Da nije ozbiljno, bilo bi smiješno. Nasred Moskve, usred mraka, zavapio je Tucker Carlson na međumrežju Elona Muska, kako je on eto na vrata Kremlja došao upravo sad kako bi sproveo novinarstvo u djelo. Onakvo kakvo nitko na svijetu danas, kaže nam on, ne sprovodi. Novinarstvo zvano intervju s Putinom.
Čovjek koji je potjeran s Fox Newsa, koji ga je optužio za širenje laži, došao je dakle kao desantna padobranska specijalna jedinica, iznenada, po noći, u glavni ruski grad ni manje ni više nego kako bi za dobrobit svijeta i novinarstva snimio razgovor s Vladimirom Putinom. U četiri i pol minute videa u kojem je najavio tu svoju borbu za istinu u današnjem napaćenom svijetu, dok su se iza njega, unšarf, dakle mutno, nazirala svjetla ruskog velegrada, sin nekadašnjeg urednika Glasa Amerike, Carlsona starijeg, ustvrdio je tako gordo kako se nijedan novinar na svijetu nije potrudio čuti predsjednika „druge strane uključene u sukob, Vladimira Putina.“
U čudu se odmah našao sav normalan svijet, ako ga je još i ostalo, gledao što se to zbiva, dok su redom po međumrežju Elona Muska iskakale objave eminentnih novinara diljem svijeta, od Amanpour do aktualnog dopisnika BBC-a u Moskvi, već legendarnog Stevea Rosenberga. Potonji je fino napisao kako je u posljednje dvije godine, poslao najmanje 18 upita za intervju velikom ruskom vođi. Nitko ga nije zvao.
Začudio i sam Kremlj. Kako je izjavio Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov – Carlson nije u pravu. Primamo puno zahtjeva za intervju.
Druga strana u ovakvoj vrsti rata, uvijek je zanimljiv kut gledanja. Dajmo riječ vukovarskoj majci ili majci Srebrenice, ali dajmo i Šljivančaninu ili Mladiću. Auditur et altera pars. Moš mislit. Ali dobro, takve stvari već smo gledali kroz povijest, Peteru Handkeu, iako je držao prst na Miloševićevom obaraču, na koncu je dodijeljen Nobel za književnost. Jer riječ kazali su, nema veze s djelima i drugim riječima. Čudan je svijet.
A čudio se dalje u moskovskoj avanturi Tuckera Carlsona, normalan svijet, ako ga je još igdje ostalo, dok je Carlson govorio kako je eto većina Amerikanaca neinformirana o tom dalekom ratu. Zavapio je zatim neki normalan svijet, ako
ga još ima, tog novinarskog, da eto ima već dvije godine da novinari ginu u toj Ukrajini izvještavajući o tome što se događa. Spomenuli su neki od njih i dvoje zatočenih američkih novinara u Rusiji, koje je kao špijune Putin utamničio upravo tijekom rata, uh, oprostite, specijalne vojne operacije. Spomenuli su brojne ruske novinarke i novinare, aktivistice i aktiviste koji su ili protjerani ili čame u kazamatima, iza rešetaka, u bog te pita kakvim pustopoljinama i ledarama, dok osloboditelj svijeta i novinarstva Carlson biva tako pripušten u Kremlj da svijetu napokon prenese istinu.
No, puno više od toga što je već godinama poznato da taj čovjek svjesno laže, zbunjuje zdravu pamet da ga usprkos tome na X-u prati gotovo 12 milijuna ljudi (tri ili četiri kompletne Hrvatske, ovisno koje statistike gledate), pa i da ga najbogatiji čovjek na svijetu, vlasnik platforme X, nekada poznate kao Twitter, uzdiže u nebesa i širi njegove laži bez pardona.
Da nije ozbiljno, bilo bi smiješno. Što se pobogu događa?
Prije koji mjesec u nekom intervjuu Donald Trump izjavio da Carlsona može vidjeti kao mogućeg potpredsjednika. Putovao je odonda svijetom sin nekoć navodno uglednog novinara, pa zatim zaposlenika američke administracije i na koncu lobista, intervjuirajući kao novinar, jel, samo lidere čija se „istina“ ne čuje, kako kaže. Sjedio je preko puta njih, klimao glavom, išao im niz dlaku i okrupnjavao tako bazen novih sljedbenika, za novo doba, novih vođa, u novom informacijskom prostoru, u novoj stvarnosti, kroz to novo bujično afirmativno novinarstvo.
Na svjetskoj turneji, poput globalnog Trumpovog ambasadora, putovao je proteklh mjeseci Carslon od Argentine gdje je razgovarao s Javierom Mileiom, preko Mađarske i razgovora ugodnog s Viktorom Orbanom, do razgaljenog Vučića, koji ga je dočekao kao omiljenog novinara, sina njegovog suradnika, gradonačelnika Beograda Siniše Malog. Paralelno, Carlson razgovara u svom mediju čija ključna diseminacijska platforma je X, s Trumpovim nekadašnjim strategom Steveom Bannonom, o “velikoj zamjeni”, na slučaju Irske, da bi se zatim “ispričao Mađarima” jer američki veleposlanik u Budimpešti, homoseksualac, promovira, kako kaže “bizarnu seksualnu politiku”. Letio je zatim u Španjolsku na poziv lidera radikalno desne stranke Vox, koji je najavio naslovima – George Soros, niska stopa nataliteta u Španjolskoj, cenzura. Na to mu je odgovorio Elon Musk – “puno zanimljivih tema.”
Svaka teorija zavjere koja postoji na meniju, ona je koju je poticao Carlson. Od tvornica insekata koje se grade u Nizozemskoj kako bi vlada natjerale ljude da ih jedu te tim putem vidjela koliko ih se može kontrolirati, pa do koncepta velike zamjene i remigracije, bazično zločinačkog i istrebljivačkog koncepta, koji se u on-line prostoru širi i prihvaća kao neka ultimativna činjenica.
Taj isti Tucker Carlson, našao se i pred londonskim zatvorom Bellmarsh, da da potporu Julianu Assangeu.
Tucker Carlson jedna je od ključnih globalnih persona koje su sudjelovale u dramatičnom preslagivanju prvo anglosaksonske javnosti, a onda u suradnji s njegovim novim gostom iz Kremlja i globalne javnosti.
Kakva je ta stvarnost i ta istina koju Carlson promovira? Je li Trumpova, Putinova i Orbanova istina sukladna s onom Assangeovom? Je li to što se Putin bori protiv zloguke, kako kaže, „rodne ideologije“ koju neće u svoju butigu, komplementarno s pružanjem utočišta Snowdenu? Jesu li kukci i velika zamjena kojom sljedbenike hrani Carlson komplementarni sa zahtjevom za pravičan tretman Juliana Assangea? Je li laž o ukrajinskoj vlasti kao nacistima jednako vrijedna kao davanje Putinu globalne minutaže? Je li ta nova stvarnost koja ima potporu najbogatijeg čovjeka svijeta i milijuna diljem svijeta, stvarnost u kojoj su novinari koji pitaju „zločesta“ pitanja crvi, a samo oni koji su dio političke propagande „pravi“ novinari? O čemu se tu pobogu radi?
Pisati i analizirati još jednom ono što je već puno puta napisano i izanalizirano, više nema potrebe. Kao da stalno pišem isti tekst. Grubi, vulgaran diskurs pojeo je sve. Qanon šamani nisu više samo američka stvarnost, oni su svugdje i oni jašu u svetoj borbi protiv izdajica. Prvi na listi su novinari. Neki drugi. Ne novinar Carlson.
U kapitalnom eseju o povijesti paranoidne politike u Americi iz 1964. dobitnik Pulitzerove nagrade, povjesničar Richard Hofstadter piše kako su još u sektama koje su nastajale u Europi između 11. i 16. stoljeća u Europi prepoznati psihički kompleksi megalomanskog viđenja sebe kao odabranog, demonskih snaga kao protivnika, odbijanje priznanja nesavršenosti i ograničenja ljudskog postojanja, opsesije s proročanstvima i krivim tumačenjima. Na tom tragu, kroz dugi razvoj povijesti i protok vremena, zaključuje Hofstadter, i dalje egzistira mentalitet, odnosno traje taj fizički fenomen koji uvijek utječe na dio populacije. “No, određene vjerske tradicije, socijalne strukture, nacionalna naslijeđa, određene povijesne katastrofe i frustracije mogu voditi do oslobođenja takve energije i do situacija koje mogu dovesti do nastajanja masovnih pokreta i političkih stranaka…” Na tom osjećaju kroz povijest smo gledali nastajanje zastrašujućih posljedica, a ljudi, svjesni ili nesvjesni, kao “izabrani” činili su najveća zla. Hofstadter kaže kako je američko iskustvo etničkih i vjerskih sukoba bio ključan fokus militanata, no do mobilizacije takvih energija može, naravno dovesti i klasni sukob. Kao središnju situaciju, ključnu za difuziju paranoidnih tendencija, vidi konfrontaciju suprotstavljenih interesa koji se čine potpuno nepomirljivima. Situacija postaje gora kada se predstavnici određenih socijalnih interesa, možda i zbog potpuno nerealne prirode njihovih zahtjeva, isključuju iz političkog procesa. Bez pristupa političkom pregovaranju i donošenju odluka, pronalaze potpunu potvrdu svog temeljnog koncepta zlog svijeta i zavjera. Jedna od stvari koje nas povijest uči, kaže, jest ta da nas uči kako se stvari ne događaju. No, tu vrstu svjesnosti paranoidnost ne može razviti, stoga ju je teško prosvijetliti.
Je li moguće da je s novim vremenom i društvenim mrežama duh paranoje postao dominantan, da ne predstavlja manjinu? Da su bazeni isključenih toliki da jašu na krilima Carlsona i Putina, brže i intenzivnije no ikada u povijesti. Snažni jer su odabrani, jer jašu u besmrtnost s kompletnom spoznajom svijeta?
Da se puštaju propagandi vrlo partikularnog interesa, jer ona zna na što se igra, na što se gađa, kada se poklope zvijezde, kada se kreira takva konstelacija.
Što se to događa?
Prije tri godine PEN America, napravio je istraživanje među više od tisuću američkih novinara i urednika o tome kako dezinformacije uništavaju novinarske prakse.
Svi su odgovorili kako dezinformacije predstavljaju ozbiljan problem za novinarstvo, 81 posto kaže da je to vrlo ozbiljan problem. Više od 90 posto ispitanih novinara smatra kako su dezinformacije imale utjecaj na njihovo novinarsko iskustvo, a 65 posto da je doživjelo neku vrstu neprijateljstva od strane publike. Tri od pet novinara prijavilo je da im se dogodila najmanje jedna od slijedećih stvari – prijeteće poruke, pozivi, napadi tijekom obavljanja posla, trolanje ili vrijeđanje on-line do i sve to do mjere da su zbog sigurnosti morali poduzimati posebne mjere opreza.
Ovo istraživanje rađeno je dakle pet godina nakon Trumpove pobjede na izborima, u godini uoči rata u Ukrajini.
Kaže mi jutros X statistika da su u Hrvatskoj tri najpopularnije teme – „Tucker“, „Putin“ i „Russia“. Kažu mi naslovi da kod nas ono što novinari rade i objavljuju nije bitno. Da je ne-tema. Da se to što rade strese s revera kao mrvica.
Važno je samo sjediti preko puta i biti oduševljen s onime što velike vođe govore. To je danas novinarstvo. To se traži.
I dok milijuni čekaju Carlsona, da bi zatim zaključivali kako u tome što Putin kaže možda i ima nešto istine, još jednom u povijesti će se pred nama odigravati ista slika. Propagande koja preuzima javni prostor, otpušta paranoidni um i stvara zlo. Od nepravde, nejednakosti, neljudskoskti, neće vas spasiti veliki vođe, bijes i ljutnja na mrežama, prijetnje i vrijeđanja. Neće vas spasiti grubost i diskurs koji alijenira drugog, koji dovodi u sumnju, koji kao mašina državnog stroja mijenja narative, mišljenja, koji umtrvljuje. Naivno vjerujem da i u novom vrlom svijetu, globalnom i lokalnom javnom mnijenju može pomoći samo novinarstvo. I u ratu i u miru.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
