Kuće s jedne, golema spalionica s druge strane ceste: Ovako Beč rješava problem otpada

Nekoliko kilometara dalje, u devetom okrugu, spalionica Spittelau privlači pozornost šarenom fasadom i velikom zlatnom kuglom na vrhu dimnjaka. Autor joj je slavni Friedensreich Hundertwasser.

U glavnom austrijskom gradu četiri su spalionice: Spittelau, Flötzersteig, Simmeringer Haide i Pfaffenau. Prema podacima gradske energetske tvrtke Wien Energie, u njima se godišnje termički obradi više od milijun tona komunalnog, industrijskog i drugog otpada, uključujući kanalizacijski mulj.

Dobivena energija koristi se za proizvodnju električne energije i daljinsko grijanje brojnih kućanstava i javnih ustanova. Princip je jednostavan: toplina nastala izgaranjem otpada koristi se za zagrijavanje vode, koja potom ulazi u sustav daljinskog grijanja. Time spalionice imaju dvostruku ulogu – zbrinjavaju otpad koji nije moguće materijalno oporabiti i istodobno pridonose opskrbi grada energijom.

Bečki sustav počeo se razvijati još sredinom prošlog stoljeća, kada su rast stanovništva i sve veće količine komunalnog otpada zahtijevali organiziranije načine njegova zbrinjavanja. Umjesto oslanjanja isključivo na odlagališta, grad je postupno ulagao u postrojenja koja otpad mogu pretvoriti u toplinsku i električnu energiju.

Flötzersteig je počeo raditi 1963. godine, a danas godišnje obrađuje oko 200.000 tona komunalnog otpada. Proizvedenih približno 470.000 megavatsati toplinske energije pridonosi opskrbi oko 55.000 kućanstava.

Spittelau je otvoren 1971., a nakon požara 1987. obnovljen je prema Hundertwasserovu arhitektonskom rješenju, dovršenom 1992. godine. U njemu se godišnje obrađuje oko 280.000 tona otpada, a dobivena energija koristi se za grijanje više od 60.000 kućanstava i proizvodnju električne energije. Zahvaljujući Hundertwasseru to industrijsko postrojenje postalo i jedno od prepoznatljivih gradskih znamenitosti koju posjećuju turisti.

Industrija u blizini građana

U blizini Spittelaua razgovarali smo s nekoliko građana o životu uz spalionicu. Njihova iskustva su različita.

Fridolin kaže da povremeno osjeti specifičan miris, ovisno o smjeru vjetra, dok Alex smatra da veći problem predstavljaju promet i ispušni plinovi automobila. Tibor podsjeća na modernizaciju sličnih postrojenja u Budimpešti, dok Nane i Julijana ne izražavaju zabrinutost zbog kvalitete zraka. Lukas, koji deset godina živi u blizini, kaže da nije imao problema, ali smatra da velikim spalionicama nije mjesto u središtu grada.

Osobna iskustva, međutim, nisu dokaz razine onečišćenja, za što su potrebna sustavna mjerenja i stručne analize. Upravo zato važnu ulogu imaju stalni nadzor emisija, transparentno informiranje javnosti i komunikacija s građanima koji žive u blizini takvih postrojenja. Blizina industrije stambenim četvrtima pritom nije samo tehničko ili ekološko pitanje, nego i pitanje povjerenja stanovnika u institucije koje upravljaju postrojenjima.

U 11. bečkom okrugu nalazi se Simmeringer Haide, kompleks koji osim komunalnog obrađuje i industrijski, komercijalni i opasni otpad te otpad iz zdravstvenih ustanova. Godišnje se ondje obrađuje oko 100.000 tona komunalnog otpada, 110.000 tona industrijskog otpada i više od 225.000 tona kanalizacijskog mulja. Posebne vrste otpada obrađuju se u rotacijskim pećima na temperaturama od približno 1.200 Celzijevih stupnjeva. Postrojenje godišnje proizvodi oko 450.000 megavatsati toplinske i 50.000 megavatsati električne energije.

Nedaleko od njega nalazi se Pfaffenau, otvoren 2008. godine. U toj se modernoj spalionici godišnje obrađuje oko 250.000 tona komunalnog otpada. Proizvodi približno 65 gigavatsati električne i 410 gigavatsati toplinske energije, što odgovara potrebama desetaka tisuća kućanstava. Postrojenje ima dvije linije za spaljivanje i četverostupanjski sustav pročišćavanja dimnih plinova, čija je zadaća smanjiti emisije štetnih tvari prije ispuštanja u atmosferu.

Energija iz otpada, ali i ekološki izazovi

Bečke spalionice smanjuju količinu otpada namijenjenog odlaganju i istodobno proizvode energiju. Ipak, termička obrada nije isto što i recikliranje: spaljivanjem se materijali nepovratno gube, a ostaju pepeo, troska i ostaci pročišćavanja dimnih plinova koje je potrebno zbrinuti. Dio metala iz ostataka moguće je izdvojiti i ponovno iskoristiti.

Wien Energie ističe da njezina postrojenja koriste suvremene sustave pročišćavanja te da su prosječne emisije reguliranih onečišćujućih tvari znatno ispod zakonskih graničnih vrijednosti. No spaljivanje proizvodi i ugljikov dioksid, osobito izgaranjem plastike i drugih materijala fosilnog podrijetla. Zbog toga se opravdanost takvih postrojenja ne može procjenjivati samo prema količini proizvedene energije, nego i prema mogućnostima recikliranja, emisijama i ukupnom utjecaju na okoliš.

Važno je pritom da termička obrada ne zamijeni odvojeno prikupljanje i recikliranje otpada. Papir, staklo, metal i plastika koji se mogu ponovno iskoristiti trebali bi se izdvajati prije nego što ostatak otpada završi u spalionici. Energetska oporaba trebala bi biti dio šireg sustava gospodarenja otpadom, a ne zamjena za smanjenje njegova nastanka.

Beč već planira i budućnost svojeg sustava. Gradsko vijeće 2026. odobrilo je početak planiranja novog postrojenja na području Rautenwega, koje bi trebalo kombinirati izdvajanje vrijednih sirovina i energetsku oporabu otpada. Početak gradnje predviđa se najranije 2030., a početak rada 2034. godine. Od 2035. planiraju se i obnove starijih spalionica Spittelau i Flötzersteig.

Gradske vlasti potrebu za novim kapacitetima obrazlažu rastom broja stanovnika i potrebom za sigurnim zbrinjavanjem sve većih količina otpada. Planovi pokazuju da Beč i u budućnosti računa na termičku obradu kao dio komunalnog i energetskog sustava, uz daljnju modernizaciju tehnologije.

Bečki primjer pokazuje kako otpad može postati važan izvor energije, ali i otvara pitanja zaštite okoliša, transparentnosti emisija i kvalitete života stanovnika koji žive u blizini industrijskih postrojenja.

Treba li velike spalionice graditi unutar milijunskih gradova, gdje nastaje otpad i gdje se proizvedena energija može odmah iskoristiti, ili ih ipak smjestiti dalje od stambenih naselja? Odgovor na to pitanje ni u Beču nije jednostavan.