Naš Bruno Šlat postavio je pet pitanja koja su obuhvatila različita područja interesa Maria Kovača, istaknutog hrvatskog homo universalisa.
N1: Primarno ste kazališni redatelj, no vaš glazbeni angažman, u grupama D Elvis i Schmrtz Teatar ne svodi se samo na prosto izvođenje glazbe, već s jedne strane uključuje tribute, gdje vi preuzimate ulogu provincijskog Elvisa, a s druge performans trupu kojoj je glazba samo usputan medij. Može li se zaključiti da u svim svojim aktivnostima uvijek tražite element kazališta?
Mario Kovač: Naravno, još davno je Shakespeare rekao kako je čitav svijet pozornica a svi ljudi glumci. Postoje mnogi od nas koji su to shvatili doslovno pa živimo živote na taj način. U svemu što radim postoje elementi kazališta jer mi je ono primarni poziv, kad bih se morao definirati jednom rječju ta bi baš bila – kazalištarac. Nikako ne „umjetnik“ iako ta dva pojma imaju dosta preklapajućih elemenata, ali definitivno nisu isti.
N1: Tijekom cijelog svog profesionalnog života bili ste samostalni umjetnik koji uspijeva živjeti od vlastite umjetnosti. Dok mnogi tvrde da umjetnik mora “prodati dušu” kako bi privukao širu publiku i ostvario nekakav prihod, vi ste ostali dosljedni u njegovanju vlastitog stila. Vaša karijera obuhvaća adaptacije djela autora poput Davida Ivesa, Woodyja Allena i Bertolta Brechta, a veći dio predstava izveden je za relativno malen broj gledatelja u Hrvatskoj, često u okviru malih i alternativnih kazališta. Koliko je izazovno bilo postati kazališni household name na ovako malom prostoru, pritom njegujući vrlo specifičan stil?
Mario Kovač: To meni uopće nije izazov već svjesna odluka. Vrlo rano u životu sam odlučio da ću raditi samo one stvari koje želim, kruha nisam gladan i nije me sram raditi i „neumjetničke“ poslove ako mi oni garantiraju kreativnu slobodu. Zato mi nije teško za sitni honorar otići na gostovanje u najmanje selo u Hrvatskoj ili bilo gdje na svijetu gdje pozovu jer su to honorari zarađeni s osmijehom. A na takvim mjestima ionako crpim inspiraciju puno više nego u velikim institucijama koje je najbolje definirao Radovan Ivšić nazvavši ih „subvencioniranom dosadom“.
N1: Vaša najznačajnija filmska djela uključuju dva Bore Lee filma; “U kandžama velegrada” i “Čuvaj se sinjske ruke”. Ovi filmovi spadaju u kategoriju B-filmova i karakterizirani su niskim budžetom i gotovo rogercormanovskim pristupom. Unatoč tome, postigli su značajan uspjeh i danas se smatraju kultnim klasicima trash filma. Koliko je važno educirati publiku o B i Z filmovima te čitavom undergroundu koji postoji izvan glavnog toka filmske industrije? Možete li preporučiti neke kultne redatelje koji bi bili zanimljivi za one koji tek ulaze u svijet alternativnog filma?
Mario Kovač: Mislim da je kontraproduktivno o takvim filmovima predavati na Akademijama i srodnim školama, možda je dovoljno tek dati podatak o tome kako postoje a istinski filmofili će već naći put do njih. Moja preporuka bi bili filmovi Wernera Herzoga, Johna Watersa, Takashi Miike i Akija Kaurismakija, za početak a onda će ih asocijativni niz već odvesti u smjeru koji im osobno leži.
N1: U jednom intervjuu ste rekli da su kvizovi postali rijetka oaza ljudi koji istovremeno cijene i znanje i direktnu ljudsku komunikaciju, no ne treba bježati od toga da su kvizovi uza sve to, i natjecanje. Jesu li previše kompetitivni igrači i štreberi nešto što vas frustrira na kvizovima?
Mario Kovač: Štreberi me ne frustriraju pa čak ni oni ambiciozno nabrijani igrači i igračice. Jedini koji me frustriraju na kvizovima su oni koji po svakoj rundi odlaze na WC po nekoliko puta. Kad to vidim na nekom pub kvizu, jednostavno prestanem ići na taj kviz, baš kao i mnoštvo drugih kvizaša – fotografije varalica bi trebalo staviti na ulaz u svaki birc gdje se održavaju pub kvizovi, kao svojevrsni stup srama.
A mit o dosadnim i štreberastim kvizašima se najbolje razbija kreativnim i zanimljivim pitanjima te duhovitim nazivima timova što ponajviše komentiraju kvizaški bezjaci kad prvi put dođu na neki pub kviz. U zadnje vrijeme bih izdvojio imena timova poput „Akademski poluproizvod“, „E = Mc Hammer“, „Jetrima oko svijeta“ i „Marko Grubnić i Dino Bubičić u sauni na Mykonosu“.
N1: Dugi niz godina ste u povjerenstvu LiDraNa. Možete li izdvojiti primjer gdje vas je posebno iznenadilo stvaralaštvo nekog učenika? Ima li djece s LiDraNa koju sad gledate u kazalištu ili na filmu?
Mario Kovač: Ima ih nekoliko no prošle sezone sam konačno imao priliku i u profesionalnom kazalištu režirati predstavu u kojoj je glumila djevojčica koja me prije desetak godina oduševila izvedbom pjesme Walta Whitmana na Lidranu. Ona više nije djevojčica već je u međuvremenu diplomirala i stasala u talentiranu mladu glumica koja je na angažmanu u HNK Split a ugodno smo surađivali na predstavi „U malu je uša’ đava“.
Njeno imeje Ana Marija Veselčić, zapamtite ga jer ćete ga često čuti u kazališnim sezonama koje dolaze.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok
