Rat u Ukrajini prerastao je u ključan trenutak čitave Putinove vladavine u Rusiji. Čak i ako ostane na vlasti još 25 godina, ruskog predsjednika do kraja života će se smatrati ratnim zločincem.
Ipak, posljedice rata još su dalekosežnije: on će ostaviti mrlju na ruskom društvu i politici koja neće nestati Putinovim odlaskom.
Promjene koje je Putin uveo tijekom svoje vladavine garantiraju da se Rusija neće promijeniti kada njegova era napokon završi. Putin je prisvojio rusku elitu, čak i njen takoreći liberalni dio, i umiješao ih u ruske zločine u Ukrajini. Dobio je podršku javnosti za rat, iskorištavajući apatiju društva, ali i njegovu nostalgiju za ruskom imperijalnom poviješću. Također je otrovao ruske odnose sa Zapadom do te mjere da ih njegovi nasljednici neće moći lako popraviti, piše Foreign Affairs.
Učinivši rusko društvo suučesnicima u ratu, Putin je odgodio mogućnost dramatične promjene vladajuće strukture, čak i nakon što on sam napusti političku scenu. Usto je stvorio velike probleme SAD-u i njegovim saveznicima, nimalo manje izazovne od onih koje već imaju s Kinom.
Elita
Teško je razmišljati o Rusiji ignorirajući Putina. Na njemu leži odgovornost za brutalni rat u Ukrajini, ali i za strahovladu u Rusiji kakvu zemlja nije vidjela još od vremena Jozefa Staljina. Tko se može suprotstaviti američkom predsjedniku Bidenu koji je, tijekom posjeta Poljskoj nedugo nakon početka ruske invazije, izjavio: “Za Boga miloga, ovaj čovjek ne može ostati na vlasti”?
No problem nije samo Putin. Njegova vladavina oblikovala je elitu i javnost u Rusiji do te mjere da će njeni utjecaji ostati čak i nakon što njegovoj moći dođe kraj.
Mnogi članovi elite koji okružuju i podržavaju Putina pripadaju skupini takozvanih sis-liberala, odnosno sistemskih liberala. Mnogi od njih u svojim su počecima radili na gospodarskim reformama za vrijeme liberalnog perioda u Rusiji tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća. Radi se o sposobnim menadžerima koje je Kremlj prisvojio; oni razumiju prirodu Putinovog sustava, ali joj se ne suprotstavljaju. Umjesto toga, svoje impresivne profesionalne vještine koriste kako bi upravljali ruskom ekonomijom i omogućavali preživljavanje režima na njegovom destruktivnom putu.
Guvernerka ruske centralne banke Elvira Nabiullina odigrala je ključnu ulogu u vođenju Rusije kroz ekonomsku nestabilnost 2014. godine. U to vrijeme cijena nafte je drastično pala, Zapad je Rusiji uveo sankcije zbog aneksije Krima, a rublja je izgubila više od pola svoje vrijednosti u usporedbi s dolarom. Godine 2018., Nabiullina je pozvana u Washington kako bi govorila na skupu Međunarodnog monetarnog fonda, gdje je s tadašnjom direktoricom fonda razgovarala o načinima kontrole inflacije. Sada ona pokušava zaštititi Rusiju od sankcija Zapada i tako Putinu omogućiti da nastavi s ratom. Vrlo je vjerojatno da će ju se u budućnosti uspoređivati s Albertom Speerom, Hitlerovim najdražim arhitektom, koji je pomogao u održavanju nacističke ratne mašinerije na životu.
Šačica tih figura, poput cara privatizacije 90-ih Anatolija Chubaisa, uspjelo je otići u inozemstvo, no velika većina ostala je na svojim pozicijama. Bivši ministar financija i zamjenik premijera Aleksej Kudrin, tek je krajem prošle godine dao ostavku na svoju poziciju u vladi. Ipak, to nije bila ostavka iz protesta: Kudrin je preuzeo restrukturiranje ruskog tehnološkog giganta Yantexa, s Putinovim blagoslovom, nakon što je Yantex pogođen zapadnim sankcijama.
Drugi su se udaljili od gospodarstva i postali strastveni provoditelji Putinove imperijalističke vizije. Priča Sergeja Kirijenka, zamjenika šefa Putinovog ureda, posebno je zanimljiva: Kirijenko je kratko obnašao funkciju premijera 1998. godine, a svojevremeno je bio i bliski suradnik liberalnog vođe opozicije Borisa Nemcova, koji je ubijen pred Kremljom 2015. godine. Kirijenko se 2000. povezao s Putinom i otada postao jedan od najutjecajnijih dužnosnika Kremlja. Ima beskonačno mnogo odgovornosti – nadzire veliki dio propagande i poruka koje dolaze iz Kremlja i pomaže u ispiranju mozga javnosti kako bi Rusi nastavili podržavati rat u Ukrajini, ali i gušenje ostataka liberalnog civilnog društva u Rusiji. Zovu ga “namjesnikom” okupiranih dijelova Ukrajine, a on tamo putuje u Putinovo ime kako bi nadgledao integraciju okupirane Ukrajine u Rusiju.
