Rat s Iranom sve bliže granicama Europe - može li kontinent zaista mirno spavati?

Nakon što su američke i izraelske snage pokrenule napade na iranske ciljeve - pri čemu je ubijen ajatolah Ali Hamnei, a iranske vojne i sigurnosne snage teško oslabljene - Teheran je pokrenuo kampanju raketnih i napada dronovima u regiji u dosad neviđenom opsegu.

Iranski projektili pogodili su ciljeve u Izraelu i zemljama Perzijskog zaljeva, a dron iranske proizvodnje ciljao je britansku bazu na Cipru, zbog čega je britanski premijer Keir Starmer otvorio britanske baze za američke obrambene protunapade na iranske raketne položaje.

Nadalje, NATO-ovi sustavi protuzračne obrane presreli su dvije iranske balističke rakete koje su bile usmjerene prema turskom zračnom prostoru - ili su već ulazile u njega, što je prag koji Teheran ranije nije prelazio, piše Euronews.

Europa, bliža nego ikada radijusu ovog rata, sada se suočava s očitim pitanjem: bi li Iran mogao napasti kontinentalnu Europu? I ako bi pokušao, bi li ga NATO mogao zaustaviti?

Što bi Iran zapravo mogao ispaliti prema Europi?

Iransko oružje dugog dometa može se podijeliti u tri kategorije - a njihov potencijalni domet obuhvaća zabrinjavajuće velik dio europske karte.

Najrazornija je balistička raketa Khorramshahr, sposobna nositi bojevu glavu tešku do 1.800 kilograma.

Ako se lansira iz utvrđenih podzemnih baza na sjeverozapadu Irana, u planinskim područjima poput Kermanshaha, Tabriza i Isfahana, može dosegnuti domet do 3.000 kilometara kada joj je smanjena težina bojeve glave.

Na toj udaljenosti glavni gradovi južne i istočne Europe poput Atene, Sofije i Bukurešta nalaze se u dometu. Na maksimalnom dometu dosegnuti bi se mogli i Beč, Rim i Berlin.

Zatim dolaze dronovi. Shahed-136, testiran i dodatno usavršen tijekom ruskog rata u Ukrajini, ima domet do 2.500 kilometara.

Njegova bojeva glava, teška između 30 i 50 kilograma, relativno je mala, ali Shahedi se koriste u rojevima. Njihova svrha nije srušiti zgradu, nego preopteretiti protuzračnu obranu i onesposobiti elektroenergetske mreže čitavih regija. Ukrajina je već vidjela kako to izgleda - a dijelovi Europe mogli bi također.

Treći element su krstareće rakete - prije svega Soumar i njegove varijante, s dometom od 2.000 do 3.000 kilometara.

Za razliku od balističkih raketa, krstareće rakete lete nisko i prate teren, što ih čini znatno težima za otkrivanje klasičnim radarima. Njihova preciznost čini ih pogodnima za ciljane napade na infrastrukturu, a ne za široko razaranje.

Zajedno, ova tri sustava daju Iranu slojevitu sposobnost napada dugog dometa koja se sve više preklapa s europskim teritorijem.

Kako bi se Europa branila?

Izrael trenutno pruža najrealniji primjer kako izgleda raketna obrana u stvarnim uvjetima.

Tijekom aktualnog rata Iran je lansirao između 500 i 550 balističkih raketa prema izraelskom teritoriju, a izraelski višeslojni sustav obrane, koji uključuje Arrow 2, Arrow 3 i David’s Sling, spriječio je da sve osim 31 rakete pogode naseljena područja.

Ipak, postoje određene slabosti. Iran je razvio svoje rakete upravo kako bi probio proturaketnu obranu: Khorramshahr-4, primjerice, navodno ponovno ulazi u atmosferu brzinom od oko Mach 8, što obrambenim sustavima ostavlja gotovo nikakvo vrijeme za reakciju.

Osim toga, najnaprednije bojeve glave mogu promijeniti putanju tijekom spuštanja, čime otežavaju radarsko praćenje. Iran također rijetko lansira balističke rakete same - obično ih kombinira s krstarećim raketama i rojevima dronova, upravo kako bi preopteretio protuzračnu obranu.

