Saša Leković u Hudoj jami

Muškarci su ispali upravo uvredljivo očekivano plitki.

Velimir Bujanec, recimo. Izjavu predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Saše Lekovića – da ga je netko pokušao ubiti prepilivši mu vijke na kotačima automobila – Bujanec je protumačio kao „staru priču o srpskoj ugroženosti“, obavijestivši općinstvo kako Lekoviću očito „nedostaje nekoliko šarafa u glavi“ i kako je to s vijcima normalna stvar.

Njemu se, uostalom, nedavno dogodio sličan „atentat“.

„Prije dva mjeseca jurio sam svojim limenim ljubimcem prema Slavonskom Brodu“, ispričao je Bujanec. „Negdje na pola puta i meni se počeo tresti volan, a auto mi je naglo skretao u desno… Zamalo sam sletio s autoceste. Vulkanizer mi je kasnije pokazao rupu od šarafa, kojeg sam negdje putem pokupio. Pri velikoj brzini guma se jednostavno raspala. I što sam trebao?! Dreknuti na televiziji da me netko pokušao ubiti?! Pa nisam pacijent.“

Nije, naime, osobit problem kad tako plitak očekivano ispadne Velimir Bujanec: problem je kad jednako plitak, a jednako očekivano, ispadne Igor Peternel, sam potpredsjednik i glavni operativac Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, organizacije koja samo zbog takvih društvenih fenomena – pokušaja dakle ubojstava predsjednika novinarskih udruženja – i postoji. “Prije godinu dana mi je vulkanizer zaboravio pritegnut šarafe nakon zamjene guma, pa mi je jedna ispala u Palmotićevoj“, požurio se povjeriti i kolosalno duhoviti Peternel. „Srećom živ sam, a u Saboru se o tome nije raspravljalo. Majstora nisam ni prijavio inspekciji!“

Tako na te stvari reagiraju tupi i plitki muškarci. Njihov jednostanični mozak jednostavno nije sposoban za nešto više od krezave zajebancije. Muški mozak je poljski telefon, dizajniran da njime zapovijedi ili posluša, ovisno na koji kraj žice je spojen, dočim je ženski smartphone sedme generacije. Ženski um analizira. Ženski um je šahovski, one razmišljaju nekoliko poteza unaprijed, dok je muški nogometni: on razmišlja jedan potez unatrag, i to na usporenoj snimci. Žene misle, gledaju i slušaju, odvezuju i povezuju.

Željka Markić, recimo. Željka je odmah shvatila da to s atentatom na Lekovića uopće nije zajebancija.
„Saša Leković i ekipa iz vrha Hrvatskog novinarskog društva jučer su pažnju sa Hude jame – masovne grobnice u koju su partizani, nakon završetka rata, bacali tisuće ubijenih i živih civila i ratnih zarobljenika – preusmjerili na otpadanje šerafa sa Lekovićevog kotača. Ne znam je li netko pokušao atentat na Sašu Lekovića, ali sigurno znam da ga nitko nije pokušao ubiti jer pošteno i hrabro obavlja svoj posao“, šahovski tako oštroumna Željka Markić „preusmjerava“ tobožnji atentat na Lekovića na komemoraciju za žrtve Hude jame, održanu istog dana u Mariboru, jednostavno zbrojivši dva i dva Lekovićeva šarafa.

Iznenadili biste se, međutim, koliko je to šarafa.

„Ako ga je netko pokušao ubiti na ovako čudan način iz nekog drugog razloga, očekujem da policija otkrije krivce. Opet, ako se pokaže da ga nitko nije pokušao ubiti, zanima me tko će odgovarati za širenje laži o Hrvatskoj u inozemstvu“, veselo žubore Željkine misli dubokim kanjonima i zapjenjenim brzacima njenog toka svijesti, „jer priča da se u Hrvatskoj ubija novinare koji hrabro obavljaju svoj posao može imati loše posljedice za zemlju kojoj najveći dio BDP-a donosi turizam.“

Kad bi, eto, u kojem bi to paralelnom univerzumu mozgovi vinskih mušica iz Bujice ili HHO-a prepiljene vijke s kotača Lekovićevog automobila povezali s turističkom sezonom 2017., hrvatskim bruto-društvenim proizvodom, Drugim svjetskim ratom i Hudom jamom?

Posudimo stoga mozak Željke Markić da se malo umorimo. Najzad, za ovaj ogled nije važno njeno ime i prezime, već njen britki analitički mozak, velikodušno doniran praznim glavama hrvatske političke, društvene i kulturne muške elite, da vidi i shvati stvari koje su njima tek zajebancija.
Recimo ovako: ako je Lekovićevo „samoubojstvo iz zasjede“, kako to naziva tupoumni Bujanec, zapravo „preusmjeravanje pažnje s Hude jame“, kako to pak vidi dalekovidovita Željka, jesu li možda i drugi događaji toga dana bili usmjereni na odvlačenje pažnje s komemoracije u Mariboru? Je li se slučajno, na primjer, baš te noći opet tresla Italija, da cijeli svijet sutradan umjesto o žrtvama Hude jame govori o žrtvama potresa u Umbriji?

Za razliku od Lekovićevog „atentata“, naime, počinitelj je ovdje vrlo dobro poznat: što ako je isti onaj nebeski vulkanizer, majstor za vulkanske erupcije, najezde skakavaca i ostale prirodne katastrofe – kojemu su se par stotina kilometara istočnije Slovenci i Hrvati molili za pokoj duše ubijenih nacista i kolaboracionista – baš toga dana prepilio par vijaka pod Italijom, da tako „pažnju sa Hude jame preusmjeri na otpadanje šarafa s euroazijske tektonske ploče“?

Ili, još gore: što ako je u isto to vrijeme, dok Mu se Željka molila za žrtve Hude jame, dragi Bog – strah me ovo naglas i napisati – spašavao život Saši Lekoviću?

Što, naime, ako je Huda jama, kao i sve hude jame Drugog svjetskog rata, raskopana kako bi se mitologijom mrtvih ustaša i nacista, NDH i krvave 1945. godine „preusmjerila pažnja“ s 2016. i današnje Hrvatske, recimo sa svakodnevnih otvorenih prijetnji novinarima i „otpadanja šarafa s Lekovićevog kotača“?

Može li ovako: „Ne znam tko su svi ti ljudi što su brutalno i bez suđenja poubijani i bačeni u Hudu jamu, ali sigurno znam da ih nitko nije ubio jer su pošteno i hrabro obavljali svoj posao.“
A onda: „Ako ih je netko ubio na ovako čudan način iz nekog drugog razloga, očekujem da Željka Markić otkrije krivce. Opet, ako se pokaže da su ubijeni zbog toga što su služili Hitleru, otvarali koncentracijske logore, ubijali civile, žene, djecu i starce, te istrjebljivali Srbe, Židove i Rome, zanima me tko će u tom slučaju odgovarati za širenje laži o NDH u inozemstvu.“

Jer, shvatili ste, „priča da se u Hrvatskoj slave nacisti koji su hrabro obavljali svoj posao može imati prilično loše posljedice za zemlju kojoj najveći dio BDP-a donosi turizam“.