Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić za N1 je odgovorio na jučerašnje izjave premijera Andreja Plenkovića o reformi pravosuđa.
Plenković se na sjednici Vlade u četvrtak osvrnuo na zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, koji je Vlada uputila u javno savjetovanje, istaknuvši da se njime donosi prava reforma pravosuđa, najveća od ulaska Hrvatske u Europsku uniju. “Ona će biti izazov, prije svega za suce, ali ja vjerujem da je većina naših sudaca svojom kvalitetom i znanjem više nego dorasla ovom izazovu”, istaknuo je Plenković.
Komentirao je i kritike koje tom zakonu upućuje Vrhovni sud koji je sudjelovao u izradi nacrta izmjena, ali se nije suglasio s dijelom njih, uključujući i time da se uvode rokovi za skraćivanje postupaka. “Neovisno o strahu oporbe, trenutnoj zabrinutosti Vrhovnog suda i kritici, mi ćemo ovu reformu braniti”, naglasio je Plenković.
U odgovoru za N1, predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić kaže da se u jednom dijelu slaže s premijerom, ali naglašava da se izmjene jednog zakona ne mogu zvati reformom.
VEZANE VIJESTI
Odgovor predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića na upit N1 prenosimo u cijelosti:
“U Vašem dopisu citirate izjavu premijera Plenkovića na jučerašnjoj sjednici Vlade na kojoj je on govoreći o slučaju ubojstva u Rijeci izjavio da „pravosudni sustav mora poslati poruku da nasilje nije prihvatljivo, što se može postići strožim sankcijama koje već postoje u našim Zakonima, ali se moraju primjenjivati“. Možda će Vas iznenaditi, ja se s ovom izjavom potpuno slažem i ako ste pratili ono što sam u prošlom razdoblju govorio onda je izjava premijera u skladu s onim za što se ja osobno zalažem. Dakle, već sam u programu rada naveo da čitav sustav sudbene vlasti mora promijeniti praksu u nekoliko bitnih područja te sam naveo oblast prometnih delikata, obiteljskog nasilja te općenito problem preblagog kažnjavanja recidivista, dakle osoba koje više puta kontinuirano čine različita kaznena djela i prekršaje. Razgovarao sam s kolegama koji se bave kaznenim pravom i kao uporište za potrebu da se promijeni kaznena politika sam se pozvao na jednu presudu Europskog suda u kojoj je spomenuti sud doista utvrdio da uvjetna kazna zatvora koja je bila prije znatnog vremena izrečena vozaču koji je mrtav pijan vozio i nepropisno skrećući sudario se s vozačem motora koji je tom prilikom poginuo ne predstavlja adekvatnu zaštitu ljudskog života kao vrijednosti koju treba štititi od ovakve ugroze tim više što je i u tom slučaju bila riječ o recidivistu. Međutim, moram napomenuti da prema nekim usporedbama statističke naravi kazne koje hrvatski sudovi izriču u usporedbi s nekim drugim zemljama EU-a u prosjeku (statistički) nisu manje nego proizlazi da su te kazne i nešto više, ali očito je da statistički podatci i u ovom slučaju nisu odlučujući element za procjenu stanja. Ista stvar je i s kaznama koje se izriču za obiteljsko nasilje, jer iz ponašanja počinitelja takvih djela vidljivo je da na njih preblage kazne ne djeluju, a i kod počinitelja ove vrste djela se također često radi o recidivistima. Pripremaju se sastanci Vrhovnog suda s predstavnicima Županijskih sudova te se prikupljaju i svježi podaci o izrečenim kaznama, radi analize. U svakom slučaju, osnovna načela kod izricanja kazne kao što su primjerice individualizacija kazne neće se i ne smiju mijenjati, ali unatoč tome gotovo je potpuno izvjesno da je određena promjena u kaznenoj politici potrebna te će do nje zasigurno i doći.
U vezi s pitanjem oko promjena Zakona o parničnom postupku u kojemu Vi tvrdite da se ja ne slažem s tim promjenama navodim da to nije u potpunosti točno. Ponajprije, zaboravlja se da Zakon o parničnom postupku nije obični Zakon iz bivšeg sustava, radi se o Zakonu koji je u svojim osnovnim crtama nastao za vrijeme Austro-ugarske i uopće je teško reći da bi bilo koja bitna odredba u njemu bila pogrešna, radi se o nepoznavanju ove materije i tvrdnja da ovaj procesni Zakon predstavlja osnovni razlog zašto parnični postupci nisu efikasniji jednostavno nije točan. Ono što sam želio reći i što se dijelom iskrivljeno prenosi je da samo izmjene ZPP-a ne mogu i neće dovesti do bitnih promjena – smanjenja broja neriješenih predmeta ako se istovremeno i paralelno ne poduzimaju i druge mjere pa sam tako primjerice navodio da treba mijenjati i Zakon o sudskim pristojbama i to u onom dijelu kojem on predviđa vrlo širok krug subjekata koji su oslobođeni od obveze plaćanja sudskih pristojbi. Radi se o vrlo širokom krugu subjekata, počevši od države, ministarstava, tijela državne uprave pa čak i pojedinih trgovačkih društava u njezinom vlasništvu i to sve s jedne strane pridonosi lakoći s kojom ova javnopravna tijela pokreću i vode parnične postupke. Dakle, nema nikakvog opravdanja da građanin mora platiti najniži iznos pristojbe od 100,00 kuna, dok primjerice HZZO, HZMO, ali i takvi subjekti kao što su Hrvatske šume d.o.o. ili Hrvatske vode d.o.o. nemaju obvezu platiti niti tih 100,00 kuna, a isto tako ni bilo koje društvo u sastavu Hrvatskih željeznica, koje se na ovaj način besplatno parniče. Navedeno utječe i na ravnopravnost stranaka u parničnom postupku koja je narušena već time što javnopravna tijela nisu u obvezi plaćanja pristojbe, a trgovačka društva i velika većina građana jesu. Prema tome, ako sve do nedavno nijedna stranka nije imala obvezu plaćati sudsku pristojbu za prijedlog za dopuštenje revizije (što je istom nedavno uvedeno) onda se ne treba čuditi što je Vrhovni sud zatrpan velikim brojem takvih prijedloga za dopuštenje revizije, a kojih bi također bilo znatno manje i to bez ikakvih izmjena ZPP-a kada bi se paralelno radilo na izmjenama Zakona o odvjetništvu prema kojemu ne bi svaki odvjetnik imao pravo obraćati se Vrhovnom sudu ili bi se uveo sustav praćenja njihovog rada. U tom dijelu bi se mogao i trebao promijeniti i ZPP, ali se taj dio ne mijenja. Isto tako, ne mijenja se ni odvjetnička tarifa na način da se u potpunosti ukine postojeći sustav nagrađivanja odvjetnika za svako ročište i za svaki podnesak te da se u bitnim crtama uvede njemački sustav po kojemu bi oni imali naknadu prema rezultatu postupka ili samo za nekoliko osnovnih procesnih radnji.
Promjene ZPP-a bilo koje vrste bi imale smisla ako bi se paralelno s njima napravio i proveo akcijski plan kojim bi ministar pravosuđa koji je ujedno sada i ministar uprave (a što je u ovoj situaciji vrlo poželjno) u ime Vlade propisao obvezu svih ministarstava, agencija i naročito komunalnih poduzeća i poduzeća u državnom vlasništvu da u ovoj godini primjerice sami povuku 10% tužbi, naročito onih u kojima se ovi subjekti međusobno parniče. To sam također iznio kao prijedlog u programu rada i vidimo da se taj prijedlog u potpunosti ignorira te da se nastavlja s izmjenama ZPP-a i ostalih procesnih Zakona.
Brojne zakonodavne izmjene temeljnih zakona kao što su ZPP ili Zakon o kaznenom postupku ili Ovršni zakon koje se kod nas provode već dvadesetak godina na način da su primjerice ZKP i Ovršni zakon mijenjani približno svakih 1,5 godina ne predstavlja onaj pravi korak u stvaranju stabilnosti pravnog sustava nego ovakve prečeste izmjene destabiliziraju sustav. Naime, potrebno je znati da gotovo nakon svake izmjene ovih temeljnih Zakona je potrebno izmijeniti i pojedine obrasce poziva ili način pisanja presude i rješenja i to sve usporava sudove u radu.
Na kraju pogrešno je što se ne uzimaju u obzir opći uvjeti u kojima suci rade pa se tako u cijelosti ignorira činjenica da informatizacija rada na sudovima, na način kako se ona provodi dovodi do usporavanja rada sudaca s obzirom na učestale poteškoće u radu informacijskog sustava koje su već postale gotovo uobičajene, sudovi diljem čitave Hrvatske i to naročito sudovi prvog stupnja imaju trajnih problema s zapisničarima koji su preopterećeni i preslabo plaćeni i sve to pridonosi usporavanju rada na predmetima, a ove probleme se ne može rješavati izmjenama ZPP-a niti je ZPP uzrok te vrste problema.
Određene promjene ZPP-a su potrebne, ali ih u ovim izmjenama nisam primijetio, isto tako jedan dio problema moguće je da leži u nedovoljnom radu pojedinih sudaca, ali se onda ni u tom dijelu ne poduzimaju prave mjere, primjerice nelogično je da se s jedne strane inzistira na uspostavljanju sudačke norme, dok se s druge strane povećava broj i stupanj različitih oslobođenja od norme. Primjerice, prije ovako neprirodno visoke norme predsjednici parničnih odjela nisu imali nikakva oslobođenja od opće norme, dok ih oni sada imaju i ona su znatna i na različite načine se povećavaju, a s druge strane postavlja se pitanje da li postojeća metodologija ocjenjivanja sudaca je svrsishodna kada sucima visoko vrednuje njihov izvansudački rad u obliku različitih predavanja, radionica i slično. Napominjem da s tim u vezi pripremam određene promjene, a za sada prikupljam informacije o tome. Uostalom, oni koji su bolje upućeni u čitav problem su već postavljali pitanje nisu li pojedini suci svoj sudački posao zamijenili poslom predavača. Dakle, moj stav je da u postojećoj situaciji suci trebaju raditi bez pritiska, ali da sve izvan onog što predstavlja rad na predmetima treba biti svedeno na minimum, dok postojeća metodologija o toj činjenici nedovoljno vodi računa.
Prema tome, pokušaj da se samo izmjenama ZPP-a riješe ovi problemi predstavlja veliko pojednostavljivanje stvari – pogrešnu dijagnozu i koja, jednako kao u medicini, neće dovesti do izlječenja pacijenta.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare