Svaki roditelj zna da odgoj djece nije nimalo lagan. Osim što zahtjeva konstantni angažman, strpljenje i slušanje, roditelj i dijete mogu biti posve različitog karaktera i temperamenta što, naravno, može uzrokovati svađe i nerazumijevanje.

Većina, i to velika većina roditelja reći će da obožava svoje dijete. U sekundi će nabrojati sve izvanredne stvari koje postiglo u posljednjih mjesec dana iako se radi o uobičajenom motoričkom ili emotivnom napretku djeteta, pohvalit će njegovu energičnost, brbljavost i otvorenost tako da na kraju razgovora ostaje dojam da se doista radi o neobično naprednom djetetu.

No, stvarnost ni izbliza nije tako ružičasta. Većina roditelja ponekad se zasiti svoje djece, poželi odmor, idu im na živce, ne znaju što bi im u svađi odgovorili… No, vrlo, vrlo rijetki se tako nešto usude priznati jer je u društvu tema ljubavi prema djeci tabu ako nije bezuvjetna i neupitna.

Zato su brojni roditelji svoja iskustva podijelili anonimno na aplikaciji Whisper, prenosi Jutarnji list.. Ima onih kojima se takvi osjećaji jave povremeno, no većinom se radi o roditeljima od kojih su neki čak priznali da mrze svoju djecu i da žale što su postali roditelji.

Ovo su neke od njihovih ispovijesti…

‘Mrzim svoju kćer. Toliko mi nalikuje da je ne mogu podnijeti. Ima dana kad bi je najrađe dala nekome. Ima 7 godina.’ 

‘Mrzim svoju djecu. Znam da ih moram voljeti, ali ne znam ih kontrolirati. I mrzim to kod sebe. Nije da ih želim kontrolirati, samo želim da poštuju mene i ono što imamo. Nisam uspjela u tome.’ 

‘Mrzim svoju djecu. Bez obzira ne to koliko ih učim i poučavam, oni nemaju mozak. Kad bih mogla vratiti vrijeme, nikad ne bih postala majka.’

‘Znam da je to pogrešno, ali mrzim svog sina i svoju kćer. Dajem im sve što žele, a oni su samo nezahvalni. Trebala sam ih dati na usvajanje.’

‘Užasno mi je to priznati, ali mrzim svoju djecu. Imam osjećaj da su me zarobili u životu koji nikad nisam željela. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put bila sretna.’

‘Potajno mrzim svoju djecu. Sve uništavaju i moje roditeljske sposobnosti ne valjaju. Nema dana kad ne popravljam nešto što su strgali.’

‘Većinu vremena potajno mrzim svoju djecu. Ne nose mi ništa osim mučenja. Plaši me pomisao da bih mogla pobjeći i biti savršeno mirna s činjenicom da sam ih ostavila.’

‘To nitko ne zna, ali mrzim svoju djecu i žalim svaku minutu svakog dana kad sam odlučila postati majka. Ne mogu dočekati da napune 18 godina da me i zakonski može biti baš briga.’

‘Ponekad mi se čini da mrzim svoju djecu. Vjerojatno zato što nevjerojatno nalikuju na bivšeg muža i mučno mi je od toga.’

‘Povremeno doista mrzim svoju djecu i voljela bih da ih nikad nisam rodila. Priuštili su mi samo stres otkako su se rodili. Imam osjećaj da sam užasna mama što se tako osjećam.’

‘Toliko sam iscrpljena da ponekad zbilja mrzim svoju djecu. Zbog njih sam dobila previše kilograma i zbog njih mi ispada kosa.’

‘Stvarno puno toga zamjeram i mrzim svoju djecu. Razmišljam o tome da ih pošaljem ocu da ih više nikad ne vidim. Mislim da nemaju pojma i ne cijene to kako im je dobro.’

‘Mrzim svoju djecu. Uništili su mi vezu s njihovim ocem. Veza nam je bila sjajna prije nego su oni došli.’

‘Mrzim svoju djecu. Nikad nikamo ne idu i samo se žele maziti iako su već skroz odrasli.’

‘Zbilja mrzim svoju djecu. Kad su nepodnošljivi, odem u svoju sobu, kroz vrata ih otjeram i strašne mi se misli motaju glavom.’