Ovih dana u Beogradu je umro veteran Narodnooslobodilačke borbe Ante Damić, jedan od posljednjih partizanskih boraca iz Dalmacije. Tim povodom donosimo dijelove njegovog svjedočanstva koje je u Beogradu je zabilježio Bartul Čović, suradnik portala Lupiga.
Bio je jedan od posljednjih živućih sudionika Bitke na Neretvi i Bitke na Sutjesci. Rođen je 1923. u Opuzenu. Član SKOJ-a i KPJ postao je u listopadu 1941. godine. Imao je tek sedamnaest godina. U prvoj godini okupacije svjedočio je masovnim ustaškim zločinima nad hercegovačkim Srbima u blizini Opuzena i započeo ilegalnu aktivnost.
“Pred Vidovdan, 26. Juna 1941, hercegovačke ustaše pohapsile su seljake iz okoline Stolca. Trebali su da ih vode na ušće Neretve. Ispred moje kuće stala su dva kamiona, čujem ustaše kako seljake nazivaju ‘četnicima’ i drugim uvredama. Ljude su odvezli, i pošto je put dalje bio slab, pobiše ih pod Topolom, kilometar i po od Opuzena. Ukupno su u dvije noći pobili 283 ljudi. Ustaše, uglavnom iz Čapljine, u Opuzenu je dočekivao pop. Osobno sam svjedočio zločinu, a sutradan je opštinska vlast tjerala nas omladince da zakopavamo leševe. Vidio sam mladića svojih godina kojem je bio prosut mozak. Dugo sam osjećao takvu muku da nisam mogao ni kavu da pijem.”
Uskoro je uhićen zbog ispisivanja parola u čast Partiji, SSSR-u i Crvenoj Armiji i kratko vrijeme proveo je u ustaškom zatvoru. Partizanima se priključio u svibnju 1942. godine. Najprije je bio borac Neretvanske i Biokovske čete, a zatim i Prve dalmatinske proleterske brigade. U Trećoj četi Četvrtog bataljona Prve dalmatinske, koji je nosio ime po sinjskom komunistu Tadiji Anušiću kojeg su ubile ustaše, vršio je funkciju zamjenika političkog komesara. O sjećanju na svoje suborce iz Opuzena i partizanske vojske govorio je:
“Nakon okupacije plašila nas se i ustaška milicija, sastavljena većinom od starijih Opuzenaca koji su se prijavili u miliciju jer su se plašili ići u domabrane i potencijalne bitke. Mi se nismo plašili, nije nam bio nikakav problem bacati bombe na tenkove ili žrtvovati vlastiti život. Nama nitko nije bio ravan. Tada smo bili mladi. Niti jedna vojska nije nam mogla parirati. Nijemci su nam mogli zadavati probleme, ali u nas je svijest bila prejaka – svijest komunista i skojevaca.”
Tijekom NOB-a dvaput je ranjavan. Prvi put od talijanske bombe u selu Idbar kod Konjica, a drugi put od njemačkog minobacača na Pelješcu. Nakon rata bio je general-potpukovnik JNA, igrač odbojkaškog tima JSD Partizan i delegat Hajduka. U partizanima se borio i njegov otac Jure Damić. Ante Damić je nakon raspada SFRJ bio blizak „Društvu za istinu u NOB-u” i protivnik Miloševićevog režima. Do kraja života bio je komunist koji je prema vlastitim riječima “igrao za Partizan i živio za Hajduk”.
Kremacija je sutra u 14 sati na Novom groblju.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter |Facebook | Instagram.
