Isusovac iz Argentine, Jorge Mario Bergoglio, nekadašnji nadbiskup Buenos Airesa, 266. je Petrov nasljednik, odnosno papa katoličke Crkve. Papa Franjo po mnogo čemu se razlikuje od ranije izabranih. Po prvi put u povijesti Crkve, jedan biskup uzima ime Franjo, ali i po prvi puta je isusovac izabran za papu, te da papa dolazi iz Latinske Amerike.

Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. godine u Buenos Airesu, u porodici s petero djece, a otac mu je bio talijanski imigrant, zbog čega papa Franjo ima i argentinsko i talijansko državljanstvo.  

Diplomirao je kemijsku tehnologiju, no poslije se odlučio za svećenički poziv te stupio u bogosloviju. U novicijat Družbe Isusove stupio je 11. ožujka 1958. godine. Humanističke studije završio je u Čileu, a 1963., po povratku u Buenos Aires, završio je filozofiju na Filozofskom fakultetu kolegija “San Jose” u San Miguelu.  

Papa Franjo kao univerzitetski profesor sljedeće dvije godine predavao je književnost i psihologiju na kolegiju “Immacolata” u Santa Feu, a 1966. predavao je iste predmete na kolegiju “Salvatore” u Buenos Airesu. Od 1967. do 1970. studirao je teologiju na Teološkom fakultetu kolegija “San Jose” u San Miguelu.  

Zaredio se 13. prosinca 1969. godine, a unutar Družbe Isusove proveo je svoj treći probandat od 1970. do 1971. u Alcali de Henares u Španjolskoj, te je 22. travnja 1973. položio svoje doživotne zavjete.  

Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. pomoćnim biskupom Buenos Airesa, a 27. lipnja iste godine primio je u katedrali u Buenos Airesu biskupski red po rukama kardinala Antonija Quarracina. Suzareditelji su bili apostolski nuncij Ubaldo Calabresi i biskup Mercedes-Lujana Emilio Ognjenović.  

Nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa imenovan je 3. svibnja 1997., a 28. veljače 1998., nakon smrti kardinala Qarracina, naslijedio ga je u nadbiskupskoj službi.  

Kao nadbiskup putovao je javnim prijevoznim sredstvima, a umjesto biskupske palače, stanovao je u iznajmljenom stanu, te je zaslužio nadimak “kardinal siromašnih”.  

Govori španjolski, talijanski, a služi se i njemačkim jezikom. Poznat je i kao dobar kuhar, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike, Shakespearea i Dostojevskog te kao dobar plivač, iako od djetinjstva ima poteškoća s plućima.  

Bio je magistar novaka u Villa Barilari u San Miguelu (1972. -1973.), profesor na Teološkom fakultetu, konzultor u svojoj Provinciji te rektor kolegija. Za provincijala Argentine izabran je 31. srpnja 1973. i tu je službu obnašao šest godina.  

Između 1980. i 1986. godine bio je rektor kolegija i Filozofskoga i teološkog fakulteta u istoj kući, te župnik u biskupiji San Miguel.  

Napisao je knjige: “Meditationes para religiosos” (Razmatranja za redovnike) 1982., “Reflexiones sobre la vida apostolica” (Razmišljanja o apostolskom životu) 1986., i “Reflexiones de esperanza” (Razmišljanja o nadi) 1992.  
Bio je ordinarij i za vjernike istočnoga obreda koji prebivaju u Argentini, a nemaju ordinarija vlastitoga obreda. Usto je bio i Veliki kancelar Argentinskog katoličkog sveučilišta. Na 10. redovitoj općoj skupštini Sinode biskupa u oktobru 2001. bio je generalni relator.  

Od studenog 2005. do studenog 2011. bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije.  

Prvi kardinal iz reda đakona Jean-Louis Tauran oko 20.15 sati 13. ožujka 2013. pojavio se na svečanoj urešenoj loži vatikanske bazilike i nakon tradicijske objave na latinskom: “Habemus Papam!” (Imamo Papu!) obznanio da su kardinali elektori taj dan na konklavama izabrali za papu argentinskog kardinala Bergoglia koji je izabrao ime Franjo.

Pojasnio je da je ime odabrao u čast svetog Franje Asiškog. Nakon što je zamolio vjernike da se pomole za Benedikta XVL, zamolio ih je i da zazovu Božji blagoslov i za njega.  

Papa Franjo inauguriran je 19. ožujka 2013. kao poglavar Vatikana i Katoličke crkve. Službu je preuzeo na praznik svetog Josipa, zaštitnika Crkve.