Ugledna zagrebačka arhitektkinjai urbanistkinja objašnjava zašto se više ne osjeća kao da u Hrvatskoj pripada i zašto ovdje više ne vidi svoju budućnost.
Dok većinu čine nezaposleni koji doslovce trbuhom za kruhom odlaze uglavnom u Njemačku i Irsku, jedan broj emigranata odlazi iz razloga koji nisu uvijek isključivo ekonomski. Ugledna zagrebačka arhitektkinja i urbanistica Tea Horvat za Deutsche Welle objasnila je zašto više ne osjeća kao da u Hrvatskoj pripada i zašto ovdje više ne vidi svoju budućnost.
“U jednom trenutku smo mi kao obitelj priznali sami sebi da ovdje perspektive nema i da su sve što postoji, samo velike nade i optimizam koji nikako da se ostvare. Pitanje je gdje čovjek može disati punim plućima, za sve ono što želi, u svom poslu, za svoju obitelj. Došli smo do zaključka da Hrvatska to za nas nije“, kaže ova bivša dugogodišnja članica Izvršnog odbora Društva arhitekata Zagreba, i predsjedništva Udruženja hrvatskih arhitekata.
VEZANE VIJESTI
U Hrvatskoj je bitno čiji si, a ne kakav si i koliko si stručan. O slobodi mišljenja da ne govorimo, kaže objašnjavajući razloge svog nezadovoljstva. Smatra da je Hrvatska u posljednjih 20 godina, od rata, imala veliku šansu napraviti zemlju i društvo koje ima kontinuirani prosperitet, ali je to prokockala. Ujedno smo, kaže, u svim segmentima izgubili sustav vrijednosti, što je dobro, što je loše, što je kvaliteta, a što nije.
“To ide od onog osnovnijeg, od kućnog odgoja, od onoga što te roditelji nauče, da trebaš biti marljiv, da trebaš učiti, širiti horizonte, biti obazriv prema drugima, da je pristojno reći dobar dan i doviđenja, taj cijeli sustav koji ti netko usadi i vjeruješ da je to ispravno. A onda shvatiš da društvo u kojem živiš ne samo da nema takve vrijednosti, nego nema nikakve. Zato znanstvenik svjetskog glasa, Ivan Đikić, ne može ući u HAZU, ali ministar znanosti može plagirati znanstveni rad“, kaže Tea Horvat.
“Prijelomni trenutak je bio kad čovjek shvati da su svi strahovi, izazovi kretanja ispočetka u novoj sredini, promjena okruženja, zajednice obitelji i prijatelja, gubitak tog malog svemira u kojem se krećeš, puno manje loše od toga da ostaneš tu i kontinuirano se osjećaš kao da ne pripadaš i potrošiš ostatak života na takvu situaciju”, objašnjava odluku o odlasku. Ističe i vrlo praktičnu stranu: „Svi mi plaćamo porez koji netko drugi troši na način koji nam je apsolutno neprihvatljiv i koji nama i kao poduzetnicima i kao građanima ne osigurava ništa. Niti nam kao građanima daje kvalitetu života niti firmi daje pravnu ili bilo kakvu drugu vrstu sigurnosti“, dodaje.
“Mi sada nakon odluke da odlazimo radimo sve one potrebne predradnje da možemo prebaciti poslovanje i svoje živote u neku od zemalja koje su nam interesantne jer ćemo u njima moći profesionalno disati punim plućima. Ja ne znam nikoga tko je u Hrvatskoj potpuno zadovoljan i sretan i tko smatra da ovdje ne treba ništa mijenjati. Ipak, odlazak mnogi gledaju kao poraz i smatraju da su ovdje u poznatom i na sigurnom. Moja je teza da ovdje više ništa nije ‘poznato’ i ‘sigurno’.”
Tea Horvat i njezin životni i poslovni partner Radovan Šobat definitivno nisu jedini stručnjaci koji su osjetili zov sredine u kojoj se može „disati punim plućima“, profesionalno i osobno. Hrvatsku je prema nekim procjenama koje su se pojavile u medijima u proteklih pet godina napustilo čak 10.000 informatičara, a prema podacima Hrvatske liječničke komore, od stupanja Hrvatske u EU, zemlju je napustilo i više od 500 liječnika, a taj je broj svakim danom sve veći. Broj medicinskih sestara, znanstvenika, inženjera se i ne zna.
Ova nagrađivana arhitektica ima itekako puno razloga da bude razočarana. Devet je godina radila u Zavodu za planiranje razvoja grada Zagreba, no odatle je, kaže, otišla kada se našla pod političkim pritiskom da potpiše nešto što je smatrala da nije u javnom interesu i da nema nikakvo stručno opravdanje. „Bila sam voditeljica GUP-a Sesvete i smatrala sam da postoje brojni stručni razlozi zašto stambeno naselje Sopnica Jelkovec ne smije biti tamo gdje danas jest. Tada su arhitekti bili jako sretni jer se nešto gradilo i događalo i gledali su me u čudu. Desetak godina kasnije je struka priznala da je to bila pogreška, kao i sociolozi, a i javnost se osvijestila. Sad svi znamo da je to pogrešno, a tko je kriv? Nitko? Ja nisam, ja sam pokušala sve da se to tamo ne dogodi, ali se dogodilo“, ispričala nam je.
Nakon bijega iz javne uprave, govori dalje, aktivirala se u stručnim organizacijama arhitekata, gdje je u Komori i Udruženju arhitekata inicirala, koordinirala i aktivno sudjelovala u izradi hrvatskih arhitektonskih politika. Taj je dokument općeg dobra trebao početi podizati kvalitetu hrvatskog prostora i arhitekture kao nužne osnova za dobar život svakog pojedinca.
No nije ga usvojio Sabor, nije obvezujući, Vlada ga je prihvatila i on sada stoji u ladici, ne provodi se. Dapače većinu stvari koje su provodili ili provode političari su potpuno kontra tog dokumenta“, ogorčeno će Tea Horvat. „Kao recimo Zakona o legalizaciji koji je kao prvo užasno nepravedan jer su oni koji su gradili nelegalno platili manje od onih koji su gradili sa svim dozvolama. To šalje poruku da i dalje treba ne poštivati državu i sustav.”
Zakonu zamjera i što nije propisao obvezu poboljšanja zgrada i područja koji su građeni bez projekata i protivno urbanističkim planovima. „Ovakvo postupanje je opasno za zdravlje i sigurnost ljudi. Ako se jednom dogodi potres, tko će biti kriv kad se kuća sruši i kad ljudi koji su kupili tu legaliziranu nekretninu poginu. Ako se zapali kuća, a vatrogasac ne može prići zgradi, tko je kriv? To su jako ozbiljne stvari, a da ne govorimo o svim onim gradnjama koje umanjuju kvalitetu života i vrijednost nekretnina cijelog susjedstva, jer su kao šaka u oko i zaklanjaju sunce i pogled, pa gradnji na tuđoj zemlji, to su takve nepravde…” Cijelu priču pročitajte na Deutsche Welle.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
