Nesretni Leopold Mandić na Onome svijetu možda ima mira i sreće, ali na ovome baš i nema.

Najprije su ga, dvadesetak godina nakon smrti, iskopali iz groba i odrezali mu desnu ruku, pa je raskomadali kako bi od nje napravili relikvije, a njegovo sitno, izmučeno tijelo potom izložili u staklenom kovčegu kao u akvariju. A onda, kao da mu to nije bilo dosta, pedesetak godina kasnije kovčeg poslali na turneju po Hrvatskoj i Sloveniji, da se ljudi poklone jednom izmrcvarenom ljudskom lešu bez ruke: zbilja, je li se itko u Državnom odvjetništvu sjetio članka 332. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, koji „onome tko iskopa, odnese, ošteti, uništi ili premjesti tijelo, ili dio tijela umrle osobe, ili tko oskvrne tijelo“, prijeti sa dvije godine zatvora?

Crkva, međutim, može što vi ne možete i ne smijete. Pa kao što može maltretirati mrtve, može i žive, a osobito one najgore među njima, novinare koji bi se usudili cijeli cirkus javno nazvati nekrofilskim orgijama i zombijevskim freak-showom, izazvavši pravedni gnjev katoličke inkvizicije i njenih dragovoljačkih vigilantskih patrola po komentatorskim i forumaškim ćumezima na internetu.

U simpatičnom obratu, Crkva u Hrvata tako – u trenutku kad su mržnja i netrpeljivost prema Srbima dosegli bijelo usijanje – vjernike u ekskluzivni nacionalizam mobilizira slavljenjem sveca koji je cijeli život posvetio upravo bratstvu i jedinstvu katolika i pravoslavaca. U rijetko viđenom, višednevnom festivalu licemjerja, inkvizicija s Kaptola na koncu će tako u egzorcističkom transu istjerivati Đavla iz novinara koji se usude i pomisliti kako su Hrvati i Srbi „jedno stado s jednim pastirom“, što je zapravo jedna od najpoznatijih teza iz ostavštine svetog Leopolda Mandića.

Najzad, svoju je nedavnu propovijed nadbiskup Josip Bozanić, sasvim sukladno tadašnjem euharistijskom povodu uskrsnuća Gospodina našeg Isusa Krista, posvetio upravo – novinarima. Proročanski, svega dva-tri tjedna prije nego što će medijski bezbozi skinuti maske i iskeziti svoje sotonske zube na građane koji su u Zagrebu dočekali tijelo svetog Leopolda Mandića, Njegova se Uzoritost obrušila na novinare i medije zato što – kako je rekao – „pred javnost stavljaju jalove rasprave iz prošlosti“, pa „pod valutom slobode izražavanja javno prokazuju svjedoke koji ne kriju svoje kršćansko uvjerenje“.

„Zlo želi vladati medijskim svijetom“, uzbuđeno je upozorio nadbiskup Bozanić, pa dodao: „Moram reći i ovo: čini se da Zlu nije problem ako ga se prokazuje, razotkriva i razobličuje, jer sve dok je u glavnoj ulozi na pozornici, Zlo slavodobitno uživa. Zato i želi vladati medijskim svijetom.“

Do kraja ovog teksta – ganuti ljudi iz kilometarske zagrebačke kolone će izgledati bezočno manipulirani

Valja odmah to reći, da ne bi bilo nesporazuma: nadbiskup je potpuno u pravu. Velika je, zastrašujuća moć medija u većinskom vlasništvu Zla. Demonstrirat ćemo to u ovom tekstu, posve jedinstvenim sociološkim eksperimentom kojim ćemo pokazati kako Zlo preko svojih medija baš svakoga – i krštenu i nekrštenu glavu, i pametnu i glupu, i ovu i onu, i vašu i njihovu – može navesti da misli kako Ono hoće i želi. Pitate li se pak zašto bi se Zlo sâmo ovako javno prokazivalo, razotkrivalo i razobličavalo, podsjetit ću vas: „Zlu nije problem ako ga se prokazuje, razotkriva i razobličuje, jer sve dok je u glavnoj ulozi, Zlo slavodobitno uživa.“ Upravo zato – već ste zaboravili – „i želi vladati medijskim svijetom“.

Kako bismo dokazali riječi nadbiskupa Bozanića, moć medija u vlasti Zla demonstrirat ćemo upravo na medijskim „jalovim raspravama iz prošlosti“, odnosno klasičnim primjerom, kako ono, „javnog prokazivanja svjedoka što ne kriju svoje uvjerenje“. Za potrebe ovog eksperimenta „javno“ ćemo tako „prokazati“ one desetke hiljada ljudi što su u Zagrebu satima čekali da dotaknu kovčeg na turneji po Hrvatskoj i Sloveniji, ali i samog hrvatskog sveca na odru.

Eksperiment je jednostavan: do kraja ovog teksta, budete li ga pažljivo čitali točku po točku, čak i najveće vjernike među vama, uključujući i samog nadbiskupa Bozanića!, uvjerit ću kako su svi ti tihi, ganuti ljudi iz kilometarske zagrebačke kolone ili bezočno manipulirani, ili prezira vrijedni licemjeri, ili histerični nekrofili, ili jednostavno budale. I ne samo to: pod demonskim utjecajem Zla kao većinskog vlasnika hrvatskih medija do kraja ovog teksta složit ćete se sa mnom – ali i sobom samim – da ni taj putujući mrtvi invalid nije bio baš svetac.

Prije nego započnem, napominjem da nastavljajući s čitanjem ovog pamfleta dobrovoljno pristajete na eksperiment i da u njemu sudjelujete na vlastitu odgovornost. Hvala.

Eksperiment

Na početku, hajde da vidimo oko čega se za potrebe tog ogleda možemo složiti. Recimo: slažete li se sa mnom da su deseci hiljada građana, što su tog proljetnog dana u metropolu sviju Hrvata pohrlili iz najudaljenijih krajeva domovine, strpljivo i pobožno – u stotinama metara dugačkom redu, što se protezao sve do središnjeg zagrebačkog trga – čekali samo da naposljetku prođu pored izloženog odra, ni zbog čega dakle drugog nego da vide ili dodirnu kovčeg u kojemu se, da se ne lažemo i zajebavamo, nalazio tek osakaćeni leš jednog starca?

Slažete li se sa mnom da ničeg duhovnog nije bilo u površnom, ispraznom iskazivanju slijepog obožavanja jednog neraspadnutog ljudskog leša, i da je javna demonstracija privatne ganutosti bila tek iskazivanje odanosti trenutačno vladajućoj političkoj i društvenoj agendi, odnosno podlijeganje manipuliranoj masovnoj histeriji i oportunističko uklapanje u društveno poželjni obrazac? Slažete li se kako ničega kršćanskog nema u paganskom obožavanju mrtvog ljudskog tijela i njegova obrednog nošenja od grada do grada, i da nije bila riječ ni o čemu drugom doli ritualu masovne hipnoze i zatupljivanja u svrhu halucinacionalnog političkog konsenzusa? Pa nisu li, jebiga, i mediji pod kontrolom vladajuće stranke cijeli dan pred dolazak sakatog sveca mobilizirali građane i pozivali ih na doček, nije li nas ono državna televizija svakodnevno maltretirala s njegovim životom i čudima, prekinuvši na kraju i svoj redovni program kako bi izravno prenosila bizarni obred iz Zagreba?

Slažete li se sa mnom da, konačno, ni taj mrtvi starac na odru nije bio nekakav vanzemaljski mađioničar što se spustio među Hrvate, i da su čuda koja je navodno za života činio zapravo klasična hagiografska propaganda, što se njegovom smrću ispostavila kao religijska dogma u koju nije mudro sumnjati? Slažete li se sa mnom da je ceremonijalnom beatifikacijom taj čovjek ispražnjen od svakog svog ljudskog bića, pretvoren u totem za primitivno idolopoklonstvo koje, na kraju, ni samo neće trajati dulje od njegove rečenice o bratstvu Hrvata i Srba?

Slažete li se sa mnom da je deklarativna, plitka vjera Hrvata iz onog dugačkog reda, što je mrmorila besmislice i tronuto dodirivala odar s svetim bogaljem Hrvatom na njegovom putovanju do groba – uzgred budi rečeno, u tuđini – jedva potrajala dok je posljednji iz reda došao do odra?

Ne?

