Paranoja Hladnog rata ostavila je Albaniju prepunu bunkera. Sada se vraćaju u život.
Ako prošećete pokraj kuće bivšeg albanskog komunističkog diktatora Envera Hoxhe u središtu Tirane, možda to nećete ni znati. Nema znaka koji bi označio njegovu povijesnu ulogu. Dvokatna rezidencija, skromna za diktatorske standarde, izgleda kao da je preuređena umjesto da je konzervirana, njezini široki prozori ispresijecani su krep trakama. Kuća je samo jednom bila nakratko otvorena za javnost 2018., a od tada je malo njih bilo unutra.
Trenutačno stanje u Hoxhinoj rezidenciji sažima kako se Albanci osjećaju oko komunističkih godina. Nakon što su pretrpjeli kolektivnu traumu okrutnosti, mnogi bi radije zaboravili da je Hoxha ikada postojao, piše CNN.
Tijekom vrhunca komunističke vladavine, zloglasni paranoik i izolacionist Hoxha zatvorio je albanske granice, ubio one koji su pokušali otići i izgradio ogroman broj bunkera. Nepovjerenje njegova režima prema komunističkim saveznicima, korištenje državnog nadzora i brutalnost u staljinističkom stilu priskrbili su Albaniji nimalo laskav nadimak, “Sjeverna Koreja Europe”.
Nakon što je Hoxhina 44-godišnja vladavina terora završila 1985. – a komunistička vladavina 1990-ih – Albanija je naslijedila čak 221.143 bunkera i vojnih objekata, koji su desetljećima služili kao svečani podsjetnici na mračnije dane – sve do nedavno.
Danas Albanija doživljava turističku renesansu, koju podupiru poduzetnici i povratnici koji daju drugi život komunističkim vojnim strukturama.
Kako bi povratili svoju povijest i vratili tradiciju koja im je nekoć bila ukradena, Albanci sada ponovno koriste bunkere i bivše vojne vojarne kao restorane koji poslužuju tradicionalnu hranu i vino te jedinstveni prostori za pansione, muzeje umjetnosti i povijesti, pa čak i studije za tetoviranje.
Bivša vojarna – novi restoran
Ako se vozite 16 minuta uz planinske obronke izvan Tirane, prođete pokraj šarenog poljoprivrednog zemljišta s ovcama na ispaši, niz nekoliko uskih ulica koje krivudaju cik-cak, i dočekat će vas lutka odjevena u vojne uniforme i gas masku. Dobrodošli u Kazerma e Cerenit, bivšu vojarnu i kompleks pretvoren u jedan od najnovijih gradskih restorana i agroturističkih destinacija.
Ovo je zamisao Ismeta Shehua, albanskog kuhara školovanog u Ujedinjenom Kraljevstvu koji je nekoć posluživao ručak pokojnoj kraljici Elizabeti II., a sada se vratio kući kako bi izgradio rastuće carstvo restorana, a njegov najnoviji projekt je Kazerma (“vojarna” na albanskom) , koji je otvoren prije samo godinu i pol.
Ono što je sada blagovaonica na dva kata, nekoć je bila spartanska, pećinska garaža za vojne kamione. Gotovo je neprepoznatljiv od svoje bivše inkarnacije, osim izvornih željeznih tračnica koje podupiru drveni krov i izbušenih rupa u ciglama koje su ostale nedirnute.
“Kazerma je od farme do stola”, objašnjava Shehu. “Radi se o pomoći Albancima i našim susjedima. Kad ljudi dođu ovdje, kažu: ‘Vau!’, ovo je mjesto nekada bilo za vojnike, nekada je bilo za tenkove, TNT i granate. Sada je to mjesto mira, ljudi koji služe s osmijehom; imate dobru hranu i vrlo lijepe deserte. A to je velika promjena, zar ne?”
Konobari su odjeveni u vojnu odjeću, ponekad s crvenim rubcem komunističke partije.
“Moje je osoblje odjeveno kao vojnici”, kaže Shehu, “i službu obavljaju s osmijehom – a ponekad i lažnim oružjem.” Za kraj obroka, gostima se daje račun u lažnoj torbici za granate.
Vojna instalacija u Kazermi je ogromna, proteže se tako da uključuje staklenike, farmu pataka, bivše vojne bunkere koji se sada koriste za kušanje vina i sireva, mali muzej vojnih uspomena i nekoliko kuća za goste u kojima ljudi mogu provesti noć.
U sobama je Shehu postavio velike cilindrične betonske blokove da oponašaju tuševe vojarne. Dodatni ukras uključuje stare vojne radio-aparate, drvene kundake i čuture koje se koriste kao posude za cvijeće.
Dok Shehu priznaje da su komunističke godine bile bolne, njegov cilj je da se ljudi ne boje prošlosti, već da krenu naprijed od nje.
“U vrijeme komunizma bio sam jako mlad, ali znam da se moj otac jako mučio. Ne želim nikada zaboraviti ono što je bilo prije, ali sada se priča promijenila. Pravimo nove stvari, ovo je nova Albanija”, poručio je.
Podzemni muzej
Nekoliko koraka od džamije Et’hem Bey iz osmanskog doba na središnjem Skenderbegovom trgu u Tirani nalazi se još jedan dirljiv vojni bunker iz doba Hoxha. Bunk’Art 2 je najvažniji muzej u zemlji koji katalogizira zločine počinjene pod komunističkom vladavinom u Albaniji i nalazi se u očuvanom nuklearnom bunkeru koji je nekoć povezivao političke urede središnje vlade.
Kupolasti ulaz u podzemni bunker služi kao mračna obavijest o onome što dolazi.
Svih 360 stupnjeva unutrašnjosti sive kupole prekriveno je fotografijama koje obilježavaju žrtve ubijene po nalogu vođe koji je bio toliko paranoičan i okrutan da bi vam samo poznavanje njega moglo dovesti život u opasnost.
Jedno od lica iznad stubišta je Sabiha Kasimati, Hoxhina stara srednjoškolska prijateljica koja ga je pozvala da prestane ubijati nevine ljude, da bi kasnije bila izvansudski zatvorena.
Bunk’Art 2 potvrdio je da je oko 5500 ljudi ubijeno političkim pogubljenjima tijekom godina Hoxhe, ali neslužbene procjene govore da ih je čak 100 tisuća nestalo pod nadzorom vlade. To znači da bezbrojna tijela nikada nisu pronađena, ostavljajući Albance da čekaju eventualno otkriće masovnih grobnica.
“Albanija je imala jedan od najsurovijih komunističkih režima na svijetu,” sjeća se Eni Koco, 50, osnivačica turističke grupe Albania My Way.
“Uspoređivali su nas sa Sjevernom Korejom jer je vlada stvorila kult ličnosti, govoreći nam da su oni bogovi i da ih trebamo obožavati, stvarajući sustav za kontrolu granica i ubijajući svakoga tko pokuša pobjeći ili ući u zemlju.”
Duboko u tunelima otpornim na nuklearne bombe, izložbe objašnjavaju što se ovdje događalo sve one godine kada je Albanija bila odsječena od svijeta. “Sigurimi, ili lokalna nadzorna policija, sve je kontrolirala i pripremala ljude da špijuniraju obitelj i prijatelje”, kaže Koco. Među izloženim predmetima je i drvena metla s prislušnim uređajem tajno ugrađenim u glavu, alatom pomoću kojeg susjedi mogu špijunirati susjede.
“Do 1990. bili smo na rubu gladi”, sjeća se Koco. “Čak je i odjeće i obuće nedostajalo. Moglo se birati samo pet modela i svi su izgledali isto.”
U drugoj paraleli sa Sjevernom Korejom, Albancima je rečeno da im vanjski svijet nema na čemu zavidjeti.
“Hranili smo se stalnom propagandom koja je govorila da smo jedina zemlja na svijetu koja gradi pravi komunizam i da smo mi sjajna zvijezda”, kaže Koco. “To je bilo u dubokoj suprotnosti s onim što smo svakodnevno živjeli i to je stvorilo određeni sindrom laganja i prikrivanja stvarnosti. Danas se još uvijek jako bojimo izraziti svoje stvarne osjećaje.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!