija je velika, ako si ti “preskupa” uvijek će naći nekoga “jeftinijeg”. Ali, neovisno o tome moguće je pregovarati i naći kompromis. Belgija nudi lijep paket plaća – s dosta benefita kao što je plaćeni auto, benzin, dodatni izvor prihoda za hranu, plaćeni račun za telefon i internet, tako da su automatski troškovi manji. Moguće je čak pregovarati i plaćanje najma stana. Sve te stvari su regularni dio paketa u većini firmi ovdje.

Jakov: Što se tiče plaća, uvijek mogu biti veće, ali pokriju trošak života. Smještaj je puno skuplji, ali osnovne stvari poput hrane i odjeće su ili iste ili je ovdje jeftinije nego u Hrvatskoj. Radio sam usporedbu za jedan od svojih YouTube videa nakon što je Hrvatska prešla na euro i ispalo je da je dobar dio stvari ovdje jeftiniji, a razlika u plaćama je više nego očigledna.

Jedan od najvećih problema u Hrvatskoj koji koči javni sektor, ali i razvoj poduzetničke klime, svakako su administrativne zavrzlame. Kakva je situacija u državama u kojim sada živite po tom pitanju?

Kristijan: U dvije i pol godine života u UK-u bio sam točno nula puta u bilo kakvom uredu lokalne ili javne uprave. Sve, ali gotovo sve se može riješiti online. Ono što ne možete riješiti online, riješite u telefonskom pozivu. Ono sto ne možete telefonski, pošalje vam se formular na adresu. Nema pečata, biljega, itd. Ako pričate sa službenikom koji ne može riješiti vas problem, oni će sami kontaktirati kolegu u cilju da se problem riješi sto prije moguće. Ako je zakonski rok da vam se dostavi nešto u roku dva do četiri tjedna, nije neobično da to dobijete za tjedan dana. Efikasan javni stroj koji svaki razgovor završava s “Thank you for calling us! I hope you’ll have a nice day!”

Ivana: Po mojem mišljenju, Hrvatska ima puno bolje razvijenu birokraciju nego Belgija. Ovdje je kaos, imamo sedam vlada koje su apsolutno neusuglašene.

Jakov: Kad je riječ o irskoj administraciji i birokraciji, situacija je neusporediva. Postoji jedan centralni web Vlade na kojem radiš sve, od dogovaranja termina kod doktora, do povrata poreza. Nema papira, nema čekanja. Dobiješ termin u liječnika taj dan u toliko sati i to će tako biti, plus minus pet do deset minuta. Ja sam prije dvije godine u RH išao produživati svoju vozačku – pa me pošalju da idem po biljege, da se fotkam pa s uplatnicom u poštu. Na kraju to nisam napravio jer sam trebao i liječnički pošto nosim naočale. Onda sam došao u Irsku – oni su vidjeli da nosim naočale, jednostavno su napisali da vozačka vrijedi uz nošenje naočala. U istom uredu kod iste osobe sam sjeo za stol, ona me uslikala, platio sam 10 eura i pričekao sam dva ili tri dana i vozačka mi je stigla poštom. Sve se desilo na istom šalteru kod iste osobe i bilo je gotovo za deset minuta. S tim da naravno biljezi ne postoje – to ne znam ni kako bi objasnio ovdje ljudima.

Foto: Irska iz perspektive Jakova Rakića – Na slici prijatelj Zvjezdan Friš

Vlada RH je predstavljala mjeru poticaja do 200 tisuća kuna za povratak u Hrvatsku i pokretanje biznisa, no nije se pokazala najuspješnijom. Muči li ljude više novac ili standardi – kvaliteta javnih servisa, socijalne države, manjak povjerenja u institucije i slično?

Kristijan: Tih 200 tisuća kuna, iznos u visini jedne godišnje prosječne plaće na Zapadu, lijepo sumira bezidejnost hrvatske demografske politike. Da je iznos i pola milijuna kuna, mislim da bi nezainteresiranost ostala ista. Novac je bitan, no do novca se može puno lakše doći nego do potrebne dokumentacije za recimo pokretanje poslovanja koja ova mjera želi potaknuti. Tu ste u totalnoj milosti sustava koji je u pravilu arbitraran. Nije ništa neobično da vas ured javnog tijela u Zagrebu traži jednu listu papira, u Splitu drugu, a u Puli treću. Ako više vremena provodite po šalterima nego fokusirajući se na razvoj poslovanja, možete zamisliti koja je sudbina vaše poslovne ideje. Uostalom, zašto bi svi morali biti poduzetnici za koje je ova mjera jedino predviđena. Zašto se ne pomogne postojećim poduzećima da prošire mogućnost zapošljavanja? Nije otvaranje poduzeća ili obrta jedini način na koji pojedinac može doprijeti društvu.

