Profesori s Ekonomskog fakulteta Ivan Lovrinović i Drago Jakovčević održali su press konferenciju na kojoj su ustvrdili da ih HUB svojim priopćenjem neargumentirano napada te beskrupulozno demonstrira moć i silu ugrožavajući Ustavom RH zaštićene akademske slobode iznošenja mišljenja i stavova.
Priopćenje koje je u ime profesora poslala Udruga Franak prenosimo u cijelosti:
Umjesto da nastave argumentiranu i dobronamjernu raspravu s ciljem razjašnjenja i razrješavanja vrlo ozbiljnog društvenog problema nastalog drastičnom eskalacijom tečaja švicarskog franka, nastojali su uskraćivati ključne podatke i informacije, te manipulirati i izvrtati naše argumentirane stavove. Analizirajući pisani odgovor HNB-a Udruzi Franak o podacima o valutnoj poziciji banaka, iznosimo neke važne spoznaje o strukturi njihove izloženosti u CHF.
Što kažu profesori?
Odobrene kredite u kunama uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF odobravalo je 8 od ukupno 30 banaka. Te su kredite banke samo djelomično financirale iz primljenih depozita i kredita u CHF. Razliku vrijednosti do usklađenosti valutne pozicije nadoknađivale su uporabom financijskih izvedenica na terminskim tržištima. Riječ je o rizičnim špekulacijama kojima se banka štiti od nepovoljnog kretanja tečaja franka. Primjerice, uporaba SWAP instrumenta (zamjena) podrazumijeva da banka zamjenjuje obvezu u Eurima za obvezu u francima.
Jasno je da švicarski franak nije „ušao“ u hrvatski bankovni sustav novčanim tokom, banke se nisu efektivno zadužile u CHF niti je uslijedila njegova prodaja ili konverzija u kune u onoj vrijednosti u kojem su zadužili građane.
To znači ako tečaj švicarskog franka aprecira u odnosu na Euro povećanu valutnu obvezu u CHF banka izravnava sa povećanom vrijednošću kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Na taj način je rizik špekulacije, rizik aprecijacije franka prebacila na klijenta. Klijent, dužnik banke koji prima plaću u kunama, te nema ugovorenu valutnu klauzulu s poslodavcem, odjednom postaje ovisan o volatilnosti svjetskih deviznih tržišta, o čemu ne mora imati ni informaciju niti ekspertna znanja. Ali zato mora plaćati drastično povećane anuitete te mu se dug umjesto smanjivanja radikalno povećava.
Konkretno, prema izvješću HNB1, tablica 1. Otvorena devizna pozicija u švicarskom franku, do četvrtog kvartala 2008. banke su odobrile ukupno 39, 3 milijarde kn kredita s valutnom klauzulom CHF iz izvora koji čine 11,7 milijardi kn primljenih kredita i depozita u CHF. Otvorena pozicija za pokriće izloženosti u CHF je bila 27,6 milijardi kn (70,2%) . Zbog toga je banka ugovorila terminski posao u približnoj toj vrijednosti. Dakle, banke su najprije kreirale proizvod u CHF koji su prodali građanima, a tek kasnije su regulirale ravnotežu pozicije. Nadalje, do kraja 2014. godine stanje odobrenih kredita uz valutnu klauzulu CHF bilo je 22,3 milijarde kn, a primljeni depoziti i krediti u CHF su iznosili 15,8 milijardi kn, pa je otvorena devizna pozicija za pokriće u CHF bila u vrijednosti od 6,5 milijardi kn koje su pokrivene na isti način.
Ukratko, one su dio obveza u CHF pokrile špekulativnim poslovima na terminskim tržištima, a rizik i gubitak na špekulaciji prebacili na građane dužnike. Dužnici su tako, bez svoje volje, postali sudionici rizičnih špekulativnih poslova na inozemnim tržištima kapitala, gubitnici i žrtve valutnih ratova. Špekulacije su dopuštene u vlastito ime i za vlastiti račun institucije, nikako ne na račun i štetu klijenta koji kao korisnik kredita o izvedenim instrumentima(derivatima) ne mora ništa znati niti razumjeti kako se njima trguje.
To je istina, to je ono što smo tvrdili i zbog čega smo bili napadnuti!
Jesu li banke zarađivale ekstraprofit?
Da bi odgovorili na ovo retoričko pitanje dajemo u nastavku citat iz publikacije HNB-a. 2
“Na kraju 2010. banke su iskazale gubitak od trgovanja derivatima u iznosu od 3,3 mlrd. kuna, a kako su ti derivati bankama pretežito služili u zaštiti od valutnog rizika, valja imati na umu da je istodobno ostvarena znatna dobit od obračunatih tečajnih razlika u iznosu od 3,5 mlrd. kuna.”
Nadalje, u istoj publikaciji navodi se:3 „ pozicije proizašle iz ugovora sklopljenih s domaćim klijentima banke uglavnom zatvaraju s većinskim stranim vlasnicima (back to back deals)“. Dakle, ako su hrvatske banke trgovinu derivatima vodile sa bankama majkama koje su im u tim poslovima bile druge ugovorne strane, nije teško izračunati koliko je zarađeno u hrvatskim bankama, a koliko na razini grupe kojoj vlasnički pripadaju. Gubitak hrvatskih banaka od 3,3 mlrd kn je dobitak njihovih majki, a taj gubitak su hrvatske banke nadoknadile iskazanom dobiti od tečajnih razlika u vrijednosti od 3,5 mlrd kn. Prema tome, hrvatske banke su u istoj godini zaradile 200 milijuna kn, a na razini grupe ili konsolidiranog izvješća grupa je zaradila ekstra dobit u iznosu od 3,5 mlrd kn, sve na teret hrvatskih dužnika.
Mogu li banke podnijeti teret troška nepovoljnog kretanja tečaja švicarskog franka?
Pitanje je irelevantno i deplasirano zbog toga što se nitko nije sjetio upitati se mogu li građani zaduženi sa valutnom klauzulom u CHF podnijeti drastično povećane izdatke po anuitetima zbog revalvacije franka.
Banke su unatoč teškoj gospodarskoj situaciji i višegodišnjoj recesiji uspjele ostvariti značajne zarade. Tako su u razdoblju 2007-2014(IX) kumulativno iskazale 30,13 milijardi kn bruto dobiti ili 23,92 milijardi kn neto dobiti.
Budući da su suvremene banke društveno odgovorne institucije imperativno se moraju uključiti u saniranje velike društvene štete nastale aprecijacijom i revalvacijom franka u odnosu na kn(Eur). Troškove otpisa potraživanja po glavnicama i kamatama za kredite odobrene uz klauzulu CHF mogu prenositi u razdoblja koja su preostala do dospijeća kredita, sukladno načelima priznavanja prihoda i rashoda te vremenskih razgraničenja. A za ovakva rješenja, u to smo sigurni, ima dovoljno prihoda kao i tekuće, buduće i zadržane dobiti.
Sažetak mogućih rješenja:
1. Zamrzavanje otplatnog tečaja na 6,39 – daje samo predah dužnicima i ne predstavlja trajno rješenje. Trajno rješenje bi moglo biti pripremljeno u roku tri mjeseca.
2. Snižavanje kamatne stope bez drugih poteza ne rješava problem jer su tečajne oscilacije toliko snažne da ih nikakvo snižavanje kamatnjaka ne može amortizirati.
3. Formiranje balona odgođenih potraživanja je komplicirano, stalno bi držalo dužnike u napetosti uz moguću primjenu diskrecionizma u budućnosti što je nedopustivo.
4. Smatramo da bi, ukoliko dužnici odustanu od kolektivne tužbe i prihvate pokretanje nagodbe, imalo smisla razmisliti o otpisu dijela glavnice kredita u mjeri koja bi kompenzirala učinke negativnih tečajnih razlika. Taj model je vrijedan pažnje i ukoliko se pokaže interes obje strane moguće je razraditi precizan model koji bi sadržavao slijedeće korake:
a) banke otpisuju revalorizirani dio glavnice nastalog zbog jačanja franka. Novčani tok dužnika treba zaštititi kako bi i dalje bio dovoljan i njemu podnošljiv za uredno servisiranje obveza prema bankama,
VEZANE VIJESTI
b) Krediti vezani uz franak definitivno se konvertiraju u kunske po dogovorenom tečaju uz kamatnu stopu koja inače vrijedi na kunske kredite i koja je viša, što bankama ide u korist,
c) Svi otpisi, rezervacije i vremenska razgraničenja trebaju biti odobreni od HNB-a.
“Ovo je prilika da se valutna klauzula koja se odnosi na švicarski franak zauvijek eliminira iz poslovne prakse hrvatskih banaka, građana i poslovnih subjekata. Podržavamo ideju da se problem stambenog kreditiranja u potpunosti rješava isključivo u kunama. Predlažemo da se započne rasprava i o konverziji kunskih kredita vezanih za euro. Krajnji i vrlo pozitivni učinci svih ovih mjera ogledali bi se u resuverenizaciji hrvatskog monetarnog sustava koji bi postao čvršći a njegovi sudionici više ne bi značajno bili izloženi hirovima međunarodnih deviznih tržišta i samovolji velikih međunarodnih banaka.”.
