Velimi Šonje, ekonomski analitičar, bio je gost Pressinga.
Situacija u Hrvatskoj i kriza vlasti koja se mijenja iz sata u sat uvjetuje to da se neke odluke ne donose. Smatrate li da je dobro da Vlada koja je nefunkcionalna ne donosi odluke ili?
Ja zasad nisam pretjerano zabrinut. Ponekad je aktivizam Vlade puno štetniji i lošiji za gospodarstvo ako se ništa ne događa i ne mijenja. Zamislimo da netko donosi zakone koji povećavaju poreze, nove komplikacije, takav aktivizam Vlade ne bi nam dobro došao. U povijesti vidimo da vlade kad su radile aktivno, često su radile vrlo krivo. Vlade su i u drugim zemljama padale, sve je to normalno, nama je to novo.
Vi ste rekli da Vlada nema reformski kapacitet i da je sam plan premlak. Smatrate li da je trenutna situacija za nju bolja da ne donosi odluke?
Posve je jasno da dvije godine, pogotovo u situaciji zaduženosti kakvu mi imamo, dvije godine nedonošenja odluka ne bi bilo dobro. Loše bi bilo da se ovo stanje nastavi duže vrijeme, jer nas čeka refinanciranje vanjskog duga, dugova HAC-a i AC Rijeka – Zagreb, Vlada je bila započela proces oko izdavanja jamstva za refinanciranje dugova…
Je li moguće postići fiskalni suficit nedjelovanjem Vlade?
To je realna mogućnost ako se nastavi gospodarski oporavak. Ako se on nastavi, bez obzira na ovu političku turbulenciju, a to ovisi i o izvoznim tržištima, moguće je da se proračun puni sve bolje, a kako se političari ne mogu dogovoriti, nema pretjerane potrošnje, pa je moguće da nema povećanja državnih izdataka, pa bi u teoriji mogli prijeći i u suficit. Međutim, kad nemate čvrstu vlast, onda neki sustavi koji i inače nisu dobro upravljivi, poput zdravstva, postaju problem.
Tko po vama u zadnje vrijeme donosi ključne gospodarske odluke za budućnost zemlje?
Odluke su na Vladi. Ona još uvijek funkcionira kako smo vidjeli jučer. Imali su 30 točaka na dnevnom redu, ona donosi odluke. Problem je što politički gledano nije moguće donijeti teže odluke dok se ova situacija ne riješi.
Koje su glavne zapreke gospodarskog razvoja HR u ovom trenutku?
Hrvatska ima sreće, jer se dogodio gospodarski oporavak u Europi i zbog problema u Aziji i Africi su se zatvorila turistička tržišta i dovela ljude nama. Prvi problem je razina zaduženosti države, to hitno treba rješavati. To je vatrogasno pitanje, koje ne ulazi u suštinu problema. Mi smo fundamentalno loši, gospodarska struktura nam je loša, javna poduzeća su neefikasna. Kroz javne usluge plaćamo više njihove neefikasnosti. HEP ostvaruje dobiti u milijardama kuna, a cijena struja bi mogla biti niža. Kad se uspoređuju cijene za industriju, Hrvatska ima jednu od najskupljih struja u Europi, pogotovo kad se u obzir uzme razina razvoja i cijena. To je dio priče o našoj nedovoljnoj konkurentnosti. Naša famozna poslovna klima, troma birokracija, loša i skupa regulacija još su jedan faktor. Postoje sustavi mjerenja tih troškova i neefikasnosti, a mi po tim pokazateljima jesmo 40. na svijetu, ali peti odozdo u EU i tu nema nikakvog napretka i nije ni izbliza dovoljno da Hrvatska pokrene poslove.
Koji je uopće razlog da netko dođe investirati u Hrvatsku? Zašto nemamo green field investicija?
Moramo razlikovati troškovnu nekonkurentnost od loše poslovne klime. Problem je u industrijama veće vrijednosti, po kojima je Hrvatska u grupi zemalja kojima pripadamo apsolutna iznimka, u Hrvatskoj su najveći dohoci oporezovani s 40 posto plus prirez. Moramo se ravnati prema okruženju, gdje toga nigdje nema. Zemlje se kreću između 10 i 29 posto, a mi se tome ne prilagođavamo. Oporezivanje kapitala od 20 posto je relativno visoko. Niža je stopa u Austriji i Njemačkoj, ali to nisu naši parametri za komparaciju. Pored troškovnih faktora, treba spomenuti i poslovnu klimu. Mnoge su zemlje u tome otišle daleko. Kompletan je Baltik oko trećega mjesta na svijetu. Mi nažalost nemamo, osim priče o kvaliteti života, nikakvu razlikovnu konkurentnu prednost zašto bi nekome bili doista interesantni. Imamo nekih investicija, ali to je vrlo sporadično.
Turizam je slučajni faktor. Koliko on nam nosi dobro, a koliko radi loše?
Mi imamo sad prihod od turizma na razini 8 milijardi eura godišnje, što je blizu 20 posto BDP-a, i tu smo u Europi rekorderi uz Maltu. Definitivno, s aspekta gospodarskog razvoja otvara se ovo pitanje. Na obali ne postoji puno alternativa, ne može se destimulirati turizam da se pojavi druga grana. Turizam je dobra stvar, ali treba imati na umu da smo na gornjim limitima strukture na kojoj on može biti koristan. Turizam nije onoliko važan da nas drži na vrhuncu gospodarstva.
Koliko će rasti hrvatski BDP ove godine?
Između 2,5 ili tri posto.
Lalovac ili Marić?
Marić.
Vaša procjena 2,5 do 3 posto rasta BDP-a, čini se poprilično optimistična…
Mislim da je 2,5 realno, nakon 2,7 u prvom kvartalu. Svi pokazatelji za drugi kvartal su i dalje dobri, uz pretpostavku dobre turističke sezone, mi idemo na tih 2,5 po mojoj procjeni.
Što to znači za ukupni omjer javnoga duga?
To znači mogućnost da se kroz bolje punjenje proračuna negdje 3 do 4 milijarde kuna pojave u blagajni. Omjer između javnoga duga i BDP-a ostaje ili stabilan ili se vrlo malo povećava.
To je pozitivna spirala od koje možemo očekivati bolje ocjene rejting agencija?
Da bi se to dogodilo, nisu dovoljni samo ovi spontani trendovi, koji su kratkoročni po svojoj naravi. Oni se događaju bez ozbiljnijih promjena u društvu. To je život na sreći.
Rekli ste da je Marić bolji ministar financija…
Prvenstveno gledano sa stručne strane, mislim da u ovoj situaciji u kojoj se sada nalazi, pliva relativno uspješno, koliko je to moguće. Lalovac, dok je bio ministar financija, u tom periodu mogu se sjetiti dvije dobre stvari koje je napravio, povećao je osnovicu na obračun više stope poreza na dohodak, vratio je poticaje na stambenu štednju, koji su neto pozitivni, ali ono što je napravio za problem švicarskog franka je negativno. Imao je brojna druga, vrlo elegantnija rješenja, a forsiranjem linearnog rješenja stvorio je potencijalni problem i trošak, a da onima koji su u stvarnom problemu nije nikako pomogao. To je bila čista politička odluka, a mislim da ministar financija mora jako vagati troškove i koristi i ne smije dozvoliti da politički dogovori diktiraju stručna rješenja.
Oko priče prodaje državnog udjela u Končaru, sa saborske govornice je postavljeno pitanje dogovora. Je li prodaja državnog portfelja obveznim mirovinsim fondovima dobra odluka?
Oni su i bili u državnom vlasništvu, samo su se proširili. Ovdje nije pitanje dogovora, nego odgovara li cijena burzovnoj cijeni. Na hrvatskom tržištu kapitala, koje je nelikvidno, s kojega su gotovo nestali mali dioničari, ne može se prodati Končar u razumnom roku. Želite imati velike igrače s druge strane, radite blok transakcije. Ne mogu tu transakciju ocijeniti s pravne strane, ali s ekonomske ne vidim ništa sporno. Mislim da je dobro da mirovinski fondovi uzimaju aktivniji udio u poduzećima.
Kako ocjenjujete obvezne mirovinske fondove?
Jedini koji su demontirali drugi stup su Mađari i Poljaci, svugdje drugdje je on opstao. 2002. kad je reforma počinjala, bila je intencija rasta. Koncept mirovinske reforme treba sačuvati. Oni ambivalentno upravljaju sredstvima. Lako ćemo im pronaći mane, naročito tamo gdje je sudjelovala država. Trebali su i ranije ići u poziciju aktivnih dioničara. Ovo je dobar trend, a ne da samo novac koriste za kupovinu državnih obveznica.
Kako gledate na visinu naknada i njihovu povezanost s bankama?
To je pitanje za regulatore, ako je bilo situacija gdje se realizirao sukob interesa. Iz toga se ne može generalno govoriti o tome je li netko dobar ili loš. Naknade su 0,45 posto. Sad je programirano smanjenje prema 0,30 u sljedećih šest godina. To su prevelike naknade. Da se krene agresivnije u vlasničkoj participaciji, onda bi naknada bila primjerena, ali uz uvjet da uz veću naknadu stvaraju veću vrijednost na računima. Mi smo zemlja koja zbog svoje razine zaduženosti nije u poziciji da se previše kocka.
Zašto državna potrošnja ne može potaknuti rast u Hrvatskoj?
Prošla vlada je došla u personifikaciji Linića i Čačića s tom mantrom da će državnim investicijama povećati gospodarski rast. To je prošlo u prošlom desetljeću, a tu mantru plaćamo i danas. Imamo neefikasnosti i neracionalnosti, imamo nešto manje korupcije, ali to i dalje ne znači da je efikasno. Trebamo umjereno kaskadno povlačenje države iz gospodarstva.
Što bi to značilo?
Imamo prevelik udjel države u raznim vrstama javnih poduzeća. Pored strateških, u CERP-u imamo udjele države u preko 400 poduzeća. To je nešto što apsolutno najvećim dijelom treba privatizirati. Tu postoje i paradoksi. Primjerice, šume, one se mogu regulirati raznim pravilima, ne treba postojati jedna firma koja će upravljati svime.
Jednom ste rekli da treba pobacati političku kastu van iz uprava i pozicija u državnim tvrtkama…
Nije član u stranci put u javno poduzeće. To je put u političku karijeru i Vladu, a treba postojati vatreni zid u odnosu na poduzeća. Politika će odrediti generalni cilj, koji ne mora biti maksimalizacija profita, politika mjeri i kontrolira ostvarenje tog clja, ali ljudi koji to ostvaruju moraju biti profesionalci u menadžmentu.
Zašto je Lovrinović spreman potpisivati čekove bez pokrića?
On se jasno pozicionirao kao ekonomist, koji vjeruje u doktrinu da centralna banka može kroz kontrolu domaćih obveznica upravljati gospodarstvom. Osobno, a vjerujem i dobar dio struke, skeptičan je prema takvoj poziciji. Tu je problem, mijenjaju se politički poticaji i mehanizmi kontrole.
Ima li on za cilj doći na čelo HNB-a?
On je to javno deklarirao.
Za slučaj da dođe do toga, kakvo bi to bilo za Hrvatsku?
U centralnom bankarstvo postoji nešto što se zove Thomas Beckett efekt, treba vidjeti kako će se postaviti za odluku koju treba donijet. Teško je govoriti koliko to može biti rizik na zemlju. Rizik je uopće mijenjanje guvernera promjenom političke vlasti. Oni imaju svoj mandat, koji traje 6 godina, neovisni su i bilo bi najbolje da se do 2018. godine ova tema makne sa stola.
Kad je proračun donešen, zamjerali ste mu dosta stvari. Kako vam se sad on čini?
Nažalost, nemamo podatke. Uvijek oni malo kasne, sad su raspoloživi neki podaci za prvi kvartal, kad to nije bilo pod kontrolom Vlade. Tek krajem ljeta ćemo znati konkretnije. U ono vrijeme kad se taj proračun donosio bilo je mišljenje da je nedovoljno hrabar, ali je atipičan. Vlada nije mogla napraviti puno u ovoj godini, pa je generalni zaključak bio da će prvi pravi proračn biti sljedeći. Sad je pitanje hoćemo li ga imati.
Dosta pitanja se postavlja oko demografije, kad je ekonomija u pitanju. Todorić je rekao da ne može pronaći radnike. Kako vi gledate na te probleme?
Iseljavanje se ne može spriječiti, ne može se ljudima zabraniti da idu. Problem demografije je iznimno kompleksan i vrlo ga je teško riješiti. Poanta u modernom svijetu – mlade žene žele imati djecu na isti način na koji su željele njihove majke, ali one žele i karijere i sudjelovati na tržištu rada. Ukupne politike, koje olakšavaju obiteljima, a prvenstveno ženama, da imaju obitelj, ali i karijeru i da se mogu razvijati. Izrael je uveo potpuno besplatne vrtiće, ali ja sam duboko uvjeren da se isplati smanjiti negdje plaće i otpustiti 30 tisuća birokrata i taj novac upotrijebiti negdje drugdje.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