Ivana: Mislim da je bitno oboje. Plaće su male iako sada rastu, a standard života je skup. Ja kada dođem doma, a dolazim nekoliko puta godišnje, za neke stvari potrošim isto ili više nego u Belgiji. Mislim da to nije realno. Smatram da je naš narod radišan i kvalitetan i svakako bi plaće trebale odgovarati poslu koji se radi.

Jakov: Ja se ne bih vratio za te novce. Čak i da planiram nešto otvoriti. Mislim da bih to prije otvorio negdje drugdje gdje je puno jednostavnije birokratski. Ma čak i da je isto, mislim da je pametnije to napraviti u nekoj drugoj zemlji pa možda poslovati i u Hrvatskoj pošto je u Europskoj uniji pa se može. Rekao bih da ljude više muči novac jer mislim da većina ljudi u Hrvatskoj ne razmišlja o standardu nego o novcu. Ljudi u Hrvatskoj uzimaju zdravo za gotovo nešto što se zove Fina. Ja da ovdje pokušavam nekome objasniti čime se Fina bavi i zašto postoji, to nema smisla nikakvog. Ne može nekoga mučiti standard kada mu je vrhunac poslovnog uspjeha zaposliti se u vladinoj agenciji ili javnom servisu i ostati tamo do kraja života. U Hrvatskoj je samo novac, novac i novac.

Postoje li neke stvari koje su vas neugodno iznenadile, nešto što niste očekivali?

Kristijan: Kad živiš u RH, komplimenti turista da smo nevjerojatno čista zemlja ne zvuče uvjerljivo. A onda se preselite u UK i prvi prizor nakon slijetanja budu razbacana shopping kolica i smeće po livadama. Kako se smeće ostavlja na pločniku kako bi se pokupilo, vjetar često razbaca smeće, šireći neugodan miris truleži. Također, iako zabranjeno i kažnjivo, široko je rasprostranjena upotreba droga i opijata, stoga nije neobično, ali ni ugodno vidjeti praškaste tragove po toaletima kafića i restorana.

Ivana: Spora administracija u Belgiji. Na neke jednostavne stvari se čeka predugo. Zdravstvo je “besplatno”, tako da ipak moraš platiti posjet doktoru, ali ti država vraća jedno 70 posto nakon toga. Neke stvari su dosta čudne, ali se osoba navikne.

Jakov: Mogu navesti dvije stvari. Prva bi bila kronični nedostatak kanti za smeće u gradovima. Imaju par kanti na glavnom trgu, a u ostatku grada se možeš samo nadati da imaš velike džepove. Drugo bi bilo što su Irci dosta agresivni kada piju. Nemoguće je izaći van vikendom, a da ne vidis bar tri, četiri tučnjave nasred ulice. To mi nije ugodno nimalo.

Koji je vaš osobni dojam mentaliteta ljudi u inozemstvu i Hrvatskoj? Posebno kad je riječ o radu od 9 do 17, izlasku iz zone komfora, pokretanju vlastitog biznisa?

Kristijan: U zemljama Balkana i dalje živi ideal: završi srednju, pa fakultet, oženiš se/udaš, napraviš kuću i kupiš auto, po mogućnosti njemačke proizvodnje. Zaposliš se po mogućnosti u javnom sektoru i idućih 30 godina radiš isti posao i čekaš mirovinu. 30 ili 40 godina svakodnevno odbrojavaš da prođe tih osam sati i da se vratiš svom životu. Zvuči tužno, ali u sustavu gdje se rad vrednuje samo plaćom, otuđenje od posla postaje racionalno. Poslodavci u UK-u nude prilike za usavršavanje – od plaćenih tečajeva, školovanja, itd. Ne zato što su država i društvo pretjerano altruistični, nego zato što veća plaća znači više novca i državi i društvu, bilo kroz potrošnju, bilo kroz poreze ili na koncu ekstra vrijednost koju vaš kvalificirani rad donosi. Ono što vam država plati za školovanje, vi otplatite kroz dvije godine. Neobična sinergija države i društva koje vam omogućava da budete što god želite i da se opet nađe način da se zadovoljite i vi i društvo u kojem živite.

Ivana: U Belgiji se favorizira fleksibilan rad, to je nešto što je odlična stvar. Radi se od kuće još od prije korone, sati znaju biti fleksibilni, rijetko koja firma ima clock in – clock out. Važan je rezultat, a ne broj sati.

Jakov: Mentalitet ljudi, rekao bih da su puno odgovorniji nego u Hrvatskoj zato što velika većina već sa 16 godina ide raditi na pola radnog vremena pa si time financiraju izlaske i slično. Time se već stječe navika rada tako da ti taj nekakav posao od 9 do 17 ne predstavlja nikakav problem. Odgovorni su jako.

Za Hrvatsku se često kaže da je jedna od ključnih prednosti mogućnost mirnog života, odnosno niska stopa kriminala i relativno sigurno okruženje. Nakon vremena provedenog u novom okruženju, kako to komentirate? Pruža li vam nova zemlja osjećaj sigurnosti?

