Skriveni iza lažnih imena internetski komentatori nemaju granica, a zakonodavac, u pokušaju zaštite javnosti od govora mržnje, granice susreće na svakom koraku. Pa kako bezgraničnu mržnu regulirati, a da se na zapadne u cenzuru ili autocenzuru? Teško, ali ne i nemoguće.
Komentari na internetu svakodnevna su pojava, ali nije svejedno kakvi su ti komentari.
“Komentari su zanimljivi jer potiču diskusiju raspravu dakle oni povećavaju broj pregleda stranica što je bitno radi marketinga i ostaloga, ali s druge strane one najniže strasti se ispoljavaju u tim komentarima”, upozorava komunikacijski stručnjak Marko Rakar.
A upravo te najniže strasti u kojima se druge vrijeđa, omalovažava ili se putem njih širi govor mržnje postali su problem za mnoge zemlje diljem svijeta.
VEZANE VIJESTI
Hrvatska Vlada bi do kraja godine trebala predstaviti prijedlog zakona kako govoru mržnje na internetu stati na kraj, no doajenka on-line komunikacije Ana Keglović Horvat napominje: “Bilo bi jako pogubno da se ode u preveliko suzbijanje mogućnosti iznošenja stavova i mišljenja jer to u ovom narodu nema neke lijepe povijesne uspomene, a s druge strane mislim da smo preekstenzivno shvatili pojam slobode govora kada se misli da ako ste iza svog monitora zaštićeni na Facebooku da možete reći svašta bilo kome”.
Upravo kako regulirati govor mržnje, a pritom nikoga ne cenzurirati glavni je izazov ovakvog zakona. Toga su svjesni gotovi svi politički akteri u Hrvatskoj pa tako i predsjednica stranke GLAS Anka Mrak Taritaš: “Tu smo vrlo vrlo oprezni jer vrlo je tanka linija između toga i cenzure, a mi se nikako ne zalažemo za cenzuru”.
U Njemačkoj je takav zakon već stupio na snagu, a što je govor mržnje moraju regulirati Facebook, Twitter ili medijske kuće kojima prijete drakonske kazne. Rakar ističe: “Ako privatna kompanija ima s jedne strane kaznu od 50 milijuna, a s druge strane jedan komentar od milijuna drugih komentara uvijek će taj komentar nastradati. I ja tu vidim cenzuru čak i autocenzuru od strane kompanije i ja tu vidim jedan problem jer u pokušaju ganjanja političke korektnosti i pristojnosti i ubijanja govora mržnje možemo ubiti puno drugih stvari”.
Hrvatska bi, smatra Keglović Horvat, mogla učiti iz njemačkog primjera: “Bilo bi dobro pratiti što se razvija nakon donošenja takvog jednog zakona”.
Jer na internetu je hrabrost anonimnih komentatora velika, a za one koji pišu zakone tanka je granica između slobode govora i govora mržnje.
