Popularni National Geographic napravio je priču o Istri i njenim gradovima.
Među gradovima posjetili su i Pulu za koju tvrde da nosi svoju baštinu. “Još u prvom stoljeću Pula je bila poznata kao Pietas Julia”, objašnjava Vesna Jovičić, lokalni vodič. “Car Vespazijan imao je ljubavnicu iz Pule, Antoniju, oslobođenu robinju koja mu je postala družica nakon smrti njegove žene. Sagradio je amfiteatar za nju”, piše National Geographic.
Mnogo toga se promijenilo u proteklim stoljećima. Amfiteatar je sada domaćin godišnjeg Pulskog filmskog festivala, dok je britanski bend Florence and The Machine krasio njegovu pozornicu. U Areni je 2013. čak održana i beatifikacija sveca, svećenika Miroslava Bulešića, ubijenog zbog svojih uvjerenja 40-ih godina prošlog stoljeća.
Žive političke klime, Istra je razvila žive, ponosno zaštićene vlastite kulturne tradicije, u glazbi, plesu i jezicima. To su oni koje sam došao istražiti.
Istarski poluotok najveći je u Jadranskom moru, prostire se na hrvatskom, talijanskom i slovenskom teritoriju, s hrvatskom županijom, koja se naziva i Istra, koja čini 90 posto njegove kopnene mase. Bio je pod kontrolom Austrijskog carstva u 19. stoljeću, a Italije između 1918. i 1947. Tada je bio dio Jugoslavije prije nego što je 1991. pripojen novonastaloj državi Hrvatskoj.
“Imam prijatelja čiji je djed rođen u Austriji, otac u Italiji, on sam u Jugoslaviji, a sin u Hrvatskoj – sve bez napuštanja Pule”, kaže Vesna. “Vlade dolaze i odlaze, ali Istra nastavlja biti svoja. Tehnički većina Istrana su etnički Hrvati, ali drugi Hrvati kažu da smo Talijani. I jedno i drugo je krivo – mi smo Istrijani!”
Pula je najveći grad Istre, a njena prirodno zaštićena luka dugo ju je činila privlačnom za osvajačke snage, od Rimljana i Franaka do Napoleona i Austro-Ugarske Monarhije. Njegove ulice su slikovnica koja priča priču o njegovoj raznolikoj povijesti. Vesna pokazuje na strmu ulicu koja vodi južno od amfiteatra, gdje se srednjovjekovne kuće prekrivene freskama koje blijede nalaze između nebodera iz doba Jugoslavije i modernih stambenih zgrada.
Dok šetamo starim gradom, Vesna se prisjeća slavnih osoba koje je viđala u Puli u mladosti: Elizabeth Taylor koja šeće ruku pod ruku s predsjednikom Jugoslavije Titom, njezin suprug Richard Burton (koji je glumio Tita u filmu iz 1973. Bitka na Sutjesci) zaostajući. Tito je volio Istru, četiri mjeseca u godini provodio je u vilama na Brijunima, oko pet milja od Pule.
Danas su otoci nacionalni park, gdje paunovi lutaju, a stjenovita obala otisnuta je 130 milijuna godina starim otiscima stopala njihovih predaka, dinosaura. Vesna me vodi na ručak u restoran Amifteatar — želi da probam istarsko maslinovo ulje. “Plinije Stariji rekao je da je to bilo drugo najbolje u Rimskom Carstvu”, kaže ona s dozom ponosa. Aromatično je i travnato te, poput svih najboljih maslinovih ulja, ostavlja topli osjećaj u grlu. Uživamo ga uz kruh i pršut, dragulj istarske kuhinje: Pršut prosušen na buri, sjevernom vjetru koji u zimskim mjesecima hara jadranskom obalom i mesu daje meku slanost.
Posjetili su i Vodnjan, kojeg opisuju kao lijep gradića impozantno visokih venecijanskih, gotičkih i baroknih kuća, kao i Istrian de Dignan Ecomuseum, očuvanu kuću staru 200 godina, čije sobe nose relikte i naseljavanja i migracije. “Simbol ljudi koji su otišli s promjenom država”, kaže Rosanna Biasiol-Babić, voditeljica muzeja.
“Emigranti u Italiju, većina njih.” Između kraja Drugog svjetskog rata i 1960. godine čak 350.000 govornika talijanskog jezika pobjeglo je iz nove Federativne Narodne Republike Jugoslavije u strahu od etničkog progona od strane vlasti, što je događaj poznat kao istarsko-dalmatinski egzodus. Srebrni kip venecijanske gondole blista na ormariću. “Venecija je uvijek bila san za radne ljude u Istri. Uštedjeli bi da odu tamo na medeni mjesec.”
Posljednja stanica kulturne turneje bio je Rovinj za kojeg kažu da je nevjerojatno lijep grad renesansnih zgrada s crvenim krovovima, stisnutih uz lukovičasti rt poput sjemenki unutar nara. Posjet Rovinju koincidirao je s godišnjom gradskom feštom — blagdanom svete Eufemije — kada je tradicionalna istarska kultura najživlja. Eufemija je bila mučenica iz Male Azije koja je ubijena zbog svoje kršćanske vjere 303. godine.
Njezin kip, uključujući kotač koji se razbija na kojem je mučena prije nego što je bačena lavovima, krasi vrh rovinjske barokne crkve. Nalazi se na rotirajućoj platformi, ujedno i vjetrokaz dok se okreće na vjetru. I tu, u carstvu svetačkih meteoroloških izvješća, otkrivaju se talijanske kulturne sklonosti Istre. “Kad je okrenuta prema istoku, to znači vjetar i kiša”, kaže moja vodičica Mihaela Medić s grimasom dok mi pokazuje crkvu. “Ali kad se suoči s Italijom, vrijeme je savršeno.”
U to vrijeme održavao se još jedan poseban festivalski događaj: regata batana, tradicionalnih drvenih brodova kojima su rovinjski ribari stoljećima izvlačili rakove, bakalare i srdele zbog kojih je ovo područje Jadrana. Čamci su s ravnim dnom — što je nužnost zbog opasne stjenovite istarske obale — a ime im dolazi od talijanske riječi battere (‘tući’), referenca na karakteristično pljuskanje koje ispuštaju po površini vode.
“Sunce zalazi iznad crkve dok veslamo natrag u luku, s kipom svete Eufemije, koji gleda na zapad prema Veneciji, prazna silueta na ružičastom i zlatnom nebu. Posljednja je večer festivala, au zraku se osjeća karnevalska atmosfera. To je prizor bezvremenski poput drevnog kamenja pulskog amfiteatra: djeca koja se igraju na trgovima; mačke koje kradu od stolova restorana s ostacima ribe. Cijelo to vrijeme iz lučkih barova dopiru tužne melodije i ritmička bom-bom-bom bitinada, batane koje poskakuju u ritmu Jadranskog mora”, opisuju iz National Geograhica te navode da je najljepše putovati u Istru u proljeće.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!