Neki članovi Putinove elite ostali su na svojim pozicijama iz straha da će biti uhićeni i prozvani izdajnicima, a neki tvrde da upravo oni štite zemlju od još razornijih politika. Drugi sebe smatraju žrtvama kako kažu “nepravednih” sankcija Zapada. Moguće je i da preziru Putina, no svejedno mu služe, bez obzira na ono što privatno misle.
Zašto Putinova elita sve više podržava Putina iako ih malo vjeruje u njegove vizije? Ovi visoko obrazovani profesionalci vjerojatno shvaćaju da su svoje sudbine vezali za brod koji tone, ali ne mogu ga napustiti. Razina Putinovh zločina prerasla je sve što su mogli zamisliti. Oni moraju znati da svijet ne smatra Putina kao isključivog krivca za te zločine. Oni sami su u njih direktno umiješani.
Javnost
I ruska javnost je pristala na Putinov rat. Jedina preživjela neovisna tvrtka za ispitivanje javnog mnijenja u Rusiji, Levada Centar, kaže da 43 posto ispitanika u svibnju “definitivno,” a 33 posto “relativno” podržava postupke ruske vojske u Ukrajini. Nadalje, 48 posto ispitanih želi da se rat nastavi, a nešto manje – 45 posto – želi pregovore s Ukrajinom. Putina podržava 83 posto ispitanika.
Iako postoje sumnje u vjerodostojnost anketa javnog mišljenja u Putinovoj Rusiji, podaci su ostali konzistentni od početka rata do danas. Većina Rusa nije osjetila drastične posljedice zbog sukoba, a čak ni djelomična mobilizacija najavljena u rujnu prošle godine nije u većoj mjeri promijenila mišljenje javnosti.
Iako je istina da su svi proturatni prosvjedi brzo – i brutalno – ugušeni, pokušaja organiziranja demonstracija u Rusiji od početka rata nije bilo mnogo. Neki od prosvjeda do koji je došlo nisu bili motivirani bijesom zbog same invazije, već frustracijom zbog nedostatne obuke i opreme, kao i lošeg postupanja prema regrutima.
Takva reakcija javnosti snažan je podsjetnik na to da imperijalističko naslijeđe još uvijek živi u ruskom društvu. Nakon što se Sovjetski savez raspao 1991., ruski vođe nikada nisu jasno pozvali na napuštanje snova o ruskom carstvu. Umjesto toga su bodove skupljali na pričama o Rusiji kao žrtvi. Taj narativ zagarantirao je moć vođi Rusije Borisu Jeljcinu u nadmetanju protiv posljednjeg čelnika Sovjetskog saveza Mihaila Gorbačova.
Nakon što su Jeljcinovi pristaše dobili to nadmetanje, ponovno su se vratili ideji carstva. Isti političari preuzeli su neoimperijalističke slogane i tražili posebna prava za Rusiju u bivšem Sovjetskom savezu, pogotovo po pitanju Krima. Juri Lužkov, gradonačelnik Moskve kojeg se devedesetih smatralo vjerojatnim Jeljcinovim nasljednikom bio je jedan od najranijih zagovornika ideje vraćanja Krima Rusiji; njegovi kontroverzni komentari na tu temu konstantno su izazivali krize u rusko-ukrajinskim odnosima. Lužkov je, zajedno s drugim ruskim političarima, naglašavao da na Krimu veliki dio stanovništva govori ruski, a iskorištavao je i činjenicu da je Krim bio poprište krvavih bitaka Krimskog, ali li Drugog svjetskog rata.
Ovi duhovi starog imperija objašnjavaju zašto su Rusi toliko entuzijastično prihvatili “povratak” Krima 2014., njihovu podršku Putinu i pristanak na ovaj posljednji rat. Kada je Rusija ponovno ojačala tijekom Putinove vladavine, neoimperijalistički projekt dobio je novi zamah. Establišment nacionalne sigurnosti dolazi iz redova starog sovjetskog sigurnosnog aparata, a njegovi članovi – kao i sam Putin – zamjeraju što je Zapad, kako oni to tumače, ušao u njihovu “privilegiranu” sferu utjecaja u starom carstvu.
Sjenka povijesti
Kada Putin ode s vlasti, malo je vjerojatno da će ruska elita i javnost otvoriti oči i suočiti se s posljedicama njegove vladavine. Postoje dva presedana iz 20. stoljeća za kampanju de-putinizacije. Prvi je pokušaj procesa de-staljinizacije koji je Sovjetski savez pokušao provesti nakon smrti diktatora 1953. godine. Nikita Hruščev odbacio je Staljinov “kult ličnosti” u govoru iz 1956. pred čelnicima Komunističke partije i oslobodio milijune preživjelih iz Staljinovih zatvora. No Staljinova reputacija djelomično je obnovljena u službenoj sovjetskoj propagandi 60-ih, kada ga se hvalilo kao velikog vođu koji je SSSR doveo do pobjede u Drugom svjetskom ratu.
Drugi primjer je zabrana Komunističke partije 1991. kada se SSSR već bližio svom kolapsu. Kampanja transparentnosti Gorbačova već je razgolitila najgore elemente komunističke vladavine – brutalnu kolektivizaciju ruskog seljaštva, milijune koji su u Ukrajini umrli od gladi, gušenje osnovnih sloboda – činilo se da se reputacija Komunističke partije više nikad neće moći spasiti. Ipak, stranka se ubrzo vratila na političku scenu: ponovno je okupljena 1993. kao Komunistička stranka Rusije, a preživjela je do danas. Dugogodišnji čelnik stranke Genadij Zjuganov podržao je Putinov rat u Ukrajini, pozvavši na “demilitarizaciju i denacifikaciju” te zemlje.
Putinov rat postao je rat svih Rusa. Njegovo nasljeđe postat će dio i njihovog nasljeđa, a taj teret nastavit će opterećivati i unutarnju, ali i vanjsku politiku Rusije.
Putinovi nasljednici možda će njega kriviti za vlastite promašaje, no to nije isto kao i priznanje krivnje i suočavanje s odgovornošću koja s njim dolazi. Ako je povijest ikakva indikacija, vjerojatno će nastaviti njegovim koracima. U budućnosti bi se Putina moglo poistovjećivati s carom Nikolajem I. – okrutnim autokratom koji je 30 godina proveo na tronu, a umro 1855. tijekom Krimskog rata koji je završio godinu dana kasnije brutalnim porazom Rusije. Njegov sin Aleksandar II prozvan je osloboditeljem jer je ukinuo feudalizam, liberalizirao medije i obnovio vojsku. Godine 1870. odbacio je sporazum kojim je završen Krimski rat, a osam godina kasnije ratovao s Turskom u sukobu kojim je zagarantirao neovisnost Bugarske i vlastitog nećaka tamo postavio kao kralja.
Putinovi nasljednici možda će pokušati olabaviti tenzije u odnosima sa Zapadom, no teško je zamislivo da će to uspjeti bez normalizacije odnosa Rusije i Ukrajine. Normalizacija bi zahtijevala vraćanje ukrajinskog teritorijalnog integriteta, plaćanje reparacija, ali i značajne korake prema pomirbi, što uključuje priznanje i kažnjavanje ratnih zločina. Ti zahtjevi zaista su ogromni.
Putinovi liberalni protivnici vjerojatno neće Rusiju uspjeti riješiti njenog mračnog nasljeđa. Premalo ih je, a većinom su u egzilu. Čak i ako se nekako uspiju dokopati vlasti, morat će se boriti protiv apatije javnosti i dobro umrežene elite umiješane u Putinove zločine. Prosječni Rus vjerojatno neće podržati toliko bolna suočavanja sa stvarnošću: dok Putin napusti vlast, većina Rusa će na ovaj ili na onaj način sudjelovati u ratu. Prema najboljem scenariju, vojnici koji su se borili protiv Ukrajine inzistirat će da su samo slijedili naredbe. Nadalje, iznenađujuće veliki dio ruskog društva prihvaća opravdanja režima da je rat “potreban” kako bi se spriječilo da Rusija postane okružena Zapadom.
Glasine o Putinovom odlasku s političke scene kruže već dugo. Oni koji računaju na njegovo loše zdravstveno stanje već su se mnogo puta razočarali. Uz zarobljenu – ili odanu – elitu, poslušnu javnost i sposoban gospodarski tim koji upravlja ogromnim resursima zemlje, Putin može na vlasti ostati još 10, 15, čak i 20 godina. Otvara se pitanje kako se nositi s Putinovom odmetnutom Rusijom. Ona će ostati opasna, rat protiv Ukrajine će se nastaviti, režim će trovati sve koje smatra protivnikom Kremlja, prodavati napredne tehnologije drugim odmetnutim režimima poput Irana i Sjeverne Koreje, a svoje kibernetičko oružje koristit će bez biranja. Zaštićena nuklearnim štitom i mjestom u UN-ovom Vijeću sigurnosti, Rusija je imuna na međunarodne osude i sankcije.
Sve to će predstavljati velike glavobolje SAD-u i njegovim saveznicima u narednim godinama, a možda i desetljećima. Pitanje hoće li Putinovi nasljednici biti sposobni ili voljni iz temelja promijeniti smjer i okajati se za njegove zločine u najbolju je ruku – otvoreno.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare