Utemeljitelj, najveći promotor i najstrastvenija figura u povijesti rock'n'rolla Elvis Presley, umro je prije 40 godina, 16. kolovoza 1977., ostavivši za sobom nasljeđe koje ga i gotovo pola stoljeća kasnije gotovo jednoglasno čini neprikosnovenim Kraljem rocka bez kojega ne samo glazba, već i svijet kakvim ga danas poznajemo, ne bi bili isti.

“Netko je napisao da je sve počelo kada je jedan mladić ukrao glazbu roditeljima i predao je djeci, aludirajući, naravno, na epifaniju rock-demiurga Elvisa Presleya”, kazao je u razgovoru za Hinu producent i glazbeni urednik Siniša Škarica, jedan od začetnika rock’n’rolla u Hrvatskoj.

“Bilo bi to nešto poput bajkovita početka pripovijesti o rađanju rock’n’rolla, najveće društvene i kulturne revolucije 20. stoljeća – glazbe i kulture koje je preskočila povijesne barijere: rasne, etničke, jezične, političke, vjerske i socijalne”, dodao je.

Neokrunjeni kralj rock’n’rolla, Elvis Aaron Presley (8. siječnja 1935.-16. kolovoza 1977.) legenda je postao još za života, potukavši sve rekorde: u samo dvadesetak godina objavio je 97 ploča, te na vrhovima top lista proveo čak 996 tjedana.

U javnosti je počeo pjevati s 13 godina na crkvenim svečanostima i srednjoškolskim priredbama u Memphisu. Školu je napustio s 18 godina, pa neko vrijeme radio kao portir u kinu i vozač kamiona, snujući glazbenu karijeru. Prvu pjesmu snimio je, kako je kasnije tvrdio, kao rođendanski dar majci – njegov prvi singl objavljen je u srpnju 1954., čime je i započela njegova glazbena karijera, s producentom Samom Phillipsom pod etiketom Sun Recordsa.

Elvisov uzlet obilježili su sredinom 1950.-tih hitovi poput “That s All Right Mama” i “Heartbreak Hotel”, a najuspješnije mu je razdoblje od 1960. do 1975., u kojem je izdao čak 52 ploče koje je još za života prodao u oko 600 milijuna primjeraka.

Ostvario je i uspješnu filmsku karijeru, započetu 1956. filmom “Love Me Tender”, te se do 1966. nalazio na listi deset najkomercijalnijih američkih glumaca.

Kako je ljepuškasti mladić zauvijek promijenio svijet glazbe

Svojom pojavom Elvis je promijenio sve u 50-ima – glazbu, modu, razmišljanja mladih. Spojio je country glazbu i r’n’b u novi rockabilly žanr iz kojeg se rodio rock’n’roll. Bio je prvi glazbenik koji je plesao uz glazbu.

“Sam Phillips, Elvisov diskografski otac, vodio je mali tonski studio Memphis Recording Service smješten u memphiskoj 706 Union Avenue – mjestu što će ga kao svojim Betlehemom u budućnosti pohoditi milijuni ljubitelja pop glazbe u potrazi za tragovima rađanja jednog planetarnog mita. Snimao je crnačke glazbenike koji su izvodili ‘race’ – kako se na Billboardovim top ljestvicama nazivao idiom uskoro bez eha segregacije zamijenjen egzaktnim glazbeničkim ‘rhythm and blues’ – te lokalne bijele country zabavljače, i snatrio kako bi mu bijelac s crnim glasom donio pravo bogatstvo”, priča Škarica.

Pojavio se plahi, ljepuškasti mladić sa željom da snimi pjesmu za majčin rođendan. Zamijetila ga je Phillipsova tajnica, a onda na dodatnom snimanju i sam Phillips.

“Bio je to njegov čovjek! Nije zaradio milijardu; veliki RCA za otkup Elvisova ugovora platio mu je 30 tisuća dolara – u ono doba, 1956., ni to nije bila loša cifra. Zato je kao vizionar, ne trgovac, zajedno sa svojim otkrićem ušao već na prvom koraku 1986. u američki Rock’n’roll hall of fame”, napominje.

Elvis Presley je bio taj koji je, odmalena ozračen južnjačkim tradicijama dviju suprotstavljenih kultura – bijele i crne, uzbudljivo, neviđenim nervom spojio crnačku osjećajnost i ritam s bogomdanim raskošnim baritonom tenorskih dosega. Fizikus i temperament iznikli u mladog poluboga postali su živućim totemom adolescentnim poklonicima u bijegu od zaštitničkog roditeljskog zagrljaja konzervativne Amerike, kaže Škarica.

“Neprijeporno je jedno: prvi put u povijesti tinejdžeri su dobili svoju glazbu i na njoj izgradili svoju kulturu. Djeca i roditelji nisu više slušali iste glasove i klanjali se istim idolima pod svjetlima iste pozornice: Dean Martin, Perry Como, Frank Sinatra i Doris Day naspram Elvisa, Little Richarda, Chucka Berryja, Jerryja Lee Lewisa i Wande Jackson ili Ette James”, pojašnjava.

Kralj je mrtav, zamijenio ga je punk

Elvis Presley umro je 16. kolovoza 1977. u dobi od 42 godine. Kralj rocka srušio se u kupaonici na svojem imanju Graceland u Memphisu. Odmah je prebačen u bolnicu, no svi pokušaji animacije bili su bez uspjeha te je istoga poslijepodneva proglašen mrtvim. Uzrok smrti bio je srčani udar vjerojatno uzrokovan prejedanjem i predoziranjem lijekovima.

Njegova je smrt potresla milijune njegovih obožavatelja, a mediji su je popratili naslovnicama s kojih su vrištali očajni vapaji poput: “Danas je umro Elvis i doba rocka zauvijek je završilo”, ili “Kralj je mrtav i nikada ga nitko neće zamijeniti”. Glazbena era koja je uslijedila donijela je uzlet punka koji se, kako ocjenjuje glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš, mada posve različit od onoga što je svirao Elvis, zapravo nastavlja na temeljne postulate njegove glazbe.

“Negdje tamo 1977.-78. godine, Neil Young je imao pjesmu koja se zvala ‘My My, Hey Hey’ u kojoj postoji jedan zgodan stih: ‘The King is gone but is not forgotten, this is the story of Johnny Rotten’. Dakle, u toj je pjesmi Neil Young praktički u kontrapunkt doveo smrt Elvisa Presleya kojeg ne bi trebalo zaboraviti, bez obzira što su već došli neki novi heroji – dakle, izvođači poput Johnnyja Rottena i Sex Pistolsa – koji su bili dijametralno suprotni onome što je predstavljao tada već pokojni Elvis”, ističe Dragaš.

“Naravno da je sredinom 1950.-ih postojao i niz drugih izvođača rockabillyja, međutim, upravo je Presley bio najzaslužniji za omasovljenje toga pokreta, da isti ne umre kao još jedna moda mladih, te da postane nešto trajno, što će godinama, pa i desetljećima, biti temelj popularne glazbe, govorimo li o periodu od sredine 1950.-ih pa praktički do 21. stoljeća, u kojem je rock’n’roll doista bio noseći žanr popularne glazbe”, dodaje.

Iako se čini da možda gotovo da nema nikakve poveznice između s jedne strane Sex Pistolsa i Johnnyja Rottena i, s druge, Elvisa Presleya, poveznica je sigurno postojala, “jer, ako ništa drugo, Elvis Presley je pokrenuo rock’n’roll revoluciju na koju se punk praktički ponovo verificirao, odnosno, želio je taj povratak tadašnje rock glazbe prema onoj prvotnoj energiji, živopisnosti i životnosti rock’and’rolla kakvog ga je i Presley predstavljao sredinom 1950.-ih godina”, ocjenjuje.

Bijelo dugme kao prvi pravi odjek Elvisa na našim prostorima

S Elvisom, glazba je više nego ikada ranije mijenjala sliku svijeta, kaže Siniša Škarica. “Razlog tomu je i spoznaja da su mlade poslijeratne generacije u SAD-u, tzv. baby boomeri, u vremenima daljnjeg rasta životnog standarda, makar i u uvjetima Hladnog rata, postali važan čimbenik oko kojeg su se okretali ekonomski pa tako i društveno-politički potencijali najsnažnije svjetske nacije i zapadnog svijeta uopće”, pojašnjava.

“S druge strane, nas 1960.-e zatiču u postupnoj liberalizaciji društva, privrednim reformama, otvaranju granica, popuštanju jednopartijske stege. Glazba mladima postaje sredstvom grupnog oslobađanja i važna spona sa zemljama s onu stranu Željezne zavjese. Udomaćeni rock postat će bitnim argumentom kako je Željezna zavjesa zapravo iza naših leđa. Gramofon više nije luksuz, a televizija zaista postaje obiteljski prozor u svijet. Sve više smo dio tzv. potrošačkog društva i globalne epp ere”, rekao je Škarica.

Ipak, u tadašnjoj će Jugoslaviji morati proći još dosta godina prije nego se utjecaj Elvisa probije do šire publike.

“Pojavu Elvisa Presleya glazbenički establišment kod nas, kao uostalom i u njegovoj domovini, nije dočekao s odobravanjem. Naprotiv, bio je proglašen lošim pjevačem, a njegov rock’n’roll lošom, diletantskom inačicom jazza, vulgarnom glazbom s ritmovima džungle!”, napominje Škarica.

“Još gotovo dvadeset godina poslije pojave tog eksplozivnog sanjara nauljene kose i markantna, senzualna glasa, kod nas će očevi i sinovi, majke i kćeri s priličnim međusobnim uvažavanjem razmjenjivati simpatije i obožavanja prema najrazličitijim zvijezdama novostvorena društvenog glamura što su se napajale reflektorima prestižnih zabavnoglazbenih festivala. Kao što znamo – svidjelo se to nekome ili ne – ovdje će tek kongenijalno Bijelo dugme sredinom 1970.-ih povući oštru crtu i ozbiljno posvađati suprotstavljene generacije”, smatra.

Bez Elvisa ne bi bilo ni Michaela Jacksona i Madonne

Elvis je doista zauvijek promijenio ne samo svijet glazbe, već i svijet općenito, a da je njegovo nasljeđe trajno, pokazuje činjenica da, gotovo pola stoljeća nakon njegove smrti, i dalje predstavlja kultnu ličnost koja ima svoj fun klub, njegovim pjesmama ne pada popularnost, svi znaju kako izgleda.

“Kad je umro, tad se već moglo činiti, kako zbog nekih njegovih albuma iz 1970.-ih godina, tako i s obzirom na njegovo prilično dugotrajno boravljenje u Las Vegasu, gdje je živio poput nekakvog starog tigra ili lava u zlatnom kavezu, pomalo i bez doticaja sa stvarnosti, a zatim podjednako, ako ne i više izoliran na svojem imanju Graceland u Memphisu, gdje je i umro, da je Elvis – mada i dalje kralj rock’n’rolla – nekako zastario, kao da više nema veze s onim što se događa oko njega”, kaže Dragaš.

“To čak možda i nije bio pogrešan zaključak; međutim, kasnije smo vidjeli da je onaj njegov poklon majci, dakle one dvije snimke koje je krenuo snimati u Sun Recordsu 1954., zapravo donio toliku glazbenu revoluciju, toliku mijenu kulturološke paradigme zapadnog svijeta 20. stoljeća, da će njegova djela, a posebice ona iz 1950.-ih godina – dakle, gledano kroz tu kulturološku promjenu najznačajnija –rezonirati u suvremenoj popularnoj kulturi i glazbi čak i onda kad se taj njegov izravni utjecaj, Elvisa kao kralja rock’n’rolla, u toj istoj popularnoj glazbi više neće jasno čuti”, ocjenjuje.

A ako gledate tu priču malo šire, onda doista bez Elvisa Presleya, rock’n’rolla i onoga kako ga je on omasovio i što je sve napravio kroz 1950.-e, ’60.-e i ’70.-e godine, gotovo da je nemoguće zamisliti bilo koju zvijezdu rock i pop glazbe, pa čak i neke zvijezde koje naizgled kao da nemaju veze s njim, napominje. “Recimo, meni je bez Elvisa teško zamisliti ne samo Michaela Jacksona kao Kralja popa, koji je nažalost također umro na sličan način, nego recimo i pjevačice, poput Madonne i Lady Gage, te niz drugih bendova”, kazao je Dragaš.

Elvis je pripadao čitavom svijetu

Glazbeni se trendovi brzo mijenjaju, prebrzo da bi se bilo koji suvremeni izvođač trajno zadržao na tronu, no nitko nikada nije doveo u pitanje Elvisov kraljevski status, naprosto zato što on nadilazi kategorizacije.

“Elvis je postao ne samo najveća zvijezda Amerike i zapadnog svijeta, nego de facto i kulturološki fenomen bez kojeg nema ni Beatlesa, ni Stonesa, ni Dylana, ni Springsteena – praktički nikoga”, smatra Dragaš.

Za niz izvođača, on je sasvim sigurno ostao kamen temeljac, čak i kad se naizgled na njega svojom vlastitom glazbom ne obraćaju, odnosno, kad nisu toliko čujni utjecaji Elvisa Presleya na nečiju glazbu, ocjenjuje.

“Doista mi je teško zamisliti tko je još u tolikoj mjeri promijenio ne samo glazbu, nego na neki način i svijet, upravo pjesmama koje je pjevao, načinom na koji ih je izvodio, svojim izgledom, te što je to sve značilo kasnije, ne samo za brojne izvođače, nego de facto i za cjelokupni korpus popularne glazbe i popularne kulture”, ističe Dragaš.

S tom se ocjenom slaže Škarica: “Elvis će zauvijek ostati kraljem rock’n’rolla, kao što će Ramzes II. biti utjelovljenjem faraona, Louis XIV. kralja sunca, a Franjo Josip I. austrijskog cara. Svijet rock glazbe nikad nije detronizirao Elvisa, čak ni onda kada je neposredno prije naprasne smrti svojim izgledom i izvedbom izazivao gotovo sažaljive reakcije milijunskog planetarnog auditorija. Nikad nećemo znati bi li bez Elvisa svijet bio isti, ali jedno je sigurno: poput grčkih mitoloških junaka, pripadao je čitavom svijetu, ne samo rock kulturi”, poručio je.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.