Tučnjava dvije srednjoškolke u Splitu, koju je promatrala velika skupina učenika, navijala i snimala mobitelom te snimku proširila društvenim mrežama, izazvala je mnoge reakcije u javnosti. Splitska policija nastavila je istragu slučaja, a mi smo s obzirom na to da su ovakve pojave posljedica, a ne uzrok sagledali i analizirali društveni kontekst.
“Najveća snaga kojom raspolaže čovječanstvo jest nenasilje. Ono je jače i od najmoćnijeg razornog oružja što ga je stvorio ljudski mozak”, riječi su Mahatme Gandhija na koje nas je podsjetila dr. sc. Dejana Bouillet, socijalna pedagoginja, redovita profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje kolegije u području inkluzivne i socijalne pedagogije te iza koje stoji više od 20 godina iskustva rada u različitim javnim, državnim i znanstvenim institucijama, kao i sudjelovanje u brojnim znanstvenim istraživanjima i konferencijama.
Bilježimo li eskalaciju nasilja među mladima i “spuštanje” u niže dobne razrede? Jesmo li osjetljiviji na fizičko nasilje, a manje na psihičko i u kojoj je to vezi?
Bouillet: Prije svega, treba reći da je nasilje vrlo složen društven i individualan fenomen koji je sveprisutan u svim područjima ljudskog postojanja – u javnom i privatnom prostoru. To znači da nasilničko ponašanje nije isključivo vezano uz mlade, već se proteže kroz sva životna razdoblja i u svim područjima ljudskog djelovanja, a u mnogim se slučajevima još uvijek koristi kao pokušaj odgojnog djelovanja odraslih u odnosu na djecu. Ne radi se o nečemu što se događa na marginama nekog društva. Suprotno tome, radi se o obrascu ponašanja koje se prenosi s generacije na generaciju, za kojim smo skloni posegnuti kad imamo osjećaj da gubimo kontrolu nad sobom, djecom, učenicima, partnerima, roditeljima, kolegama, prijateljima i zbivanjima u našoj okolini. Svatko bi se od nas trebao zapitati što činimo kada smo nezadovoljni ponašanjem i odlukama naše djece i kojim ih sredstvima pokušavamo motivirati na promjenu ponašanja. Ako odgovor upućuje na korištenje galame, prijetnji, kazni i sličnih metoda, to znači da sami promoviramo nasilničko ponašanje kao legitimno sredstvo utjecaja na druge ljude.
VEZANE VIJESTI
Ipak, točno je da su nasilničkom ponašanju sklonije mlađe osobe koje se još uvijek nalaze u procesu školovanja, što upućuje na zaključak da s razinom psihosocijalne zrelosti opada udio mladih koji se upuštaju u takva ponašanja. Na to upućuju rezultati istraživanja koje je nedavno proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, na reprezentativnom uzorku mladih Hrvatske u dobi od 15 do 29 godina. Ono je pokazalo da gotovo svaka peta mlada osoba često sudjeluje u ismijavanju i vrijeđanju drugih osoba (pri čemu se koriste i društvene mreže), dok je fizičkom nasilju sklono pet posto mladih. Istim je istraživanjem utvrđeno da nema znatnih razlika u ponašanju mladih Hrvatske i ponašanja mladih u drugim državama te da je udio mladih sklonih različitim oblicima rizičnih ponašanja tijekom vremena sve veći i da poprima ozbiljnije razmjere.
Naravno, radi se o obrascima ponašanja koja se razvijaju od najranije dobi pa mnogi mladi manifestiraju različite oblike nasilničkog ponašanja tijekom djetinjstva, ali odrasli ne nalaze primjerene i učinkovite načine kako bi na njih odgovorili, kako u obitelji, tako i u odgojno-obrazovnim i svim drugim ustanovama posvećenima djeci i mladima.
Govore li nam mladi ili ne, ili ih mi ne čujemo, ne slušamo i zašto? Jesmo li svjesni problema i potrebe za kontinuiranim naporima u njegovu suzbijanju – ne samo na deklarativnoj razini?
Bouillet: Jasno je da svakim svojim ponašanjem mlada osoba šalje neku poruku, kako svojim vršnjacima, tako i nama, odraslima. Svatko od nas svojim ponašanjem nastoji zadovoljiti neku svoju potrebu, sukladno životnim iskustvima i predodžbama koje smo stekli tijekom socijalizacije, odnosno procesa odgoja i obrazovanja. Tako posredno usvajamo uvjerenje o tome da će nam (ne)nasilničko ponašanje pomoći da budemo zadovoljniji, osjećamo se uspješnijima i, najkraće rečeno, dobijemo ono što želimo.
Drugim riječima, nedvojbeno je da nam mladi šalju različite poruke, a pravo je pitanje kako odrasli i odgojno-obrazovni te drugi sustavi na njih odgovaraju. Ako analiziramo zakonska rješenja, mogli bismo zaključiti da postoji primjerena osnova za pružanje podrške onima koji odrastaju u različitim rizičnim okolnostima (neovisno o tome je li rizičnost pozicionirana u obitelji ili drugim socijalnim okruženjima), no u praksi se najčešće događa da izostaje usmjerena, na pokazateljima uspješnosti temeljena, individualno usmjerena stručna podrška mladima koji samostalno ne uspijevaju usvojiti individualno djelotvorna i društveno prihvatljiva ponašanja kako bi uspješno završili svoj proces odrastanja. Na primjer, Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi već dugi niz godina predviđa da učenici s problemima u ponašanju imaju pravo na odgojno-obrazovnu podršku i stručni tretman, ali pravilnik koji bi to pravo zaista i oživotvorio u praksi još uvijek nije donesen.
Mnogi prevencijski programi koji se realiziraju u školama su univerzalnog karaktera i usmjereni su svim učenicima, dok su rijetke škole uspjele razviti fokusiran i slojevit sustav podrške osnaživanja učenika s različitim socijalizacijskim teškoćama. U tom smislu, istraživanjima je utvrđeno da uspješne škole imaju razvijen poseban način postupanja u situacijama kada učenik ima problema s učenjem i/ili ponašanjem, da imaju razrađen fokusirani sustav djelovanja za rješavanje problema na individualnoj i grupnoj razini, da učitelji učenicima s problemima u ponašanju posvećuju individualnu pažnju i da među svim dionicima odgojno-obrazovnog procesa postoji konsenzus o vrijednostima te kvalitetna komunikacija i suradnja. Malo je škola koje se mogu pohvaliti upravo takvim, sustavnim, pristupom svojoj odgojnoj djelatnosti.
Je li u slučajevima kao što je ovaj u Splitu i ako su Vam poznati slični slučajevi riječ o nekoj posebnoj vrsti vršnjačkog nasilja i ako jest što – bi mogli biti razlozi i kako ih prevenirati?
Bouillet: Kao što je Tolstoj davno rekao da sve sretne obitelji nalikuju jedna drugoj, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način, tako i mladi svoje probleme komuniciraju i manifestiraju na različite načine. Ipak, unatoč različitostima, odgovor na svako neprimjereno ponašanje ima u osnovi isti cilj – motivirati mladu osobu da potrebe zadovoljava na individualno djelotvoran i društveno prihvatljiv način. Možda zvuči jednostavno, ali je u pitanju složen i često dugotrajan proces satkan od brojnih međusobno povezanih interakcija, aktivnosti i mjera koje mogu uroditi željenim rezultatom samo ako su temeljene na podržavajućim odnosima. Prema tome, međusobno povjerenje i uvažavanje preduvjet je svake prevencije – jer do promjena ne dovode programi sami po sebi, već odnosi koje u njima razvijamo.
Rekla bih da je nasilje – nasilje, neovisno o formi u kojoj se manifestira. Uvijek jednako boli i svaki puta ostavlja teško izbrisiv trag. Pitanje je koliko često mladima dajemo priliku da s nama razgovaraju, da budu saslušani i da se izražavaju na njima primjeren način. Čini se da upravo skandali (poput ovoga u Splitu) izazivaju našu pozornost jer se na manje bombastične poruke volimo oglušiti.
Što se programa usmjerenih prevenciji nasilničkog ponašanja tiče, najčešći su fragmentirani i međusobno nepovezani projekti, istraživanja i aktivnosti koji se sporadično poduzimaju i u pravilu ne donose željene i očekivane rezultate. Izostanak rezultata ne iznenađuje, budući da se složeni problemi ne mogu riješiti jednostavnim sredstvima, kao što se ni teške bolesti ne liječe vitaminskim napitcima. Prema tome, prevencija nasilja je bez sveobuhvatnog pristupa nezamisliva. Već spominjano istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu je pokazalo da su osiguravanje dostupnosti obrazovanja i podrška mladima u ostvarivanju njihovih životnih ambicija najbolji prediktori zaštite od raznih devijacija, uključujući i nasilničko ponašanje.
Radi li se o ‘nov(ij)oj’ pojavi? Čitala sam o sličnim slučajevima i u nekim drugim zemljama – ima li povezanosti u smislu da je kontekst društveno vrlo širok – na koji način? A mnogi će se zgražati i nad time jer se ‘mlate’ djevojčice – govori li i to (ne)što?
