Nitko ne zna gdje je dno - neki analitičari, poput Jana Stuarta iz Credit Suissea, smatraju da će se u narednom razdoblju cijene nafte zadržati na sadašnjoj razini od 37 dolara, a nije nemoguće da barel padne i na 20 dolara.

Međunarodni monetarni fond (MMF) pak procjenjuje kako će se rast iranskog izvoza nafte nakon ukidanja sankcija dramatično odraziti na cijenu nafte i srušiti je na 5 do 15 dolara po barelu, a to bi posljedično moglo ugroziti naftnu industriju.

Ne treba smetnuti s uma da je i Libija bila značajni proizvođač nafte koja je uslijed ratnog kaosa gotovo u potpunosti izašla s tržišta sa sadašnjom proizvodnjom od 516.000 barela na dan, a tu je i Sirija čija naftna polja trenutno uglavnom kontrolira teroristička skupina ISIL, a proizvodnja nafte im je svedena na razinu hrvatske, piše Poslovni dnevnik.

“Povijest je pokazala da su se svi iznenadni skokovi, ali i padovi, događali iznenada i bez nekih velikih povoda. Štoviše, prije nešto više od godinu dana sam bio na velikom naftnom kongresu u Moskvi koji je okupio Ruse, Arape, Amerikance i sve ostale koji tu nešto znače, cijena nafte je tada bila nešto viša od 100 dolara, i apsolutno nitko od njih nije nagovijestio da bi moglo doći do ikakvog bitnog pada cijena”, kaže za taj listenergetski stručnjak Igor Dekanić, profesor na Geološko-rudarskom fakultetu u Zagrebu,

“Iako se često spekulira da su razlozi za nesmanjivanje dnevne proizvodnje nafte politički, oni isto tako mogu biti i gospodarski, a je vjerujem i da jesu. S cijenom nafte ispod 100 dolara su otpala je isplativost tehnologije dobivanja nafte iz škriljevca.

“Razinom cijene ispod 60 dolara neisplativi postaju Arktik i većina podmorskih nalazišta. S druge strane, cijena od 40 do 50 dolara je i dalje isplativa za konvencionalno vađenje nafte u Sjedinjenim Američkim Državama, dok je na Bliskom istoku cijena isplativosti još niža” zaključuje Dekanić.

To bi značilo i da mnoga, ekološki dvojbena nalazišta ispadaju iz igre.