Proziv savjesti

Država će im navući vojničke čizme da ugaze što dublje, dati im 1100 eura naknade da spremnije prihvate obvezu i neće ih gnjaviti obukom duljom od dva mjeseca.

Tako, pak, neće biti onima koji se pozovu na priziv savjesti jer iz moralnih ili vjerskih razloga ne žele uzeti oružje u ruke. Njima Ustav Republike Hrvatske jamči to pravo i ono je neosporno. Zbog tog je prava, koje se onomad početkom stoljeća počelo nekontrolirano konzumirati, smisao obveznog roka doveden u pitanje, a potom i zamrznut do danas.

Jednima tapšanje, drugima pljuska

Sada se u posve drugačijim geopolitičkim okolnostima, kako to dužnosnici vole frazirati, javila potreba, a i pritisak, da se mladići opet šalju na obuku bez da ih itko išta pita.

Pitat će, štoviše temeljito ispitivati, samo one koji se pozovu na priziv savjesti. Država, vojska i resorno ministarstvo takve baš ne voli, što se jasno dalo do znanja u novom zakonu.

Ročnike na obveznom vojnom roku država će potapšati i gurnuti im u džep 2200 eura za dva mjeseca te im povrh svega omogućiti prednost pri zapošljavanju u državnim službama.

Onima s prizivom savjesti opalit će pljusku i poslati ih na civilno služenje. Ustavno im pravo ne smiju pogaziti, ali ih mogu nagaziti dijeleći u dvije kategorije i šaljući ih na tromjesečnu obuku bez oružja u civilnu zaštitu te im dajući za to 250 eura mjesečno ili na četveromjesečno volontiranje u jedinice lokalne samouprave za što će dobiti samo naknadu za prijevoz.

Kako procijeniti nečiji priziv savjesti?

Ne treba sumnjati da će pred namrštenim licem države prigovor savjesti ovoga puta uložiti doista oni s doista čelično čvrstim moralnim ili vjerskim razlozima. Ministar obrane Ivan Anušić to je objasnio činovnički: pravo na priziv savjesti i odlazak na civilni rok imat će oni koji uvjerljivim učine svoje razloge. Pa se, po njegovim riječima, više ne bi trebalo kao onomad događati da netko ima priziv savjesti, a da kasnije dobije dozvolu za nošenje oružja ili postane lovac.

No sklizak je teren taj proziv priziva. Pogotovo moguće komisijsko procjenjivanje nečijeg Ustavom zajamčenog prava na priziv savjesti. Liječnike ginekologe koji zbog priziva savjesti odbijaju obavljati pobačaje, koliko znam, nitko ne šalje pred komisije, nego je dovoljno da napišu izjavu. A mladiće kojih, pretpostavljam, neće biti ni za jednu satniju, skenirat će od glave do pete.

Kako uopće procijeniti nečiju savjest, moralna načela, vjerska uvjerenja? I otkud pravo procjenjivanja valjanosti istoga, koje je k tomu - naporno je već ponavljati - zajamčeno Ustavom?

Cilj je da ih bude što manje

Drugi je par čizama, vojničkih naravno, to što će oni koji se probiju kroz prvu, drugu i treću liniju nekog povjerenstva za procjenu biti poslani u Civilnu zaštitu ili općinu da rade korisne poslove. Konkretno, kako kažu nadležni, poslove "protupožarne i civilne zaštite, uređenja okoliša, komunalnog gospodarstva i održavanja javnih cesta". Pa je vrlo vjerojatno da će u ta tri ili četiri mjeseca neplaćenog ili potplaćenog službovanja takvi napraviti više za društvo i zajednicu od onih na temeljnoj vojnoj obuci.

Nije stvar u svođenju stvari na tu naknadu, na novac, nego u diskriminaciji dvostruko duljom obvezom zbog nečega što je - naporno je već ponavljati - zajamčeno Ustavom.

Namjera zakonodavčeva je, očito, da odvrati (semantički: učini odvratnim) što više mladića od priziva savjesti. Cilj je, očito, da ih ne bude mnogo. I neće ih biti pod tim uvjetima i pritiscima. No ne treba ih zato obilježavati i diskriminirati, brisati vojničke čizme ili činovničke cipele o njih. Možda među njima bude većih heroja od onih koji će proći temeljno vojno osposobljavanje.