Bouillet: Svi znanstvenici koji istražuju fenomenologiju problema u ponašanju (uključujući i nasilničko ponašanje) slažu se u ocjeni da su rodne razlike u tom smislu sve manje i manje. Ipak, kad se djevojke upuštaju u takva ponašanja, u pozadini u pravilu stoji složena etiologija, odnosno skup brojnih rizičnih činitelja koji ometaju njihov razvoj. Već sam rekla da ponašanje mladih u Hrvatskoj ne odudara od ponašanja njihovih vršnjaka u drugim okruženjima. Treba, međutim, znati, da odluku o svom ponašanju svaka osoba donosi sama za sebe. Neki će to ponašanje odabrati jer ih procjenjuju važnim za vlastiti socijalni identitet, svjesno se izlažući suočavanju s raznorodnim opasnostima i uspješno ih prevladavajući. Drugima je to način da svoju okolinu upozore na teškoće s kojima se suočavaju, odnosno svojevrstan poziv u pomoć. Mnogi su negdje između, posebno oni koji sve to promatraju, ne znajući što bi učinili i kome se zapravo mogu obratiti s povjerenjem. Prema tome, društvene okolnosti potiču mlade na donošenje odluka koje možda ne bi donijeli da pravovremeno imaju sve informacije i da su posve neovisni o društvenim utjecajima. Pušenje, kockanje, klađenje, pijenje alkohola, rizična seksualna ponašanja, nasilje – sve su to izbori koje društvo u različitim fazama više ili manje potiče, a što se odražava na izbore ponašanja mladih.
Radimo li kao država i društvo dovoljno na ovom polju? Naime, često se čini da se odgovornost kao loptica samo prebacuje između roditelja i škole te medija – premda svaki od tih segmenata ima svoj dio odgovornosti – ali rezultati izostaju ili nisu zadovoljavajući.
Bouillet: Mislim da sam na to pitanje već odgovorila, ali jasno je da ne radimo dovoljno. Ili – radimo puno, ali nedovoljno ciljano. Danas već postoje razrađeni i razvijeni na pokazateljima uspješnosti temeljeni modeli stručne podrške djeci i mladima (kako u predškolskim, tako i u školskim ustanovama), ali još uvijek nedostaju razrađeni mehanizmi koji bi osigurali da ti modeli budu dostupni u svim okruženjima namijenjenima djeci i mladima. Početak je primjereno obrazovanje odgojno-obrazovnih djelatnika, odnosno inicijalno i cjeloživotno obrazovanje odgajatelja, učitelja i nastavnika o svim aspektima ove pojave – sva istraživanja nedvosmisleno upućuju na zaključak da se oni ne osjećaju kompetentnima za rad s djecom i učenicima sklonih nasilničkom ponašanju (što je logična posljedica strukture i sadržaja studijskih programa na kojima se njihovo inicijalno obrazovanje temelji). Na to se nadovezuju iznimno loši mehanizmi suradnje sustava obrazovanja i socijalne zaštite (što je također već ustanovljeno mnogim istraživanjima, najčešće onima koje financira Ured UNICEF-a za Hrvatsku). I tako dalje.
Želimo li stvarno prevenirati nasilničko ponašanje, nasuprot već spominjanim fragmentiranim pristupima prevencije, toj je društvenoj pojavi potrebno pristupiti na tri razine. To su univerzalna, selektivna i indicirana razina. Univerzalna razina uključuje svima dostupno kvalitetno inkluzivno obrazovanje i nedvosmislenu nultu toleranciju na nasilje u svim oblicima. Budući da je opće poznato da je nasilje svojevrstan izraz nemoći osobe, selektivna razina bi trebala biti usmjerena osiguravanju dostupnih psihosocijalnih i drugih intervencija za počinitelje i žrtve nasilja. Tek na kraju, kad netko ustraje u nasilničkom ponašanju, na red dolazi pravosuđe sa svojim sustavom sankcioniranja osoba. I tu bi prednost trebalo dati smislenim intervencijama koje će imati šanse preusmjeriti životni tok neke osobe, nasuprot isključivom kažnjavanju počinitelja. Tek će takav sveobuhvatan sustav podrške imati šanse pridonijeti osjećaju svih nas da nasilje zaista nije legitiman način postizanja vlastitih parcijalnih ciljeva.
Kako bi uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja moglo pomoći i ne bi li s edukacijom trebalo krenuti zapravo već od malih nogu – u vrtiću?
Bouillet: Svakako je svaki odgojno-obrazovni sadržaj koji vodi razvoju odgovornog ponašanja prema sebi i drugima doprinos prevenciji (kako nasilja, tako i drugih devijantnih ponašanja). No, već samo opiranje uvođenju takvih sadržaja nekih društvenih grupacija dovodi u pitanje našu stvarnu volju da odgojno-obrazovni proces usmjerimo razvoju tih vrijednosti i sposobnosti naše djece i mladih – jer se stječe dojam da su interesi odraslih u tom procesu bitniji i dominantniji.
Naposljetku, da sažmemo: Tko je zakazao, što su uzroci i kako ih smanjiti na što manju mjeru u budućnosti, odnosno prevenirati s naglaskom na odgovornost i društva i države?
Bouillet: Zakazali smo svi. Svatko u okviru vlastitih nadležnosti. Na primjer, jučer je jedna TV u svojoj emisiji nekoliko puta prikazivala nasilničku scenu. Nije li to znak da je u izboru između zaštite prava djece i povećanja gledanosti prevladalo ono drugo? I tako je stalno, na svim razinama i područjima ljudskog djelovanja. Uvijek su interesi odraslih ispred dobrobiti djece i tome, na žalost, ne vidim kraja.