Ni svetac, ni Bog zna kakav Hrvat

Što, međutim, kad već do kraja ovog pasusa i sami, na vlastiti užas, otkrijete kako taj obožavani svetac nije bio ni Bog zna kakav Hrvat – osim što je slučajno rođen u Hrvatskoj i jednom se prilikom, eto, izjasnio Hrvatom – a kamoli svetac, već samo obično ljudsko biće, sa svim svojim manama i zabludama, zapravo prilično prpošni grešnik, ženskar, bjelosvjetski kurvar, hohštapler, prevarant i hedonist kojemu nijedno ljudsko iskušenje nije bilo odoljivo? Što kad već do kraja ove rečenice neki među vama, još gore, shvate da je beatificirani idol na odru bio jedno nepojamno đubre od čovjeka i najgore smeće koje je hrvatski narod ispilio, gospodar života i smrti, masovni ubojica, satrap i sam Sotonin sluga, ili kako već sve danas Josipa Broza Tita – točno trideset šest godina otkako mu je, dan nakon smrti, još neraspadnuto tijelo s amputiranom nogom Plavim vlakom iz Ljubljane stiglo u Zagreb – nazivaju isti Hrvati što su toga 5. svibnja 1980. u tihoj i pobožnoj koloni čekali da vide i dodirnu odar postavljen na zagrebačkoj željezničkoj stanici?

Recite sad: nije li zastrašujuća moć medija, iskonskog Zla koje, kako upozorava nadbiskup Josip Brozanić, „pred javnost stavljaju jalove rasprave iz prošlosti“ – recimo iz vremena kad se Hrvati slomljeni od bola klanjaju tijelu komunističkog vođe – pa „pod valutom slobode izražavanja javno prokazuju svjedoke“ koji ni tada, kao ni danas, „ne kriju svoje uvjerenje“?

Osim, jasno, ukoliko se ne slažete sa mnom da deseci hiljada Hrvata, što su toga proljetnog dana iz svih krajeva domovine pohrlili u Zagreb samo da vide ili dodirnu kovčeg – u kojemu se, da se ne zajebavamo, nalazio samo osakaćeni leš jednog starca – nisu, javno demonstrirajući svoju privatnu ganutost, tek podlegli manipuliranoj masovnoj histeriji nakon Titove smrti i iskazivali odanost vladajućoj komunističkoj agendi, „ne krijući svoje uvjerenje“ i uklapanje u jugoslavenski društveno poželjni obrazac? I osim ako se ne slažete da su pagansko obožavanje mrtvog Tita i njegovo obredno nošenje od Ljubljane do Zagreba bili tek ritual masovne hipnoze u svrhu halucinacionalnog konsenzusa: jednako je, uostalom, i tada Jugoslavenska radio-televizija prekinula redovni program, a kamere zagrebačke televizije uključile se u doček mrtvog tijela.

Jedno stado, jedan pastir

Zastrašujuća je, kako vidite, moć medija u kandžama Zla. Osim ako se ne slažete da Josip Broz – što je sasvim slučajno rođen u Hrvatskoj i tek se jednom prilikom, eto, izjasnio Hrvatom – nije bio ni Bog zna kakav Hrvat, a kamoli svetac, i da su čuda koja je taj mrtvi bogalj s odra navodno za života učinio u Jugoslaviji zapravo klasična komunistička propaganda, religijska dogma u koju nije bilo mudro sumnjati. I ako se ne slažete sa mnom da je svojom beatifikacijom maršal Tito pretvoren u totem za primitivno idolopoklonstvo koje je, jebiga, trajalo točno koliko i njegova teza o bratstvu i jedinstvu Hrvata i Srba, „jednog stada s jednim pastirom“, i da deklarativna, plitka vjera Hrvata iz dugačkog reda pred zagrebačkom željezničkom stanicom, što je mrmorila besmislice i tronuto dodirivala kovčeg s hrvatskim svecem-invalidom na njegovoj turneji do groba – uzgred budi rečeno, u tuđini, u Beogradu – nije potrajala ni dok je shrvani Zdravko Tomac došao do odra.

Osim ukoliko će, ukratko, i sam nadbiskup Josip Brozović javno reći da medijsko Zlo proganja čestite hrvatske komuniste i „pod valutom slobode izražavanja javno prokazuje svjedoke koji ne kriju svoje titoističko i jugoslavensko uvjerenje“.

Niti je – s užasom ste shvatili na kraju ovog uznemirujućeg eksperimenta – svaki mrtvi starac amputirana uda, kojemu se Hrvati pobožno klanjaju, nužno svetac i čudotvorac, niti je svaka isprazna idolatrija Hrvata, što amputirana sjećanja plaču pred njegovim odrom, nužno iskrena ljubav i odanost.

Nesretni Hrvati na Onome će svijetu možda i imati mira i sreće, ali na ovome baš i nemaju. Cijelu historiju, eto, dovode ih u red, s vremena na vrijeme mijenjajući tek ono mrtvo tijelo na odru.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook.