Više od 40 dana. Od kad je počela izbjeglička kriza na terenu su, zajedno s brojnim volonterima, i policajci. Rade u smjenama, prekovremeno i mnogi od njih danima nisu bili kod kuće. No, sami priznaju - mnogo gore od kiše, hladnoće i umora je gledati patnju svih tih ljudi, posebno djece.
Od jutra do mraka, bez obzira na vrijeme, policija je zajedno s tisućama izbjeglica. Kažu da je naporno, ali kada vide u kakvoj su situaciji izbjeglice onda im ništa nije teško.
VEZANE VIJESTI
”Djecu koja plaču, djecu koja se zagube, situacija od prije neki dan gdje je dijete četiri sata stajalo bez roditelja. Onda smo mi digli dijete u zrak, a prevoditeljica je vikala na megafon njegovo ime. Nakon toga je 200-tinjak metara dalje netko počeo mahati, ”moje dijete moje dijete…bude ti drago”, kaže policajac Zoran Marković.
Smiruju tenzije, održavaju red, ali i riješavaju brojne potresne situacije.
”Uzeo je netko dijete misleći da će prije ući u vlak jer mi pazimo i na to, da ranjive skupine imaju prednost. Kada je ušao u vlak, ostavio je dijete. Dijete plače, i onda smo vidjeli i ženu da plače, ima još troje djece sa sobom i nema pet ruku da ih sve drži”, govori Marković.
Za ruke ih često drže i policajci iz svih dijelova Hrvatske koji u Opatovac dolaze na ispomoć. Ovaj šibenski policajac, zajedno s kolegama, već je drugi put ovdje, ukupno 17 dana.
Osjećamo se kao na početku Domovinskog rata, svi smo zajedno, svi smo složni, svi bez ikakvih problema smo pristali doći tu, kad smo se skupljali, najprije je išlo 10-ak dobrovoljaca, 30 me ljudi zvalo i gnjavilo da žele doći tu”, govori policajac Zoran Lucić.
”Ja sam u uniformi, ispod uniforme duge hlače, majicu i džemper, a onda dođu djeca – bez čarapa, bez cipela… To mi je najgore. Pokušavam onda preko Crvenog križa da se najbrže zbrinu oni najmanji, najjadniji, da im nađu neke čarape, cipele….”, govori Lucić.
Priču o hrvatskim policajcima u Opatovcu donosi reporterka N1 Vanja Kranic.
