Ravnateljica Doma u Nazorovoj: Prijavila sam suce koji godinama otežu i priječe posvajanje djece

Slučaj smrti 20-mjesečne bebe u Slavonskom Brodu ponovno je u fokus javnosti postavio sve probleme s kojima se susreće sustav socijalne skrbi, a o tome je u TNT-ovom intervjuu tjedna s Natašom Božić Šarić više govorila ravnateljica Doma u Nazorovoj Jasna Ćurković Kelava.

Baca li sumnju činjenica da to dijete nije izmješteno u 20 mjeseci na to da je možda moglo preživjeti?

“Ne bih spekulirala niti upirala prstom je li netko to skrivio ili nije. Policija je istražila smrt djeteta, obitelj i sustav te nije našla problematične točke od strane skrbi obitelji, odnosno, da su nešto skrivljeno napravili dječačiću. Podružni ured je imao tu obitelj više mjeseci zbog loših uvjeta u kojima djeca žive, ali i zbog potkapacitiranosti roditeljske skrbi. Procjenjivali se treba li djecu izdvajati ili ne. U svakom slučaju, nama kao pružatelju usluge za tako malo djecu, dopis je stigao tek početkom ove godine. Za preostalo dvoje djece iz te obitelji. To je bila situacija gdje su roditelji zbog svojih osobina na neki način nedovoljno znali kako brinuti o djeci, ali su istovremeno topli i brižni. Cijelo vrijeme su materijalni uvjeti bili jako loši. Otac je u okviru svojih mogućnosti, koje su skromne, popravljao u kući gdje žive, ali ostalo je mnogo što treba napraviti. Ovim putem izražavam sućut obitelji jer je smrt djeteta velika tragedija. Na sustavu je da brigu o takvim obiteljima promišlja na drugačiji način. Takvih obitelji je dosta i za ovu smo saznali zbog iznenadne smrti. Meni se čini da je puno bolje pomagati toj obitelji da funkcionira, da im se pomogne pa da mjesto gdje odrastaju djeca budu primjereni. Pozivam lokalnu samoupravu da im pomogne, ako nije. Sigurno da ljudi koji vode lokalne samouprave bi mogli zajedno iznači način kako pomoći. Drugi dio je pomoći obitelji da podignu roditeljske kompetencije u mjeri kojoj to mogu. Napomenula bih i novu uslugu koja se nedavno uvela, a to je usluga obiteljskog suradnika, koji više puta tjedno boravi u toj obitelji i uči je o brizi za dijete. Izdvajanjem djeci činimo traumu”, rekla je Ćurković Kelava.

Obitelj nije dobila niti jednu od tih stvari. Nisu dobili pomoć za sanitarni čvor u dvije godine, nisu dobili asistente, nisu dobili obiteljskog suradnika, ništa. Sasvim sigurno je trauma za djecu odvajanje od obitelji, ali još je veća živjeti u takvim uvjetima. Iz te obitelji je već nekoliko djece izdvojeno, procijenjeno je da roditelji nemaju kompetenecije. Gdje je problem, zašto se za to djece u 20 mjeseci nije moglo pronaći adekvatno rješenje?

“Zaista postoji problem manjka kapaciteta u ustanovama kroz posljednjih četiri do pet godina. Mi smo u Nazorovoj godišnje primali oko 120 molbi za smještaj djece, a ovih dana smo brojali i riječ je o njih između 400 i 500. Realizirali smo oko 110, a oko 70 ih je bilo žurno izdvajanje.”

Zašto je toliki skok zahtjeva za izdvajanje?

“Od slučajeva Paga i Nove Gradiške, radnici centara za socijalnu skrb su više na terenu pa se puno više djece počelo izdvajati. Nije toliki problem izdvojiti djecu školske dobi, ali jako je malo pružatelja usluge za djecu predškolske dobi, pogotovo za bebe. Oko dvije godine imamo premašen kapacitet, prošlo ljeto njih čak 30. Većina te djece je iz žurnih izdvajanja.”

Što s preostale 400 djece?

“Situacija je slična u svim sličnim ustanovama u Hrvatskoj. Većina centara upućuje molbe na sve centre. Djeca koja trebaju žurni smještaj, već budu zbrinuta. Ustanova procijeni koga se prima.”

Imate li osjećaj da centri i stručni radnici donose odluke ne po tome što je najbolje za djecu nego po tome na kakav smještaj ili uslugu mogu računati?

“Mislim da izdvajaju djecu koja su uistinu ugrožena. Djeca koja možda nisu trebala biti izuzeta vraćaju se obitelji nakon dugotrajne procedure pa zauzimaju mjesto. Veliki je to broj djece koje nam popunjavaju kapacitet, a ne bi trebala.”

Broj udomitelja ne raste i nema ih dovoljno. Nisu samo domovi potkapacitirani.

“Jedina prava alternativna skrb ustanovi je udomiteljstvo. Sustav bi u to trebao ulagati više. Promijenjen je zakon i povećane su naknade, ali to nije bilo dovoljno da bi pobudilo interes. Udomiteljstvo je jedan težak i zahtjevan poziv, ne posao, ali ne daje mu se dovoljna važnost. Trebat će se više ulagati u sustav udomiteljstva. Dugo godina je u sustavu bila mantra da se ne smiju graditi novi smještajni kapaciteti jer smo dužni deinstitucionalizirati sustav, no promjene su tražile da se te potrebe odgode. Na Jarunu smo pri kraju s radovima za jednu jedinicu i moći ćemo primiti još 24 djece, ali imamo problem što nemamo osoblje koje bi brinulo o toj djeci. Jako malo stručnih ljudi dobijemo pa smo na Ministarstvo uputili prijedlog da se toj kategoriji podigne koeficijent da bi motivacija bila veća. Trenutno, odgajatelji sa svim dodacima zarade oko 1200 eura, a u vrtićima je bruto plaća oko 1600. Kad bi plaće bile jednake tima, sigurno bismo imali manje problema s osobljem.”

Smatrate li da bi trebalo povećati značajno smještajne kapacitete domova?

“Privremeno bi ih sigurno trebalo povećati i raditi paralelno na alternativna rješenja, a to je udomiteljstvo. Malo će se popraviti situacija jer se šire kapaciteti, ali trebalo bi paralelno što više prakticirati i ulagati u sustav. Mi smo zadnjih godinu do dvije dobili puno novih zaposlenika, što garantira da će se nešto popravljati u tom dijelu. Dobili smo dosta dozvola… Nešto se radi i stvari će biti bolje.”

Kad je riječ o zakonodavnom okviru, sve zapinje u praksi. Nedovoljno je djelatnika, primanja su niska… Kako osigurati obiteljskih savjetnika ako se nitko ne javlja i ako su naknade niske?

“Problem je samo s odgajateljima predškolskog odgoja. Obiteljskih suradnika smo dobili dosta na natječaju i imamo ih već devet.”

Daje li se previše šansi i prava roditeljima u odnosu na dijete?

“Prva sam koja govori da se roditeljima daje previše šansi. Pritom se radi o roditeljima koji zanemaruju ili zlostavljaju djecu. Koja gube vrijeme u roditeljskom domu ili institucijama. Posljednjih godina određeno je pratiti aktivnosti takve djece kako bi se spriječile slične situacije.”

Imamo predugu listu čekanja, zašto?

“Nije izlaz svu tu djecu pokupiti i smjestiti u institucije. Gdje god je moguće, gdje postoji pozitivna jezgra interesa, topline i emocija… tim obiteljima treba pomoći da djeca ostanu u njima. Ovi drugi koji zanemaraju, treba brže postupke kako bi se djeca izdvojila. Svakako na sudovima, gdje bi postupci koji se tiču djece trebali biti prioritetni. Imamo ovih dana postupak koji je trajao tri godine, što je nedopustivo. U pravosuđu treba imenovati suce koji otežu postupke i onda treba čekati. Imamo djecu koja bi bila posvojena da se na sudu riješilo sve. Neću ih imenovati javno, ali sam ih prijavila Ministarstvu kako bi surađivali i rješavali probleme”, zaključila je Jasna Ćurković Kelava i dodala da se neke stvari pomiču u pozitivnom smjeru.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.