'Ilegalni granični prijelaz između Makedonije i Srbije, koji su izbjeglice utabale još dok su bile krijumčarene, i danas predstavlja najopskurniju dionicu Balkanske rute od Gevgelije do Šentilja, a pokušaj da je donekle osvijetlimo završio je našim sudskim progonom', piše u reportaži za Hinu Ivo Lučić.
Između južne točke te dionice, željezničke stanice Tabanovci u Makedoniji, i sjeverne, sela Miratovac u Srbiji, izbjeglice trebaju preći 4,3 kilometra staze koja vodi preko dva potoka bez mosta, poplavnih livada i blatnjavih brežuljaka.
Posljednji vlak s izbjeglicama stigao je prije oko dva sata i po stazi koja je samo na početku svježe nasuta pijeskom razvlači se manja skupina mladih izbjeglica koji su stigli autobusom i taksijima. Bijeli šatori UNHCR-a su prazni, i predstavnici Crvenog križa Makedonije i volonteri nevladinih organizacija čekaju sljedeći val izbjeglica.
Na početnom dijelu staze skupina osnovnoškolaca prodaje slatkiše i kekse, a nakon nekoliko metara žena i muškarac na kolicima prodaju povrće, cigarete, čarape i tople kape. U razgovoru, najviše se zanimaju za izbore „u Kroaciji“.
Što je blatni potok prema oluji Egejskog mora?
Nudim iscrpljenoj trojki iz Sirije pomoć u nošenju torbe, ali je odbijaju. Mladić čije ime nisam razumio, vidno oslabljen, govorio je jedva čujno. Putuju iz grada Al Hasakaha na sjeveru, blizu turske i iračke granice. Iz Sirije je letjeo na aerodrom Bejrut, pa za Istanbul, a potom se prevezao iz turske luke Izmir u brodiću prekrcanom djece i žena, noću, na neki grčki otok. Brod su platili tisuću eura po osobi, kaže i dodaje: „Nisam znao da je tako opasno“.
Teških tjedan dana je na putu, kaže, dodaje da su svi vrlo umorni, posebno njegova sestra, na koju pokazuje rukom.
Student je arapske književnosti i radio je nekoliko godina u call centru sirijske telekomunikacijske tvrtke. Izgubio je dom, sveučilište, mnogo prijatelja i članove obitelji.
„Sve je to učinio Daesh (Daš)“, kaže koristeći arapski naziv za ISIL. Kaže da su u Siriji islamisti vrlo opasni.
„Ako ste kršćani, umijet ćete. Mene je Daesh oteo, držao deset dana i tek me pustio kad im je moj otac dao puno novaca“, kaže i dodaje da je on kršćanin i da je morao otići. Optužuje Tursku da je poslala islamiste u njegovu zemlju.
„Europa je u opasnost jer islamista ima među izbjeglicama“, kaže i dodaje da ide u Njemačku ili Nizozemsku, gdje ima rođake i prijatelje, te da se nada da će i njegovi roditelji uspjeti doći.
Preko plitkog dijela prvog potoka improviziran je prijelaz od nekoliko paleta položenih u blato. Uz stazu nema putokaza i pomoći, premda nam je Jeff iz neke međunarodne organizacije na početku staze kazao da ih možemo pratiti. Tek neprekinuti trag smeća uz rub staze prema krošnji na vrhu brijega. Ne mogu iz glave izbaciti rečenicu jednog romana koji njemačka spisateljica Juli Zeh smješta u Bosnu i Hercegovinu. Kaže: granica prema Republici Srpskoj prije svega je od smeća.
Slaba kiša je pojačala. Dok fotografiram Siricijac je odmaknuo i ja se „šlepam“ s novom skupinom. Njezini članovi traže novi prijelaz preko potoka, jer nisu vidjeli gdje su oni prije njih prešli. Jedan od dva snažna mladića, koji je omotao stopala pvc vrećicama, pokušava pregaziti preko brvna, ali se zbog nesigurnosti vraća.
Starac sa stokom povikuje kroz kišu i poziva rukom iznad glave u smjeru željeznice. Tu je potok uzak i ima kameno gazište. Međutim, treća skupina je prešla uzvodnije i zaglibila u poplavnoj livadi. Stoje zamrznutih koraka kao u betonu.
Nakon deset minuta nastavljaju pognuti, kroz mokre pramenove kose.
Do zida granice
Došao sam do točke na kojoj su me zaustavili jutros sa sjeverne strane. Tada sam prošao kroz Miratovac, selo osam kilometara južno od Preševa. Ondje sam susreo Nebia Hasanija, volontera S&A, Centra solidarnosti i unaprjeđenja, koji s bijelim narukvicama i korpom sendviča od kruha i paštete, te s jogurtom i vodom, dočekuje izbjeglice. Podijele, kaže, dnevno po dvije tisuće sendviča. Ovdje dobrodošlica ima višemjesečnu tradiciju. Godinama su izbjeglice ovdje prelazile tajno noću, a od početka ljeta ih se znalo iskupiti toliko da bi ispunili dvorište džamije.
Zatim sam pratio put nasut pijeskom, kako silazi u polje, s proširenjem na kojem taksisti dočekuju izbjeglice. Samo manji dio izbjeglica koristi taksi prijevoz.
Nekoliko vozača odbija krenuti dok suvišak preko četiri putnika ne napusti auto. Majka zdvaja kako će ostaviti neko od svoje šestoro djece. Napuštaju ga svi.
Staza oivičena smećem potom presijeca poljsko križanje na kojem nas patrola propušta uz kratko objašnjenje. Nakon kilometra zatičemo seljaka kako uz tablu o zabrani kretanja sije njivu pšenicom. Inače je policajac iz Miratovca, pšenicom hrani petnaestak bikova koje prodaje uz blagdane pod meso. Za deset mjeseci junac naraste na 400 kilograma, a meso prodaje, primjerice, komplet but po cijeni od 5,5 eura po kilogramu.
„Plata je mala, mora da se deca školuju“, kaže i odbija bilo kakav razgovor o politici.
Na brijegu kojeg sada vidim sa suprotne strane, stajala su dva policajca pod punom opremom, a do njih ekipa njemačkog RTL-a s vozilom.
Reporter Jürgen Weichert nesklon je davati izjave. Prvo je pohvalio policiju kako dobro radi, a zatim kaže da su izbjeglice danas važna tema njemačkih medija.
„Pokušali su ih ignorirati neko vrijeme, ali oni dolaze, ne možetezatvoriti oči pred tom pojavom, ne možete ih ne prihvatiti“, kaže i dodaje da svakodnevno šalje izvješća. Sretao sam ih u Preševu, na Berkasovu kod Šida, bili su posvuda od Soluna do Slovenije, ranije su se javljali iz Donjecka.
Jedan od specijalaca mi kaže da rade ljudski koliko mogu i pomažu izbjeglicama. To potvrđuje i predstavnik Međunarodne organizacije za migracije u odvojenom razgovoru. Policajac me savjetuje da slobodno siđem niže do punkta, što sam i učinio, ali me tamošnji policajac brzo otjerao
„Udaljite se!“, odbrusio mi je policajac s imenom Stefanović na jakni kad je čuo da nemam akreditiv MUP-a i okrenuo glavu.
U policijskom „puntu“
Čekao sam oprezno s druge strane mostića na kojem se staza nakratko popriječila, misleći da je to granica, dok me policajac koji dočekuje izbjeglice nije upitao:
„Odakle ti bre?“, a nakon što sam mu objasnio, podigao je glas:
„Došo čovek iz Makedonije. Pašiću, zovi graničnu policiju“ i okrenuo se meni.
„Pa to ne smeš ‘ radiš. Imaš ličnu?“ Dao sam mu osobnu kartu i člansku iskaznicu HND-a. Pljuštala je kiša. Potrajalo je dok sam shvatio da je protiv mene pokrenut prekršajni postupak. Za strance to zna biti gnjavaža, posebno u petak pred kraj radnog vremena.
Policajac me pozvao da sjednem s trojicom njih u stari policijski „punto“, da ne kisnem. Nakon nekog vremena ugasili su motor zbog goriva, pa se ubrzo sve zamaglilo.
Kad bi se nazrela grupa izbjeglica, policajac s desnog sjedišta bi otvorio, mahnuo rukom prema šatoru-brojaču i povikao na njih da skrenu dolje.
Komandir Zoran Stefanović pomolio je zbog nekih uputa, što sam iskoristio da ga zamolim:
„Nemojte me zadržavati, imam još dosta posla. Ionako nisam kriminalac i sve što radim u interesu je javnosti i općeg dobra“.
„Ne zadržavamo vas, samo proveravamo. Oni će da odluče šta će s vama“, odgovorio je i upitao me: „Jeste li sami seli u auto? Ja vam nisam to naredio, da se zna“.
„Nema šta da brinite, sudija će vas da opomene bez ikakvih posledica, 99 posto!“, kazao je jedan od policajaca.
Po livadi natopljenoj kišom muškarac je vukao kofer s kotačima koji je ostavljao trag po livadi. Potom je jedan vukao kolica u kojima je sjedila osoba s invaliditetom. Pitao sam se kako su prešli potok?
Pozvao sam redakciju Hine da kažem što se zbiva i zamolio ih da poduzmu nešto, a potom i prijatelja koji radi u dnevnom listu Danas u Beogradu.
Čekali smo oko dva sata dok po me nije došao neki još jadniji auto, stari peugeot 206. Zbio sam se na stražnjem sjedištu, s još dvojicom.
„Pa komandire, kako je?“ dobacio je vozač Stefanoviću na mješavini albanskog, srpskog i makedonskog.
Prolazimo kroz kolone izbjeglica.
„Kako samo sme bre da izda nalog za ovaj auto?“ komentirao je jedan dok je u prednjem kotaču lupalo da sam se pitao hoćemo li stići s njime do Preševa.
Pod „zaštitom“ kalašnjikova
U kancelariji u policijskoj stanici Preševo pišu, ulaze, izlaze.
„Urgirali su za vas“, kaže policajac koji mi je na prijelazu uzeo dokumente jednako slavodobitno. „Rekli su da požurimo i da vas što pre odvezemo kod sudije“.
Potom dolazi neki civil koji zapita i naredi:
„Šta radi bre ovaj čovjek ovde. Vodite ga na hodnik“.
U predsoblju k meni pristaje policajac upalih očiju s kalašnjikovim u ruci, prozbori nešto u znak pozdrava i ostade sa mnom do kraja.
Razvija se prepiska mailovima, smsovima i glasovno s redakcijom Hine, vodstvom HND-a i prijateljem iz Danasa. Poručuju, ne brini, platit ćeš 50 eura i drugih posljedica neće biti. Javila se nekoliko puta i jedna gospođa iz hrvatskog veleposlanstva u Srbiji, koja je “pratila” razvoj događaja. „HND opet brži od države“, bio je jedan od komentara u prepisci.
U Policijsku stanicu uđe i jedan proćelav čovjek u trenirci. Nakon što su mu pokazali na me, obratio mi se na albansko-srpskom:
Ja sam aktivist Qemal Xhemaili, član sam West East Bridgea, poslao me Radoman Irić iz Nezavisnog udruženja novinara Srbije da ti budem pri ruci. Ništa ne brini, samo ćeš platiti kaznu pa idemo na piće. Ako nemaš novaca, ima kod mene.
Već kaznili 50 stranih novinara
Sutkinja je provela rutinski postupak tijekom koga sam pokušao objasniti svoje motive. No, nije pilo vode. Bilo je tužno suočiti se s činjenicom da nakon policije notorno objašnjenje ne želi razumjeti ni sud. Kažnjavati novinare zato što su dali riječ ljudima koji pate i kojima je ona oduzeta, isto je što i kažnjavati liječnike što unesrećenima pružaju medicinsku pomoć.
Izrekla je novčanu kaznu od šezdeset i nešto eura, odnosno 6300 dinara i objasnila da sam prošao najblaže što sam mogao. Rekla je da policajci nisu morali podići prijavu, ali da ona nema izbora. Održala je i mali govor kako ni Hrvatska ne bi drukčije postupila. Provjerio sam, u Hrvatskoj za ovakav slučaj nije osuđen ni jedan novinar, a u Preševu zadnjih mjeseci, sutkinja je kazala da ih je sama osudila 50, sve istom kaznom. Također, kazala je kako je sama prošla poniženja ispred hrvatske ambasade u Beogradu kad je tražila vizu čekajući u redu na kiši noć i dan.
Pri povratku u policiju, po dokumente, Stefanović je nastojao iznuditi riječi poštovanja: „Mislim da smo bili korektni“. Povukao me za jezik:
„Ne razumijem vašu logiku. Lipsajete od posla, i na jednog dobronamjernog novinara vežete četiri službenika pola njihove smjene. A u čemu sam to povrijedio poredak vaše države kad radim isključivo dobronamjerno?”, odrezao sam.
“Mi smo profesionalci”, branio se.
„Zar nije simptomatično da ste nizašto kaznili 50 stranih novinara?“
„Ne ulazimo u to“, uključio se civil.
S Qemalom odlazim na piće, već je prošlo 21,30. Upoznajemo se, razgovor teče glatko i ugodno. Qemal je zaista dobričina i tableta smirenja nakon ovakvog dana. Odvezao me u Makedoniju, gdje sam uzeo auto i nastavio za Gevgeliju. Bilo je već kasno. Qemal me još jednom pozdravio bljeskom na kružnom toku, gdje svaki odabire svoj izlaz. Nekoliko dana potom jedan je srbijanski tabloid od ovoga događaja napravio političku bajku o „lekciji ljudskosti za ceo Balkan: Srbin i Albanac spasli Hrvata iz zatvora!“
Ivo Lučić
