Želio je sve, odmah, sada. Pravila nije volio niti poštovao.

On Claudio Caniggia, jedan od najomraženijih igrača, autor jedne od najnepromišljenijih i najsmješnijih izjava ikada – ali da netko može osporiti da nije znao igrati, ne može. Bio je brži od života, tako je i igrao nogomet.

“Ako je kokain droga, onda sam ja narkoman”,  izjavio je svojedobno Claudio Caniggia. 

Ne može se mnogo igrača na svijetu pohvaliti da su na La Bomboneri igrali najveći argentinski derbi, Boca – River. I to u oba dresa.

Caniggia je bio poznat i upamćen po izuzetnoj brzini pa se čak prije nogometa malo bavio i atletikom u dispciplini 100 metara. Zbog njegove brzine strahovali su protivnički obrambeni igrači i nisu se ustručavali zaustavljati ga na sve moguće dozvoljene i nedozvoljene načine.

Tako je u sjećanju ostala čuvena utakmica sa Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. godine protiv Kameruna kada je prihvatio loptu gotovo na vlastitom kaznenom prostoru i doživio tri brutalna starta kamerunskih igrača od kojih ga je tek treći Benjamin Massing uspio dokrajčiti i usput zaraditi crveni karton te ostati bez kopačke. Na tom prvenstvu blistao je Talijan Salvatore Toto Schillaci, a Claudio je postigao dva izuzetno bitna pogotka koja su pomogla Argentini dohvatiti finale.

Prvi je postigao u drugoj utakmici protiv Brazila kada je na odlično proigravanje Diega Maradone izašao sam pred vratara Brazila Taffarela i pospremio loptu u praznu mrežu za pobjedu, a drugi u polufinalu protiv domaćina Italije kada je zabio glavom Zengi prvi pogodak na cijelom turniru za produžetke nakon kojih su Argentinci jedanaestercima bacili u očaj domaće navijače čiji se san o naslovu prvaka bolno rasplinuo.

Na žalost Argentinskih navijača Caniggia je dobio na toj utakmici drugi žuti karton što ga je lansiralo na tribine u finalnoj utakmici protiv Zapadne Njemačke koja se dokopala naslova zahvaljujući pogotku Andreasa Brehmea i još više zahvaljujući neigranju hitronog Caniggije.

Samo svojom zaslugom – prokockao je priliku da uđe u društvo najvećih nogometaša u povijesti. S 23 godine bio je na vrhuncu slave. S 25 – Lombardiju i tmuran period u Atalanti zamijenio je besanim noćima u Rimu, gdje ga je doveo Vujadin Boškov. Imao je separe u svim poznatijim noćnim klubovima, gdje ga je kokain potpuno uzeo pod svoje.

Roma ga je odbacila nakon dvije sezone – zbog poroka kojeg je poprimio od svog mentora Diega Armanda Maradone.

Obojica će zaigrati za Argentinu na Svjetskom prvenstvu 1994, kada je u grupi Caniggia s dva gola donio Gauchosima pobjedu protiv Nigerije („Diegooo, Diegoo, allaaa“, čuveni Claudiov uzvik koji je uhvatila kamera kod drugog gola, a El Pibe dodao iz slobodnjaka).

Ipak, Diego je ubrzo pao na doping kontroli, doduše zbog efedrina, a Argentina je tako bila osuđena na raniji put kući, iako je nagovještavala velike domete.

Lutao je poslije toga Caniggia, bio je suspendirann zbog nedozvoljenih sredstava, potresla ga je smrt majke, a s 33 godine je pokušao ponovo sa Atalantom. Nije uspjelo.

Dobio je poziv iz Dundeeja, gdje se preporodio i blistao. Zvao ga je Bielsa poslije toga u Argentinu – koji ranije nije htio čuti za njega zbog frizure. El Loco ga nije poslao na teren tijekom Mundijala. S obziom da nikada nije bio igrač za klupu, Caniggia je u Japanu, tijekom utakmice sa Švedskom, toliko gunđao sucima da su ga „počastili“ crvenim kartonom i okončali njegovu karijeru „pod zastavom“. Igrao je i u Rangersima, “pod stare dane”.

Igrao je i u Kataru te Wembleyju do 2012. godine. Povremeno radi kao skaut, a ne odbija ni angažmane u show businessu. U nogama ima više od 400 utakmica i blizu 200 golova. Najveći je uzor Sergiju Ramosu.