Ako bi Iran odlučio napasti Europu, analitičari očekuju višeslojni pristup: vjerojatno precizne napade na NATO logistička središta te ekonomske udare napadima na mediteranske luke ili LNG terminale u Italiji, Grčkoj i Rumunjskoj.

Uz to bi mogli uslijediti i psihološki pritisci kroz napade i diverzije čiji je cilj širenje straha među civilnim stanovništvom.

Odgovor NATO-a: “Europljani mogu mirno spavati noću”

Javna poruka NATO-a je čvrsto umirujuća, a prema riječima glasnogovornika Saveza, ona se temelji na sposobnostima koje su nedavno već demonstrirane u praksi.

U razgovoru za Euronews, pukovnik Martin L. O’Donnell, glasnogovornik Vrhovnog zapovjedništva savezničkih snaga u Europi (SHAPE), nije izravno odbacio niti potvrdio mogućnost iranskog napada na Europu, ali je jasno istaknuo povjerenje NATO-a u vlastite obrambene sposobnosti.

“NATO ima sve što je potrebno da obrani teritorij Saveza i naših milijardu stanovnika. Mislim da Europljani - a i ja sam, naravno, stanovnik Europe - mogu mirno spavati znajući da NATO ima sposobnost poraziti svaku takvu prijetnju upućenu Savezu”, rekao je pukovnik O’Donnell.

O’Donnell je kao dokaz naveo nedavna presretanja projektila u turskom zračnom prostoru, koja pokazuju da sustav funkcionira u stvarnosti, a ne samo u teoriji. Cijeli proces - od otkrivanja lansiranja do uništenja cilja - traje manje od deset minuta.

Kako je objasnio, proces počinje u svemiru.

“Prvo je potrebno detektirati lansiranje projektila. Za to koristimo različite sustave, uključujući i satelitske, kako bismo otkrili lansiranje”, rekao je O’Donnell.

“Nakon što se lansiranje otkrije, potrebno je pratiti projektil i njegovu putanju. NATO za to koristi različite kopnene i pomorske sustave, uz one svemirske koje sam već spomenuo”, dodao je.

“Zatim je potrebna sposobnost presretanja i uništenja cilja, a NATO je već dokazao da ima tu sposobnost.”

Što je s europskim državama koje nisu članice NATO-a?

Postavlja se i pitanje država koje nisu članice NATO-a. Cipar, Irska, Austrija, Švicarska i Malta nisu dio Saveza, a NATO-ov sustav balističke proturaketne obrane (BMD) izričito je dizajniran kako bi štitio stanovništvo, teritorij i snage europskih članica NATO-a. U strogo institucionalnom smislu, to znači da države koje nisu članice formalno nisu obuhvaćene tim sustavom.

U praksi je situacija ipak složenija.

Članstvo u Europskoj uniji pruža dodatni sloj obveza: prema članku 42(7) Ugovora o Europskoj uniji, svaki napad na neku državu članicu EU-a obvezuje sve ostale članice da pruže pomoć.

Uz to, inicijativa European Sky Shield, program nabave i integracije sustava protuzračne obrane pod vodstvom Njemačke, kojem su se pridružile i neutralne države poput Austrije i Švicarske, postupno povezuje i zemlje izvan NATO-a u zajedničku europsku mrežu protuzračne obrane.

Nedavni događaji sugeriraju da politička volja može biti važnija od formalnih pravnih okvira. Kada su iranski napadi nedavno pogodili Cipar, Grčka, Italija, Nizozemska i Španjolska brzo su rasporedile fregate i borbene zrakoplove F-16 kako bi branile zračni prostor tog mediteranskog otoka — i to izvan formalne zapovjedne strukture NATO-a.

Irska, koja također nije članica NATO-a, signalizirala je da bi bila spremna pridružiti se toj koaliciji ako bude zatraženo.

Problem s dronovima: Jeftiniji, sporiji — ali teže ih je zaustaviti

Balističke rakete su brze i razorne, ali NATO ima dugo iskustvo u obrani od njih, a njegovi sustavi obrane su snažni. Roj dronova predstavlja drugačiji izazov - i mnogo noviji.

O’Donnell priznaje da dronovi predstavljaju stvarnu poteškoću, ali ističe novi NATO-ov sustav za borbu protiv dronova koji se raspoređuje u Poljskoj i Rumunjskoj: Merops. Sustav koristi male i jeftine presretačke dronove koji se zabijaju u dolazne dronove tipa Shahed ili eksplodiraju u njihovoj blizini.

“To je područje u kojem želimo učiniti više”, rekao je O’Donnell.

“Nedavno smo objavili uvođenje određenih sposobnosti u Poljskoj i Rumunjskoj, sustav Merops, koji je nedavno bio u središtu pozornosti jer Ukrajina sada nudi slične sposobnosti i na Bliskom istoku. To je nešto čemu se moramo stalno prilagođavati i na što moramo reagirati — a NATO će to svakako učiniti.”

U Ukrajini slični sustavi navodno obore do 40% dolaznih dronova tipa Shahed, dok stopa presretanja doseže i do 80% uz pomoć domaće razvijenih tehnologija i drugih metoda - no preostalih 20% ipak prolazi i pogađa ciljeve.

Stoga se postavlja pitanje: mogu li Europljani zaista mirno spavati, čak i ako se Merops rasporedi u istočnoj Europi?

Mogućnost nuklearne eskalacije

Još jedan scenarij eskalacije mogao bi nastati ako Iran obnovi svoj program nuklearnog oružja, čime bi zaprijetio ne samo Izraelu i Bliskom istoku, nego i europskim vojnim bazama ili snagama koje Teheran smatra dijelom sukoba.

Iransko-američki politolog Saeid Golkar upozorio je na taj rizik u tekstu za Euronews.

“Ako se Washington i Izrael usredotoče samo na slabljenje nuklearnih i vojnih sposobnosti, a zatim stanu, najvjerojatniji politički ishod neće biti demokratska tranzicija, nego konsolidacija moći preživjele sigurnosne elite”, napisao je Golkar.

“Djelomično uklanjanje prijetnje je opasno. Nagla pauza može potaknuti brzu odmazdu, ali i ojačati argument unutar režima da samo nuklearno oružje može odvratiti strane napade.”

“To je klasična dinamika ‘ono što ne ubije režim čini ga jačim’ - ali s nuklearnom dimenzijom”, smatra Golkar.

Korak ispod punog nuklearnog oružja je “prljava bomba” — konvencionalni eksploziv pomiješan s radioaktivnim materijalom.

Stručnjaci uglavnom smatraju da Iran ima tehničku sposobnost izraditi takvo oružje, ali da to gotovo sigurno ne bi učinio. Prljavu bombu je relativno lako pratiti, a njezina uporaba - ili davanje takvog oružja posrednicima - izazvala bi odmazdu koja bi mogla ugroziti opstanak režima.

U ovoj fazi Klein ne očekuje masovne napade na civilno stanovništvo u Europi.

“Ako Iran aktivira takve mreže, najveću prijetnju vjerojatno će predstavljati državnim institucijama i političarima”, rekao je.

“Iran ima ograničene resurse, a njegove se sposobnosti svakodnevno smanjuju. Ne vjerujem da želi uvući još europskih država u veliki izravni sukob”, dodao je.

“Vjerojatnije je da će pokušati kazniti europske vlade zbog njihove podrške ratnim operacijama — potičući razdor i napetosti unutar europskih društava.”

Među drugim alatima koje bi Teheran mogao koristiti je i kibernetičko ratovanje - napadi na industrijske sustave upravljanja u sektorima vode, energetike i zdravstva - kao i sabotaže u pomorskom prometu u europskim vodama.

Na pitanje očekuje li NATO takve hibridne prijetnje upravo iz Irana, pukovnik O’Donnell odgovorio je oprezno, ali jasno.

“U strateškom konceptu NATO-a dvije glavne prijetnje koje su prepoznale sve 32 članice su Rusija i terorističke skupine”, rekao je.

“No svi smo više puta čuli glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea kako govori da zemlje poput Kine, Sjeverne Koreje i Irana surađuju s Rusijom, primjerice kroz potporu ratu u Ukrajini.”

“Zato moramo uzeti u obzir svijet u kojem živimo i razviti odgovarajuću obranu za suočavanje s takvim prijetnjama”, zaključio je.