Kristijan: Kupnja vrtnog alata ili britvica uz neku vrstu identifikacijskog dokumenta svakako nije pomogla dobrom dojmu o sigurnosti u UK-u. Kriminala svakako ima više i veća je šansa biti žrtvom zločina, no čovjek ne može živjeti u vječnom strahu pa se ponašanje prilagodi okruženju. Postoje ulice koje se izbjegavaju u određeno vrijeme, mobitel se drži u džepu i ne ostavlja na stolu – to su samo neki od primjera tih korekcija. Kako vrijeme prolazi, osjećam se sve sigurnije, no ne znam koliko bih se s time složio iz vizure života u RH.

Ivana: Hrvatska je divna spram Belgije kada je riječ o sigurnosti. Ovdje ne bih mogla raditi neke stvari kao u Hrvatskoj, pogotovo se ne bih usudila odlaziti u neke kvartove ili ulice, preopasno je i za žene i za muškarce.

Jakov: Ne primjećujem razliku između Irske i Hrvatske što se toga tiče, u dobrom smislu. Nisam se osjećao nikad nesigurno ni u Irskoj ni u Hrvatskoj. Naravno, u većim gradovima ima više gluposti pa tako je najnormalnije da ima nešto više kojekakvih sitnih kriminalnih gluposti u Dublinu nego u manjim sredinama, ali neku veću razliku ja nisam primijetio.

Što bi se moralo promijeniti u Hrvatskoj da bi vas eventualno potaknulo da razmislite o povratku kući?

Kristijan: Plaća od 1.500 eura koja bi mi omogućila standard koji imam ovdje! Šalu na stranu, novac je bitan, ali puno manje nego što političari i policy makeri misle. Željni smo prilika. Željni smo poštovanja i priznanja našeg truda. Teško je živjeti u realnosti gdje stranac vjeruje više u tvoj potencijal od zemlje koja je platila tvoje obrazovanje. To su stvari koje bi velik dio mladih profesionalaca vratio kući. No treba reći da je krivica i na nama, na društvu koje je dozvolilo normalizaciju korupcije, normalizaciju podobništava i stranačkog zaposlenja. Stoga se divim tisućama mladih koji nisu otišli, iako su mogli i rade na promjeni, kako bi se jednog dana mi ili naša djeca mogli zadovoljni vratiti u zemlju.

Ivana: Otvorenost za nove načine poslovanja, povećanje plaća, novi načini rada i mogućnost rada s međunarodnim timovima i klijentima. Sviđa mi se multinacionalno okružje i ne bih se toga mogla odreći.

Jakov: U ovom trenutku to nije moguće jer moj povratak više ne ovisi uopće o Hrvatskoj. Došao sam do te razine da me jednostavno nije briga ni što se tamo događa ni što se mijenja ni da li se mijenja jer ovdje imam curu već duže vrijeme, a i život. Raditi u Hrvatskoj na hrvatskom radnom mjestu za hrvatsku plaću meni više ne dolazi u obzir. Hrvatska ne može ništa promijeniti što bi mene dovuklo natrag.

Na kraju, sigurno postoje neke stvari koje vam nedostaju. Što je ono po čemu je Hrvatska posebna za vas, postoji li nešto što ne uspijevate nadomjestiti u inozemstvu?

Kristijan: Šušur! Tople ljetne večeri i žamor ljudi po kafićima i restoranima. Teško je to objasniti tmurnom europskom sjeveru. I da “idemo na kavu” automatski rezultira spuštanjem u lokalni kafić, a ne odgovorom “jesi li slobodan sljedećeg četvrtka iza 17 sati”. I pekare! Kao pripadniku nacije koja je othranjena na burecima, pizzama i pecivima, život bez svježeg kruha zna biti gorak kao tost sumnjivo dugog roka trajanja.

Ivana: Sunce i more, dobra hrana i odlična kava. Naš easy-going mindset, pozitiva i kako nam ne treba mnogo da budemo sretni. Mi smo sretni ljudi, imamo puno kvaliteta, prijateljski smo nastrojeni i to zapadna Europa ne može nadmašiti.

Jakov: Stvari koje mi nedostaju su, klasika, prijatelji i roditelji. Zato i dolazim u Hrvatsku svako ljeto. Odlazim na festivale, idem na more na ljeto, zbog druženja i lijepog vremena. Za Božić odem doma zbog roditelja i prijatelja. To je stvar koja se ne može nadomjestiti. Ne možeš ti nadomjestiti prijatelje iz djetinjstva s nekim novima. To tako ne funkcionira.

Kako odlučiti?

Za one koji razmišljaju o odlasku u inozemstvo – važno je dobro izvagati pozitivne i negativne strane takve odluke. YouTube kanal “Corrky” Jakova Rakića i njegove djevojke rođene u Irskoj, može pomoći prilikom donošenja odluke o izgradnji budućnosti u toj zemlji.