Nakon što je početkom tjedna predstavio Damira Habijana kao novog ministra gospodarstva, premijer Andrej Plenković srdito je reagirao na komentare da je do sada smijenio čak 30 ministara rekavši da ih je samo dvoje otišlo zbog sumnji u nezakonite radnje. Pritom je kao protuargument iznio podatak da je francuski predsjednik Emmanuel Macron, za kraće vrijeme na vlasti od njega, smijenio čak 67 ministara.
Potom je u petak ustavnopravni stručnjak, prof. Đorđe Gardašević s Pravnog fakulteta u Zagrebu, gostujući na N1 ustvrdio da bi Plenković, budući da u Hrvatskoj vlada proizlazi iz parlamenta, trebao otići u Sabor kad želi razriješiti dužnosti nekog ministra i tamo zatražiti podršku za svoju odluku. Gardašević tvrdi da Andrej Plenković “može i mora mijenjati ministre”, ali da to čini “pozivanjem na krivu normu Ustava”.
“On se poziva na članak 110 Ustava, koji ga ovlašćuje da predlaže nove članove Vlade, ali ga ne ovlašćuje da ih razrješuje”, kazao je Gardašević usput dodavši da se Plenković ne može uspoređivati s Macronom koji je političar svjetskog kalibra i utjecaja.
Velika zbrka s razrješenjima ministara
Na Plenkovićeve izjave, ali i Gardaševićeva tumačenja koja je iznio na N1, reagirao je politički analitičar Žarko Puhovski pripomenuvši da je još prilikom razrješenja Marija Banožića upozorio da se razrješenja ministara u Hrvatskoj događaju “najblaže rečeno mimo zakona”.
“Došlo je do velike zbrke koja je zaoštrena nedavnim razrješenjima ministara Banožića i Filipovića gdje se pokazalo da nema ni ustavnog ni zakonskog utemeljenja za premijerovo razrješenje ministara. I u Ustavu i u Zakonu o Vladi piše da premijer imenuje ministre kao kandidate koje onda Sabor prihvaća, a u Zakonu o vladi stoji da premijer razrješuje ministre nakon njihove ostavke, nikako drukčije. Prema tomu, odluka o razrješenju Banožića se poziva na krivi članak, 109. ili 110. Ustava koji govori o tomu da članove Vlade predlaže osoba kojoj je predsjednik Republike povjerio mandat, a iz toga bi slijedilo da ima pravo razrješavanja. Međutim, to ne piše. To je, dakle, de facto tako”, kazao nam je Puhovski.
“Imamo dvije službene verzije Ustava”
Napomenuo je da upozorava na problem na koji ustavni stručnjaci dugo već nisu upozorili.
“Mi smo valjda jedina država koja ima dvije službene verzije Ustava. Jednu od Ustavnog suda, drugu koju je u javnost dao Odbor za Ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora. U jednoj verziji članak o ovlastima predsjednika Vlade je 109., a u drugoj verziji članak 110. što čini dodatnu zbrku. To je prvo na čemu bi profesorice i profesori ustavnog prava trebali inzistirati”, smatra Puhovski.
Ako se inzistira na tomu da se stvari obavljaju doslovce lege artis onda zabrinjava, kaže Puhovski, što si premijer dopušta izjave tipa “to je besmislica” ili “to je uvriježena praksa, ne moramo se na to obazirati”.
“S nekolicinom kolega sam 2014. upozoravao na taj problem kada je tadašnji premijer Zoran Milanović smijenio ministra financija Slavka Linića i kada se govorilo da se Milanović ponaša otprilike kao Luj XIV. Sada je Plenković to zaoštrio kazavši kako je ministrima jedino važno da imaju njegovo povjerenje. Tu dolazi do miješanja razina. On govori o političkoj realnosti i to doista jest tako, jer sve dok je premijer ujedno i onaj koji kontrolira većinu u Saboru, on de facto može što hoće. Međutim, de iure i dalje mora ići u Sabor, još uvijek se tamo mora donijeti većinska odluka. On ne donosi odluku sam u formalnom smislu, iako je faktički donosi. Plenković nije smio svojedobno razriješiti Mostove ministre samo tako da kaže tajnici da napiše razrješenja, nego je trebao napraviti da se prijedlog razrješenja da u Saboru. A to se sve može jednostavno riješiti uz malo dobre volje koje nema, tako da se članak 109 ili 110, kako u kojoj verziji, naprosto formulira tako da se kaže da “postavljanje i razrješenje članova Vlade predlaže osoba kojoj je Predsjednik Republike povjerio mandat za sastav Vlade”. I time bi riješili stvar”, tumači Puhovski.
“Stvar se može riješiti u nekoliko sati”
A ako se za takvo što ne može dobiti dvotrećinska većina u saboru onda bi, kaže Puhovski, običnom većinom trebalo promijeniti Zakon o Vladi u članku 7 stavku 2, pa da se isti preformulira tako da glasi: “Dužnost ministra prestaje ostavkom ili razrješenjem o čemu na osnovi prijedloga predsjednika Vlade odlučuje Hrvatski sabor.”
“To se sa Zakonom o vladi može riješiti doslovce u roku od nekoliko sati, ako je većini do toga stalo. Međutim, njima nije stalo. Oni se pozivaju na to da premijer ima ovlasti kakve zapravo nema, ali ih je godinama, od Milanovića nadalje de facto prisvojio. Time se marginalizira Sabor, ali ako je nekome utjeha, marginaliziranje parlamenta je opća pojava posvuda u svijetu. To se danas konstatira kao veliki problem parlamentarne demokracije, taj imperijalizam izvršne vlasti nad zakonodavnom. Do toga je došlo zato što u parlamentu sjede tzv. backbencheri, oni iz stražnjih klupa, manje važni ljudi, dok oni najvažniji ljudi iz stranke ili stranaka koje su pobijedile na izborima dolaze u izvršnu vlast pa su nadređeni onima u parlamentu umjesto da bude obrnuto”, napomenuo je.
“Usporedba s Macronom je potpuno korektna”
U navedenoj situaciji Puhovski posebno zabrinjavajućima drži pogrešne reakcije stručnjaka za ustavno pravo koji, kaže, krivo reagiraju na Plenkovićevu usporedbu svojih razrješenja ministara s onima u Francuskoj.
“Naravno da Plenković nema ovlasti kakve ima Macron, jer je tamo polupredsjednički sustav, ali ovdje se radi o tomu da se uspoređuje broj smijenjenih ministara. U tom slučaju u analizi treba gledati pozicije ministara u Hrvatskoj i Francuskoj koji su slični. Odatle slijedi da razrješenje ili smjena ministara u Hrvatskoj i Francuskoj ima slične političke i pravne posljedice. To što u jednoj prilici to radi predsjednik države koji je neposredno izabran i ne treba taj tip suradnje s parlamentom kakav treba Plenković, manje je važno od toga da se upozorava na nestabilnost u kojoj se tako brzo mijenjaju ministri. A ta nestabilnost ne ovisi o tomu kakav je izvor ovlasti onoga tko je razrješavao ili imenovao ministre, nego kakva je pozicija ministara koji su prestali obnašati funkciju i čime se unosi nestabilnost u politički i pravni život. Usporedba je, dakle, potpuno korektna. To ne znači da je Plenković u pravu što smjenjuje 30 ministara, ali znači da nije posve bez presedana. Bilo bi puno bolje, puno zdravije i korektnije u skladu s onim što zovemo vladavinom prava, da je to riješio ili izmjenom članka 109 ili 110 Ustava, odnosno izmjenom članka Zakona o Vladi koji bi to “pokrili” i učinili stvar transparentnom”, smatra Puhovski.
“Gardaševićeva opaska je besmislena”
Gardaševićevu opasku da u obzir treba uzeti činjenicu da je Macron u svjetskim razmjerima kudikamo utjecajniji političar od Plenkovića, Puhovski je nazvao besmislenom.
“To baš nema nikakve veze, jer ovdje se radi o lokalnim prilikama gdje je Plenković po logici sustava najmoćniji čovjek. U kojoj mjeri je Macron važniji u svijetu – sigurno jest, o tome nema diskusije – ne utječe na to kakve ima ovlasti u svojoj zemlji. Plenković može biti kapetan Republike San Marino pa da opet bude lokalno važan čovjek koji razrješuje ministre. To je promašeni argument i ne odgovara razini rasprave koja bi trebala biti na djelu kada je riječ o važnim ustavnopravnim problemima.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok
