Tko će biti Macronov nasljednik?

Još je nešto manje od godinu i pol dana do sljedećih predsjedničkih izbora u Francuskoj. Ipak, ta očekivana sudbonosna izborna utrka već sada snažno utječe na političku svakodnevicu te je dovela je do raspada koalicije i dodatno otežava ionako zahtjevan rad manjinske vlade. Liberalni predsjednik Emmanuel Macron, nakon dva mandata, više se ne može kandidirati, a daleko izvan njegova političkog centra postavlja se pitanje tko bi nakon njega u očekivanom drugom krugu mogao pobijediti desno-nacionalnu Marine Le Pen, piše DW.

Ambicija za najvišu državnu dužnost u Francuskoj ne nedostaje. Neki potencijalni kandidati već su godinama u stanju pripravnosti, okupljaju pristaše i pokušavaju se što bolje pozicionirati uoči glasovanja. No o kojim se kandidatima radi?

Édouard Philippe

Philippe je 2017. bio prvi premijer tada novog predsjednika Macrona. Ovaj 55-godišnjak smatra se popularnim i osigurao je snažnu potporu na lokalnoj razini. Pozicionira se kao razborit političar centra i mogao bi biti obećavajući kandidat stabilnosti. Sa svojom strankom Horizons dugo je bio prilično vjeran Macronov saveznik.

U međuvremenu, međutim, vladi zadaje probleme. Dok je politički centar, sastavljen od predsjednikove stranke Renaissance te stranaka Horizons i MoDem, ranije uglavnom glasovao jedinstveno, Philippe je u posljednje vrijeme u ključnim proračunskim raspravama uskratio potporu.

Gabriel Attal

Ovaj 36-godišnjak također je bio premijer, a danas je šef zastupničkog kluba i predsjednik stranke Renaissance. Ima visoke rejtinge popularnosti i vjerojatno bi najviše predstavljao nastavak Macronove politike. Već kao premijer smatran je mlađom verzijom predsjednika, koji ga je čak nazivao „političkim mlađim bratom". U međuvremenu su, međutim, odnosi između ta dva brza politička uspona smatraju narušeni. Attal se više ne ustručava kritizirati planove vlade iz vlastitog političkog tabora. Ostaje pitanje želi li Francuska „Macrona 2.0“ ili će se Attal uspjeti jasno distancirati.

Gérald Darmanin

Aktualni ministar pravosuđa, kao i Macron, dolazi iz sjeverne Francuske. Na ljestvici popularnosti otprilike je izjednačen s Attalom i Philippeom. Prema anketi instituta Ifop, 26 posto ispitanih želi da se kandidira na predsjedničkim izborima, što je nešto manje nego za Attala (29 posto) i Philippea (37 posto). Dugogodišnji ministar unutarnjih poslova poznat je po čvrstom pristupu borbi protiv kriminala i jasnim porukama, kojima ovaj 43-godišnjak nerijetko daje i populistički prizvuk.

Bruno Retailleau

Izrazito konzervativni predsjednik Republikanske stranke prošle je godine nadmašio regionalne teškaše i svog unutarstranačkog konkurenta Laurenta Wauquieza, koji se dugo smatrao sigurnim predsjedničkim kandidatom. U posljednjim mjesecima, međutim, 65-godišnjak je osjetno izgubio na potpori. U nastojanju da se distancira od Macronova tabora, ovaj privremeni ministar unutarnjih poslova prijetnjama povlačenja potaknuo je ostavku premijera Sébastiena Lecornua, čime je u konačnici doveo i do prekida suradnje Republikanske stranke s političkim centrom.

Jedan za sve i svi za jednoga?

S obzirom na brojne kvazi-kandidature koje bi se u borbi protiv desnice mogle međusobno ometati, konzervativni gradonačelnik Cannesa David Lisnard izašao je s neobičnom idejom. Umjesto jednog kandidata po stranci, predložio je da se imenuje samo jedna osoba za stranke centra i desnice, kako bi se povećale šanse za ulazak u drugi krug.

Pojedine stranke i predsjednički aspiranti s pravom se pitaju trebaju li ego i ponekad različita politička stajališta ustuknuti pred ciljem sprječavanja pobjede Le Pen. Dosadašnje raspoloženje, međutim, pokazuje malo oduševljenja.

Zajednička kandidatura ili odustajanje od protukandidature teško je zamislivo u francuskom političkom krajoliku, obilježenom konfrontacijom i snažno samouvjerenim kandidatima. Tim više što konzervativci žele jasan raskid s Macronom, što njegova stranka teško može prihvatiti. Ipak, kada bi se više velikih stranaka neočekivano udružilo oko jednog kandidata, to bi bila jasna poruka borbe protiv desnice.

"Kraljica Marine“ ili Bardellin štićenik?

No, uopće nije sigurno hoće li se Marine Le Pen, koje se politička ljevica te liberali i konzervativci toliko boje, uopće moći kandidirati. Sud joj je u proljeće, zbog pronevjere sredstava EU-a, na pet godina oduzeo pasivno biračko pravo – s trenutačnim učinkom. Već u idućim mjesecima žalbeni sud trebao bi odlučiti hoće li presuda ostati na snazi i onemogućiti joj kandidaturu ili će desna nacionalistica po četvrti put pokušati ući u Elizejsku palaču.

Već je dugo jasno: ako Le Pen ne bude smjela sudjelovati, desni nacionalisti u utrku će poslati svog političkog štićenika Jordana Bardellu. Ova mlada politička zvijezda posljednjih je godina osvojila srca birača i u anketama je već prestigla svoj uzor, „kraljicu Marine“. Oboje imaju jasnu prednost pred svim ostalim predsjedničkim aspirantima. Bardella je nekoć slovio kao osobni jastreb Le Pen, dok je ona vodila politiku „detoksikacije" stranke. Danas se 30-godišnjak predstavlja znatno umjerenije.

Na kraju ostaje samo jedno pitanje: kako će se postaviti lijevi politički tabor? Zeleni i socijalisti barem žele nastupiti sa zajedničkom kandidaturom. Trenutačno, međutim, u toj kombinaciji nisu ni tradicionalna ljevica oko Jean-Luca Mélenchona ni najperspektivniji kandidat lijevog spektra, socijaldemokrat Raphaël Glucksmann. Hoće li itko od njih imati šanse za ulazak u drugi krug, tek treba vidjeti.