Ina i energetska tranzicija svijeta: Isplati li se kupiti je sada

Robert Anic/PIXSELL

Dok Hrvatska razmišlja o otkupu ostataka ostataka Ine, kompanije koju je prodala prije 13-ak godina za malo novca i u neusporedivo većoj snazi, iz svijeta dolaze vesele vijesti iz sektora obnovljivih izvora energije.

Ove vijesti važne su i pored zdravog razmišljanja o napuštanju fosilnih goriva, kao jednog od najvažnijih uzroka globalnog zatopljenja, ali i činjenice da su investicije u fosilna goriva u padu, dok na njihovu rizičnost ne upozoravaju samo okolišterci, već i Međunarodni monetarni fond i Bank of England.

Prvi napredak koji je ostvaren ove godine jest preuranjeni rekord u solarnoj energiji, a drugi su najave pada eksploatacije fosilnih goriva u manje od deset godina. Ove trendove prokomentirat ćemo s Igorom Grozdanićem, energetičarom koji se iscrpno bavi ekonomijom obnovljivih izvora energije. No, za početak pojasnimo o čemu se radi.

Solarna je energija, naime, prvi puta u povijesti postala najjeftinija varijanta obnovljivog izvora energije i to u 58 zemalja svijeta, među kojima su tri od četiri najmnogoljudnije zemlje svijeta – Kina, Indija i Brazil. Iako se predviđalo da će solar postati jeftiniji od vjetra, malo tko se nadao da će se to dogoditi tako brzo. No, solaru to uspijeva sada i bez subvencija – približava se točki kada će biti jeftiniji od ugljena i prirodnog plina na daleko većoj skali, a novi solarni projekti u zemljama u razvoju već koštaju manje nego vjetroelektrane, navodi Bloomberg New Energy Finance.

Razlika između razvijenih i nerazvijenih zemalja

“Investicije u solare su od doslovne nule prije pet godina dogurale do prilično visokih”, kazao je za Ethan Zindle iz BNEF-a, dodajući da je najveći doprinos dala Kina. Njegov kolega Michael Liebreich navodi kako obnovljivi izvori snažno ulaze u eru rezanja cijena fosilnih goriva.

Navodi se i kako cjelokupni prijelaz na čistu energiju može biti skuplje za države koje su bogate i gdje potražnja za strujom stagnira ili pada i gdje se solari i vjeroelektrane moraju natjecati s postojećim termoelektranama na ugljen i plin. No, kada je riječ o nerazvijenim zemljama, gdje potražnja raste, solar i vjetar postaju jeftiniji od svih prljavih varijanti.

Isti izvor navodi i da će era rastuće potražnje za fosilnim gorivima gotova prije roka, jer svijet polako prelazi na jeftinije alternative. Solar, koji je tehnologija, a ne resurs, neprestano pojačava svoju efikasnost uz padajuće cijene proizvodnje; a što se potrošnje tiče – pored električnih automobila na tržištu su sve prisutniji oni s manjom potrošnjom. Vrhunac za ugljen, plin i naftu predviđa se tako za 2025.

Dvije godine kasnije trebalo bi se dogoditi nešto čudesno i vezano za postojeće termoelektrane na prljava goriva – trebale bi postati skuplje od izgradnje novih solara i vjetroeletrana.

Dvije neophodne promjene za Inu

Grozdanić, suradnik Nove ljevice, na početku upozorava da rekord u solaru ipak nije bio preuranjen, makar ako se gleda na prave procjene.

“Mogu reći da je Greenpeace dao točan scenarij, dok je Međunarodna energetska agencija to pomaknula na dulji rok. Što se tiče pada potražnje za naftom, teško je reći kako će se on odvijati. Ono što je važno naglasiti jest da će se vremenom smanjivati opskrba plinom i naftom, jer polako prelazimo niskougljičnu tranziciju, dakle, prelazimo na sustav bez ugljena nafte i fosilnih goriva u prometu i industriji”, kaže nam Grozdanić.

Kada je riječ o kupovini Ine u takvim uvjetima – s obzirom na globalni prelazak na solar, ali i otežanu tranziciju u razvijenim zemljama, među koje spada i RH – Grozdanić navodi da je stvar zapravo vrlo jednostavna.

“Ina bi u budućnosti, ako želi opstati, trebala promijeniti smjer djelovanja i iz naftne kompanije prerasti u energetsku kompaniju. To znači promjenu energetske paradigme i to baš zato što opada potražnja za naftnim derivatima i na našem i na regionalnom tržištu”, navodi on.

Pad potrošnje nafte u regiji

Na pitanje zašto se već događa taj pad, čak i kod nas, on odgovara:

“Zato što automobili manje troše, i nema više potrebe za automobilima s velikom potrošnjom. Osim toga, prelazi se i na alternativna goriva CNG, odnosno SPP (stlačeni prirodni plin), ali i LPG, odnosno UNP (ukapljeni naftni plin)”, kaže nam Grozdanić.

Da bi Ina opstala, naglašava, ona mora promijeniti priču i, recimo, ući u joint venture s HEP-om.

“Potom treba izaći na elektroenergetsko tržište i postati kompanija koja radi gas to power, odnosno usmjeriti se na proizvodnju energije izgradnjom novih ili postojećih termoelektrana. Kad treba isporučivati plin kućanstvima, onda ga daje kućanstvima, a kad je plin prejeftin, ona ga usmjeri prema elektranama i novm postrojenjima, da postane električna energija”, pojašnjava.

Je li to razlog zašto je dobro da Hrvatska preuzme Inu u ovakvim uvjetima, s obzirom da je malo vjerojatno da će Mol napraviti takvu transformaciju tvrtke.

“Mol će možda to i napraviti, ali na sebi svojstven način prema svojim ciljevima. Ina se neće razvijati u smjeru energetske kompanije ako je ne preuzmemo”, smatra Grozdanić.

Bez plana i programa

Međutim, dojam je takav da je Vlada izašla u javnost s namjerom kupovine Ine bez ikakvog plana i programa, a kamoli strategije. Štoviše, to je izgledalo kao ad hoc sanacija PR štete zbog izgubljenog postupka pred arbitražnim sudom, bez jasnog plana kako će doći do milijardi kuna potrebnih za takav pothvat.

“Imate dobar dojam. Prva stvar – država treba imati viziju što sa Inom, da bi napravila konkretan plan. Dakle, ne samo energetsku strategiju, nego konkretan plan – od promjene rukovodstva do promjene energetske paradigme. To bi zatim trebalo ići na glasanje u Sabor i nakon toga bi se trebalo gledati gdje pronaći novac”, navodi on.

Po njemu je opcija formiranja holdinga, u koji bi ušli Ina i HEP, teško ostvariva, iako se za nju zalažu pojedini stručnjaci.

“To su različiti subjekti različitog povijesnog i sadašnjeg djelovanja. I iako bi trebali djelovati zajednički u smjeru opskrbe stanovništva energijom, one tako ne djeluju, što je problem dugogodišnjih naslijeđenih pozicija i u jednoj i drugoj organizaciji”, navodi on.

To je, dakle, dugoročan proces u kojemu se sve strane moraju uzeti u obzir i za realizaciju bi bilo potrebno bar tri do pet godina.

Postoji li scenarij prema kojemu bi Hrvatska mogla izgubiti na investiciji u Inu, upitali smo na kraju.

“Koliko je do sada poznato, ne bi se išlo na kupovinu na javni dug, već zaduženjem postojeće dionice Ine. Mislim da država time ne bi gubila, a razvojni dio Ine bi se očuvao, time i radna mjesta. Podržavam potez, ali on mora biti izveden transaprentno”, zaključuje Grozdanić.