VIDEO / Povijest i znanost iza bijelog dima

Bijeli dim

Povijest bijelog dima, koji označava da su kardinali izabrali novog nasljednika svetog Petra, seže daleko u prošlost.

Godine 1274., na Drugom saboru u Lyonu, papa Grgur X. u dokumentu pod nazivom Ubi Periculum odredio je postupak održavanja konklave.

U njemu je naveo da se izbor mora odvijati u izolaciji i uz strogu tajnost. Iz tog razloga, i kako bi se onemogućila bilo kakva komunikacija s vanjskim svijetom, signal dima postupno je postao dio rituala.

Tradicija spaljivanja glasačkih listića datira barem iz 1417. godine, a vjerojatno i ranije, prema povjesničaru Fredericu J. Baumgartneru. Međutim, dodavanje bijelog dima kao znaka da je izabran novi papa novijeg je datuma. Baumgartner ga povezuje s izborom pape Benedikta XV. 1914. godine.

Do 19. stoljeća postalo je uobičajeno namjerno koristiti dim: ako bi se vidio dim, to je značilo da papa nije izabran, dok bi izostanak dima ukazivao na uspješan izbor. Naravno, takva praksa bila je nejasna i često je izazivala zabunu.

Znanost iza dima

Vatikan je na kraju odlučio razjasniti stvari formaliziranjem prakse fumata nera (crni dim) i fumata bianca (bijeli dim). U početku su se na zapaljene glasačke listiće dodavali vlažna slama i katran. Kao što zna svatko tko je pokušao zapaliti vlažnu vatru, mokro, uljasto gorivo teško se pali, ali kad se jednom razbukta, stvara puno tamnog dima, piše The Conversation.

To je rezultat nepotpunog sagorijevanja: energija iz plamena prvo se koristi za isparavanje vode, što drži temperaturu vatre niskom. Zbog toga mnoge veće molekule iz katrana ne sagorijevaju potpuno, pa nastaje čađa i taman dim.

Međutim, kad se vlaga ispari, vatra gori učinkovitije, proizvodeći uglavnom paru i ugljikov dioksid. U toj fazi dim se smanjuje i postaje mnogo svjetliji.

Ovakva promjenjiva fumata — u kombinaciji sa subjektivnim tumačenjem boje dima — izazivala je veliku zbrku, osobito tijekom konklava 1939. i 1958. godine. Nije bilo jasno je li sivi dim bliži crnom ili bijelom, na primjer. Do 1970-ih metoda sa slamom napuštena je u korist kontroliranijih kemijskih mješavina. Od tada se razvio jasan i jednoznačan sustav za stvaranje potrebnih dimnih signala.

Današnji sastav

Godine 2013., Vatikan je potvrdio da današnji "recept" za crni dim uključuje:

- kalijev perklorat (KClO₄) – oksidacijsko sredstvo koje osigurava kisik za reakciju,

- antracen – ugljikovodik dobiven iz katrana, koji služi kao gorivo koje stvara gust dim,

- sumpor – dodaje se kako bi se prilagodila brzina i temperatura sagorijevanja.

Rezultat je namjerno neučinkovita reakcija izgaranja, koja stvara veliku količinu neizgorenih ugljikovih čestica (čađe). Upravo ta obilnost čađe čini dim gustim i crnim — sličnim dimu koji nastaje gorenjem ulja ili gume, koji su bogati ugljikovim česticama.

S druge strane, bijeli dim proizvodi se pomoću mnogo čišće gorive smjese i snažnijeg oksidansa:

- kalijev klorat (KClO₃) – još reaktivniji od perklorata, omogućuje jako, snažno gorenje,

- laktoza – služi kao gorivo koje brzo i čisto izgara u vodenu paru i CO₂,

- smola bora (pine rosin) – pri zagrijavanju stvara gust bijeli dim, oslobađajući sitne kapljice i svijetli pepeo koji izgledaju bijelo. Smola također sadrži terpene, koji pri izgaranju daju blijedi, vidljivi dim.

Iz slučajnog nusprodukta u najbitniji znak

U kombinaciji, oksidacijska moć kalijeva klorata omogućuje da laktoza i smola gore brzo i snažno, stvarajući uglavnom čiste produkte sagorijevanja uz oblak pare i čestica smole.

Za razliku od crnog dima, bijeli dim sadrži mikroskopske kapljice i fine čestice koje su prozirne ili bijele boje. Rezultat je mješavina pare i bijelog ili svijetlosivog dima, koji se oštro razlikuje od tamnog, čađavog crnog dima.

Tijekom godina, dimni signal konklave razvio se iz sporednog nusprodukta spaljivanja glasačkih listića u precizno isplanirani oblik komunikacije.